Na današnji dan prije točno 58 godina, negdje oko 8.30 sati po lokalnom vremenu, Mali dječak je napravio nešto strašno i pokrenuo novo vrijeme. Vrijeme ljudi koji žive pod sjenom gljive, vrijeme ljudi koji su svjesni da sve ono što je stvarano tisućama godina, još od stare Kine, Egipta i Mezopotamije, može biti uništeno u nekoliko sati.
Bomba nazvana Mali dječak eksplodirala je na oko 600 metara iznad industrijskog grada Hiroshima, u bespotrebnim nastojanjima Amerikanaca da ubrzaju kraj ionako gotovog rata. Nekoliko desetaka tisuća ljudi stradalo je odmah od toplotnog udara od preko 5.000 stupnjeva. Nebrojeno više je ozračeno i čekalo smrt u patnjama. A milijarde su preplašene. I sada na mjestu ispod nulte točke, gdje je počela atomska era, stoji "A-bomb Dome", kao podsjetnik na ljudsku glupost.
Što je tog dana napravljeno vjerojatno najbolje govore riječi pukovnika Paula Tibbetsa, zapovjednika "Enole Gei", bombardera B-29 koji je posijao prvu gljivu. I da, usput, avionu je ime dao po svojoj majci.
"Okrenuli smo se da pogledamo Hiroshimu. Grad je bio zakriven strašnim oblakom koji se povećavao pretvarajući se u groznu gljivu. Nekoliko trenutaka nitko nije rekao ni riječi. Moj kopilot  Robert Lewis u jednom je trenutku počeo vikati -Pogledaj to, pogledaj to!-... Tada se okrenuo da zapiše u svoj dnevnik. -Bože, zapitao se, što smo to napravili?-
Posada "Enole Gei" nije ni znala što isporučuje Japanu, oni su samo bili provoditelji sulude ideje svojih šefova. Žrtve atomske bombe, jer su do kraja života morali živjeti sa strašnim slikama i neba koje gori iznad Hiroshime.
"Prokleta bila Enola Gei. Prokleta bila i prokleto dijete utrobe tvoje". Tako ide jedna pjesma, ne mogu se sjetiti kog pjesnika. Ali nije kriva "Enola Gei", ni jedna od njih dvije. Krivi su oni koji su potezom pera uništili dva japanska grada u trenutku. A za to, kao ni za degutantno uništavanje Dresdena 1945. nitko nije odgovarao. Jer pobjednici pišu povijest ratova.
Počivale u miru sve žrtve američkih A-bombi, ne ponovilo se.