Ono što se nekad kolokvijalno nazivalo "hrvatskim Hollywoodom", a to je filmska kuća Jadran film i njegovo sjedište u zagrebačkoj Dubravi, sada bi se prije moglo nazvati smetlištem. Ne samo da taj zapušteni prostor u Oporovečkoj ulici vizualno podsjeća na scene iz filmova o apokalipsi, nego je i poduzeće Jadran film, koje je prije stjecanja hrvatske samostalnosti sudjelovalo u brojnim koprodukcijama s inozemnim partnerima, sada tek servis za cijeđenje novca od iznajmljivanja preostalih studija i prikazivanja davno snimljenih filmova.

U Jadran filmu snimljena je većina ponajboljih hrvatskih filmova, primjerice "Lisice" Krste Papića, "Breza" Ante Babaje, "Rondo" Zvonimira Berkovića, "Samo jednom se ljubi" Rajka Grlića, "Okupacija u 26 slika" Lordana Zafranovića, "Svoga tela gospodar" Fedora Hanžekovića, "U gori raste zelen bor" Antuna Vrdoljaka, "Imam dvije mame i dva tate" Kreše Golika, "Vlak bez voznog reda" Veljka Bulajića, "Novinar" Fadila Hadžića i još 126 filmova. Samo nekoliko važnih filmova, poput "Tko pjeva, zlo ne misli" Kreše Golika, snimljeno je u drugim, manjim filmskim kućama, u ovom slučaju u Croatia filmu u socijalističkoj Hrvatskoj.

(FOTO: Miroslav Pavičević)

Međutim, filmovi se u Jadran filmu više ne snimaju. Posljednja dva snimljena su davne 1998. godine, i to "Kad mrtvi zapjevaju" Krste Papića i "Transatlantic" Mladena Jurana. Baš negdje u to vrijeme u Jadran film je ušao sadašnji većinski vlasnik i direktor Vinko Grubišić. Otkad je koncem devedesetih ovladao tom filmskom kućom filmovi se ne snimaju, rasprodavala se imovina, broj zaposlenih je pao na desetak; rekviziti, stari automobili i vojna vozila su većinom propali, nešto je i rasprodano, a poduzeće iz godine u godinu bilježi samo gubitke. Sada je tamo svega desetak zaposlenih, a bilo ih je 172 na dan dan 31. prosinca 1991. godine. 

Sve je počelo pretvorbom iz društvenog u privatno vlasništvo, odlukom Radničkog savjeta Jadran filma na sjednici održanoj 25. lipnja 1992. godine, u skladu s odredbama članaka 9. i 10. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Problem koji će se pokazati ključnim i koji je bio presudan za buduće prijepore jest procijenjena vrijednost poduzeća, ali i pitanje je li Jadran film samo materijalna imovina, ili su privatizirana i autorska prava na filmove. Naime, procjenu vrijednosti imovine sa stanjem na 31. prosinca 1991. obavila je tvrtka "Croateh" iz Zagreba, koja je u lipnju 1992. izradila Elaborat procijenjene vrijednosti imovine. Elaborat je sadržavao knjigovodstvenu vrijednost društvenog poduzeća, zatim procijenjenu vrijednost utvrđenu statičkom metodom, te procijenjenu vrijednost utvrđenu dinamičkom metodom procjene, koje se međusobno bitno razlikuju. 

Kad se parcela zemljišta od 2,5 milijuna maraka proda po 12-ak puta većoj cijeni

Knjigovodstvena vrijednost imovine na dan 31. prosinca 1991. iskazana je u iznosu od svega 4.415.800 tadašnjih njemačkih maraka. Procijenjena vrijednost poduzeća utvrđena statičkom metodom iznosila je, pak, 21.949.509 maraka, a najvrijednijim su procijenjeni izgrađeni građevinski objekti u sjedištu u Dubravi. Oni su prema elaboratu vrijedili nešto manje od 16 milijuna maraka, u što su ubrojena studija, skladišta, radionice i upravna zgrada. Samo zemljište u Oporovečkoj od 83 tisuće četvornih metara procijenjeno je na 2 milijuna i 579 tisuća maraka, strojevi i oprema na oko milijun i pol maraka, komunalna infrastruktura izvan objekta 537 tisuća maraka, a vozila i sitni inventar procijenjeni su na oko 215 tisuća maraka. U statički procijenjenu imovinu još je pribrojeno i oko milijun maraka potraživanja i gotovine na računima. 

(FOTO: Miroslav Pavičević)

Petnaestak godina kasnije pokazat će se kako je, primjerice, zemljište bilo višestruko potcijenjeno, jer je za samo jednu parcelu od 40 tisuća četvornih metara 2007. plaćeno 12 milijuna eura! Zbog preprodaje tog zemljišta i mutnih transakcija na sudu su završili Vinko Grubišić i novinar Denis Kuljiš, koji je svojedobno bio predsjednik Nadzornog odbora Jadran filma.  

Po dinamičkoj procjeni, pak, Jadran film procijenjen je na 8.066.700 maraka, nešto više od trećine vrijednosti statičke procjene. Dinamička procjena temeljena je na bilanci uspjeha za 1992., projekciji poslovnih rezultata do 2000., s planiranom stopom rasta od pet posto te procijenjenom novčanom tijeku.

(FOTO: Miroslav Pavičević)

Odlukom poduzeća, koju je kasnije prihvatio i Hrvatski fond za privatizaciju, ali uz neznatnu korekciju od 50 tisuća maraka, određena je vrijednost poduzeća u iznosu od 16 milijuna i 396 tisuća njemačkih maraka, miješanjem statičke i dinamičke procijene u odnosu 60 prema 40 posto. Zanimljivo je da je poduzeće samo prihvatilo takvu nisku procjenu, a jedino objašnjenje može biti da su se htjeli što jeftinije domoći dionica nakon pretvorbe. 

Naime, na temelju Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju o suglasnosti za provođenje namjeravane pretvorbe od 15. srpnja 1993. društveno poduzeće "Jadran film" pretvara se u dioničko društvo tako što će zaposlenima i bivšim radnicima biti ponuđeno na otkup 50 posto dionica, dok bi ostalih 50 posto preuzeo sam Fond.

Interes i odaziv potencijalnih malih dioničara bio je dobar, jer već nakon provedenog prvog upisnog kruga sa zaposlenima i prijašnjim radnicima zaključeni su ugovori za kupnju 81.735 dionica ukupne vrijednosti 8.173.500 maraka, to jest punih ponuđenih 50 posto temeljnog kapitala. 

(FOTO: Miroslav Pavičević)

Privatizacija "Baščanske ploče"

Već tada pojavili su se prvi nezadovoljnici. Antun Vrdoljak, ugledni filmski redatelj i novopečeni državni dužnosnik, protivio se bilo kakvoj privatizaciji, premda je i sam imao pravo na upis dionica, kao bivši djelatnik. 

"Zašto nisu privatizirani Hrvatsko narodno kazalište i Baščanska ploča? Tko može postati vlasnikom djela Augusta Šenoe?", zapitao je Vrdoljak u razgovoru. On se devedesetih zalagao da Jadran film ostane u državnom vlasništvu, obzirom da se radi o neprocjenjivom kulturnom dobru. Preko 80 posto hrvatske filmske produkcije napravio je Jadran film, kaže Vrdoljak, i nedopustivo je da to filmsko blago završi u privatnim rukama, a osobito ne u rukama Vinka Grubišića.

Tu dolazimo do drugog važnog otvorenog pitanja nastalog usljed privatizacije: nigdje se u popisu imovine i procjeni vrijednosti ne spominju filmovi, odnosno autorska prava. Vinko Grubišić uredno već godinama ubire novac od prikazivanja, a redateljima ili njihovim nasljednicima ne uplaćuje ništa.

(FOTO: Miroslav Pavičević)

Odvjetnik Zoran Bauer, sin poznatog redatelja Branka Bauera, bio je uključen u pokušaje razrješavanja spora autora filmova s Grubišićem. Čak je prije dvije godine o tom pitanju tražio očitovanje Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, koji je pravni sljednik Fonda za privatizaciju. Dobio je neodređen odgovor, koji se može tumačiti kako kome odgovara, pa Grubišić i dalje iskorištava tu situaciju. 

Naime, za svaki od 136 filmova snimljenih u produkciji Jadran filma televizijske kuće plaćaju po 25 tisuća kuna za dva prikazivanja, a samo na Hrvatskoj televiziji prikaže se stotinjak tih filmova godišnje. Da stvar bude gora, Grubišić nema nikakve obveze prema čuvanju i restauraciji te filmske građe, za tu namjenu je država utrošila 15 milijuna kuna posljednjih godina, ali uredno bere novce od prikazivanja, što je, zapravo, trenutačno najstabilniji prihod Jadran filma.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Miroslav Pavičević

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Jadran film – filmska priča" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima