ELFRIDA MATUČ-MAHULJA  rođena je 1967. godine u Rijeci. Živi i radi na otoku Krku.  2003. god. objavila je prvu zbirku poezije VIDICI I MRAKOVI , 2004. izlazi joj zbirka RUKOHVAT LJUBAVI i 2006. UGRIZ PROLJEĆA . Objavljivala je poeziju i prozu u raznim književnim časopisima i zbornicima. Surađuje na http://lupiga.com , http://www.pelud.net, a radovi se mogu čitati i na nekom od blogova: http://ida.mojblog.com i http://ida.mojblog.co.yu. Opčinjena je morem, ali i malim vodama kako u šali zove prekrasne rijeke. 

  Prvi put sa knjigom?

Davno. Vjerojatno je nedostatak današnjih elektronskih igračaka u doba kad sam bila dijete to čemu mogu zahvaliti svoje druženje s knjigom.

Ne sjećam se što sam prvo čitala, ali se sjećam da sam jednog popodneva uzela u ruke Heidi i nisam je ispuštala dok nisam pročitala zadnju stranicu. A to je bilo ujutro kad sam morala u školu. Fascinirali su me živi opisi prirode, djeda, alpske kolibe, mirisa sira i kozjeg mlijeka. Bila sam u priči, a ona je ostala u meni, evo do danas.

Osjećaj prvog objavljivanja?

Eh. Vidici i mrakovi . Bojim se da tada, iako i nije bilo tako davno, zaista nisam shvaćala kako to sve s knjigama i oko knjiga ide. Jedino što je bilo bitno bila je moja knjiga. Moje riječi koje su dobile oblik. Velika i neopisiva sreća. Često je uspoređujem s rađanjem djeteta.

I ponos. Ponos kojega zapravo nemaš s kime podijeliti.

Za ili protiv nagrada?

Pa, ljude treba pohvaliti, nagraditi. Naročito dok su mladi. Svatko voli biti nagrađen. Međutim, svaka stvar ima dvije strane. Jednom nagrađen padaš najčešće u zamku rasta vlastitog ega, boriš se sam sa sobom, a zapravo protiv sebe. Da sve bude kompliciranije i ostali od tebe stalno očekuju još i još bolje. Dakle, da, ali s pravom mjerom kako bi nagrada bila poticaj, a ne opterećenje.

Društvena angažiranost pisca?

Tko nema što reći, nema o čemu pisati. Bar ja tako mislim. A kad pišeš govoriš o onome što vidiš i na što ne možeš ostati nijem. Netko se uvijek nađe tko te razumije.

Cenzura i autocenzura?

Cenzura je strašna stvar. Ali je prisutna, uvijek i vjerojatno zauvijek. Autocenzura je stvar pojedinca. Onoga što osjeća i što zapravo želi.

I cenzura i autocenzura događaju se (odnosno ne događaju) međutim, najčešće na pogrešnim mjestima.

Naj knjiga?

Teško pitanje. Najdraže su mi knjige one koje su mi se "same stavile u ruku" haha, a to su pak doživljaji "s ruba znanosti" . To nisu bitno knjige poznatih autora, ali su odigrale značajnu ulogu u mojem životu.

Da ste Šeherzada šta bi se sa Vama dogodilo 1002. noći?

S obzirom da puno šutim, ne vjerujem da bih se snašla. A ako i bih, vjerojatno bi mi odsjekli jezik.

Sekularizam, kapitalizam, komunizam, globalizam ili kozmopolitizam?

Od izama mi se diže kosa na glavi. Jer ih sve češće vezujemo samo za politiku. A od nje se ježim. Previše je izama oko nas, a svi su zaboravili na čovjeka, prvo je čovjek na njega zaboravio. No haj'dmo reći da bih od ponuđenih izama izabrala ovaj kozmopolitizam s time da bi mu morao prethoditi novi humanizam jer kako smo krenuli ne piše nam se dobro.

Šta za Vas predstavlja pionirska zakletva?

Svaka zakletva za mene predstavlja glupost. I nešto što će se s vremenom svakako prekršiti, na ovaj ili onaj način, zbog ovog ili onog razloga. Pionirska zakletva za mene predstavlja prošlost, sjećam se događaja vrlo živo i znam da smo tada bili jako ponosni na nju, haha. No nije sve tako crno u toj našoj prošlosti, bilo je tu i bijele, plave, pa crvene.

Šalu na stranu. Imam o tim izmišljotinama u vidu pionira, omladine i sl. svoje mišljenje. I mislim da je svako zašto imalo svoje zato. Da ne bi došlo do krivog tumačenja reći ću još da s nama učitelji nisu imali nekih većih problema pri izvođenju nastave. zar ne!?A da li su nam baš zakletve trebale. odgovorili smo si sami prije ne tako dugo vremena.

Dopunjavate Božanstvenu komediju. Koga u pakao, koga u raj?

Nisam ja tu da sudim; ali svakako bih u raj poslala opsjednutost materijalizmom i želju za posjedovanjem, a raj bih prepustila duhovnom rastu, humanosti, iskrenosti i ljubavi.

Najveći pjesnik svih vremena je? Zašto?

Ne bih se upuštala. Ali ja volim Josipa Pupačića. Zašto? Osjećam ga svuda oko sebe. Tihog, skromnog, punog problema. Zamišljam ga smirenim i u razmišljanjima. Škrtim u govoru a velikim u srcu. Nekako smo čudno povezani. On i ja.

Opravdavate li Vertera?

Ne opravdam samoubojstvo kao rješenje problema. Samoubojice rijetko razmišljaju o onima koji iza njih ostaju s tisuću pitanja na koja neće dobiti odgovor. Međutim, shvaćam situaciju u kojoj se našao i mogu predočiti osjećaj bespomoćnosti.

Postmoderna ili fantom postmoderne?

O ovome je sad "in" diskutirati?... Ne znam. Čitajući neke napise, osvrte, eseje čini mi se da se na pitanju postmodernizma lome koplja; otvaraju rasprave. Osobno se ne bih upuštala u to. Prepuštam to pozvanijima. Sve su to nekakvi okviri unutar kojih se ljudi svrstavaju kao kugle na stolu za biljar. Osobno volim biti ona koja padne sa stola i otkotrlja se u nekom svom smjeru.

Vjerujete li u prokletstvo pisanja?

Ima nešto u tome. Nikad nisam ni sanjala da ću nešto pisati, a kamo li objavljivati. Jednog se dana dogodilo. Počela sam pisati pjesme kao mahnita. Od tog dana do danas nisam stala, zapravo, uopće ne znam što bih sa silnim osjećajima da ne pišem. U biti, nikad o pisanju nisam razmišljala kao o prokletstvu. Pisanje je ljubav.

Šta je stvarni razlog Hasanaginicinog odbijanja posjete ranjenom mužu?

Iako je vrijeme aga i aginstva davno prošlo; mislim da je razlog isti onaj iz kojega bi to i danas učinila. Sve smo mi Hasanaginice, ma što si umišljale.

Ko je najveći lik kog je svjetska literatura ikada dala?

Hm. Teško pitanje. Nemam nekog favorita kojega bih izdvojila.

Pristajete li na svoju smrt (po Bartu)?

Ne vjerujem u smrt kao u kraj. I mislim da početak života nečijeg djela tek nakon smrti autora i nema veze sa smrću samom, već s nečim što je u glavama živućih. Pa s time živimo svaki dan. zar ne?

Sreli su se Euripid, Molijer, Ibzen i Becket. Sta pričaju?

Hehehe, a jeste li sigurni da uopće pričaju? Prvog zamišljam podbočenog o vlastito koljeno, drugi promatra ostale ispod obrva, Ibzen razmješta stolice u glavi a Becket čeka petoga. Šute i svi se pitaju što rade uopće na tom mjestu.

Književni klanovi - avet ili nužnost?

Već sam ranije odgovorila da zapravo ne volim pripadati nikakvim okvirima niti da me tko gdje svrstava. Možda je tome "krivo" i moje okruženje male sredine. Naravno, da bih ponekad voljela provesti vrijeme s ljudima istih interesa.

Stvari su međutim takve da se "velike stvari" ipak događaju u većim sredinama; no kako su i te sredine zapravo mikrosredine i kako je onih koji teže "velikim stvarima" previše za potrebe tih mikrosredina klanovi su sasvim prirodni slijed stvari. U svemu pa i u književnosti.

Prihvatate li negativnu kritiku?

Kritika je kritika. I vjerojatno je za kritiziranoga svaka kritika negativna. Izmišljotine poput konstruktivne kritike izmišljene su upravo radi toga što nitko ne voli kritiku. Prihvatiti je je pak nešto drugo. Treba biti svjestan svoje subjektivnosti koje nitko nije pošteđen i shvatiti da netko sa strane trezvenije gleda na ono što radiš. Prihvaćanje takve kritike može uroditi samo kvalitetom. E sad, druga je priča ta što si na našim prostorima svatko uzima za pravo kritizirati i ama baš svašta nazivati kritikom. Treba jasno odvojiti tu pojavu od prave kritike.

U kom dijelu dana najčešće pišete?

Definitivno noć. Kad ostanemo u miru, moja sjena i ja.

Kome biste oduzeli Nobelovu nagradu za književnost?

Ne vjerujem da bih se upuštala niti u davanje niti u oduzimanje bilo kakvih nagrada, čak ni nekih na lokalnoj razini.

Vi ste Eckerman, pa šta pitate Getea?

Reci nam Gete, je l' Elvis gore?

Objavljeno na www.eckermann.org.yu