U sveopćoj poplavi članaka o 'Islamskoj Državi' (u daljnjem tekstu „IS“) te stanju na Bliskom istoku, proteklih dana istaknuo se članak Brucea Hoffmana na portalu Politico. Tekst nazvan „ISIL pobjeđuje“ poprilično je otrežnjujuća pojava u medijskim prostorima, s obzirom da dolazi od strane osobe bliske američkom establišmentu, iako nije bez manjkavosti. Hoffman dobro poznaje tematiku - istaknuti je član sveučilišta u Georgetownu gdje se  bavi terorizmom, pobunjenicima te antiterorističkim i antipobunjeničkim taktikama te je autor jedne od najpopularnijih knjiga o terorizmu općenito - „Inside Terrorism“. Sam članak ističe da američki četrnaestgodišnji 'Rat protiv terorizma' nije urodio plodom - borbe protiv Talibana u Afganistanu i pobunjenika u Iraku propale su, zajedno sa službenim programima za izgradnju kvalitetnijeg društva i državne infrastrukture u zemljama koje je SAD okupirao, dok je vatrena situacija na Bliskom istoku kulminirala razvitkom IS-a, prijetnje na do sada neviđenoj razini. 

Hoffmanovi promašaji i kako se uopće boriti protiv 'Islamske Države'?

No, uz svu Hoffmanovu stručnost, članak nije bez svojih nelogičnosti i promašaja. Za početak ističe Edwarda Snowdena i njegove zviždačke aktivnosti po pitanju aktivnosti američke tajne službe NSA kao nešto što je, kroz posljedična gašenja nekih programa NSA utjecalo na američku sposobnost da kvalitetno djeluje u protuterorističkom svojstvu u Afganistanu. Dok su Snowdenove aktivnosti nesumnjivo utjecale na kapacitete američkih tajnih službi da vrše svoj posao, kako diljem svijeta, tako i u Afganistanu, izdvajanje Snowdenovih aktivnosti kao odgovornih za porast opasnosti od terorizma u Afganistanu je u najmanju ruku tendenciozno, a da je Hoffman bio išta manje suptilniji u svojem pisanju, bilo bi i maliciozno. Američke aktivnosti u Afganistanu bile su promašene od samog početka, počevši s kampanjom bombardiranja u listopadu 2001. godine i kasnijom invazijom zemlje. Umjesto da su Amerikanci Osamu Bin Ladena i njegove suradnike iz al Kaide tretirali kao zločince protiv čovječnosti što su nesumnjivo i bili, te problemu pristupili potjerom za istima na međunarodnoj razini (čak su i afganistanski Talibani u jednom trenutku pristali na suradnju po pitanju izručenja Bin Ladena), oni su bez ikakve zadrške napali cijelu jednu zemlju. Zatim su redali promašaj za promašajem dok su se projekti izgradnje države i nove afganistanske vojske te „osvajanje srca i umova“ rušili kao kula od karata rezultirajući nesposobnom državnom vojskom i Talibanima koji su 2015. godine bili brojniji nego prije američke invazije.

Kada smo već kod promašaja u izgradnji tuđih vojski, Hoffman spominje nesretan slučaj iz 2014. godine kada se dio nove iračke vojske od čak 30 000 ljudi neslavno razbježao pred svega 1000 do 2000 IS-ovih vojnika. Propušta, doduše, spomenuti da je ta nova iračka vojska rezultat debaatifikacije - raspuštanja stare iračke vojske, one Sadamove, prema direktivi Paula Bremera,  američkog diplomata koji je bio na čelu vodstva okupacije Iraka - čovjeka čiji će promašaji i opća nesposobnost ući u anale svjetske povijesti.  Dovoljno je spomenuti da je tim činom posao izgubilo 400 000 Iračana - bijesnih i naoružanih Iračana među kojima je bio i cijeli časnički kadar iračke vojske čiji je nezanemarivi dio kasnije završio u pobunjeničkim skupinama i čija vojna stručnost i iskustvo danas daje IS-u znantnu prednost na terenu. Uz to je povezana i Hoffmanova procjena da je Irak efektivno raspadnuta država s tri osnovna entiteta: sunitima, šiitima i Kurdima od kojih su ovi potonji skupina kojoj bi se SAD trebao okrenuti. To je izravno odbacivanje novog Iraka kao isplativog američkog projekta, svojevrsno priznanje da su na stotine milijardi dolara i preko milijun života bačeni u vjetar. 

No najzanimljiviji dio teksta odnosi se na Hoffmanovo sagledavanje IS-a isključivo u svojstvu terorističke skupine. Hoffman propušta vidjeti da je IS prije više od godinu dana prerastao ograničavajuće okvire koji definiraju terorističku skupinu i mutirao u nešto daleko razvijenije i opasnije. Dok su terorističke skupine naprosto grupe ljudi koje koriste terorističke činove kako bi postigle politički cilj, IS je puno više od toga. Oni drže jedan ogroman (iako rijetko naseljen) teritorij u Siriji i Iraku (te prema posljednjim podatcima i u Libanonu) te vrši administrativne aktivnosti na istome - upravlja sudstvom, skuplja poreze, izvozi naftu i naftne prerađevine, upravlja gospodarstvom, organizira žetve i skladištenja žita itd. IS ima i vojsku čija brojnost nije poznata - procjene variraju između 30 000 do 200.000 vojnika, te u sklopu vojnih aktivnosti koristi terorističke aktivnosti. 

Situacija na Bliskom istoku: ljubičasto - iračka vojska; sivo - Islamska Država; tamno žuto - irački Kurdi; svjetlo žuto- sirijski Kurdi; ružičasto - sirijska vojska; zeleno - sirijska opozicija; bijelo - Front Al Nusra; plavo – Hezbolah; narančasto - libanonska vojska (Izvor: Wikimedia Commons)

Terorističke činove mogu vršiti organizacije, pojedinci i države. S ovom posljednjom kategorijom državnog terorizma Hoffman se ne slaže, no terorizam je pojava koja nema čvrstu definiciju. U svojoj knjizi * on je, formirajući svoju vlastitu definiciju terorizma, kao referencu koristio učestalost pojedinačnih 'elemenata' u prethodnih 109 definicija terorizma poput 'nasilja' koje se pojavljuje u 83.5% prethodnih definicija terorizma i 'straha' koji se pojavljuje u 51% definicija. Dakle preko tri četvrtine definicija terorizma naglašava nasilje kao ključnu komponentu terorizma, dok oko polovine definicija naglašava cilj utjerivanja straha kao komponentu terorizma. Za usporedbu, samo 14% prijašnjih definicija smatra da je terorizam čin kojeg su obavili samo „organizacija, grupa ili pokret“. Hoffman pokušava argumentirati inkluziju tog parametra u svoju definiciju terorizma izjavom da države ne mogu vršiti terorizam jer države podliježu međunarodnim zakonima te da je svako kršenje međunarodnih zakona koji vrijede u vrijeme rata poput primjerice Ženevskih konvencija, a koje bi se moglo smatrati državnim terorizmom, nešto što bi se moglo opisati kao 'ratni zločin'. No tvrdnja da ratni zločin ne može istovremeno biti i teroristički čin je besmislena - ako regularna nacionalna vojska bombardira civilne položaje s eksplicitnim ciljem zastrašivanja populacije i utjecanja na strategiju suparničke vojne sile, to je istovremeno i ratni zločin s pravnog aspekta, kao i teroristički čin po većini njegovih definicija. 

Upravo iz tih razloga, Hoffman ne može vidjeti IS u kapacitetu višem od onog jedne terorističke skupine iako svi dokazi upućuju na to da je IS efektivno paradržava sa snažnim vojnim prisustvom koje neprestalno širi na tuđe teritorije, a to nas dovodi do drugog problema - borba protiv država i protiv terorističkih skupina nije ni približno ista. Paradoksalno, ipak priznaje da je pristup problemu bio manjkav, no ne nudi alternative osim nedefinirane izjave „moramo izbaciti IS iz Iraka“, iako je zapravo prisustvo IS-a najjače i najopasnije u Siriji. Istovremeno nas izvjesni hrvatski autori obasipaju mudrim prijedlozima vojnih taktika u Siriji koje se mogu svesti na „radite sve što i do sad, samo još jače“. 

Analiza dosadašnje evolucije IS-a, a i islamizma općenito (jer bez evolucije islamizma nema ni IS-a), pokušaja da ih se zaustavi, interesa lokalnih igrača i globalnih sila te budućnosti sukoba mora biti ozbiljnija od toga. Riječ je o sukobu koji definira vrijeme u kojem živimo na globalnoj, ali i lokalnoj razini (u Hrvatsku su 16. rujna počeli dolaziti veći brojevi izbjeglica iz, među ostalih zemalja, Sirije i Iraka), te koji će definirati naredne godine i desetljeća u kojima ćemo živjeti. Vrijeme je da mu se ozbiljno posvetimo. 

Specifičnosti sukoba na Bliskom istoku - mnogobrojni igrači u eksplozivnoj regiji

Trenutni sukob na Bliskom istoku koji se sastoji od Sirijskog građanskog rata, rata u Iraku te IS-ovih napredovanja u Libanonu specifičan je po svojem karakteru i opsegu. Mahom je riječ o sukobima koji su započeli kao unutardržavni sukobi, a koji su se kasnije razvili u regionalni rat kojeg spaja jedan entitet - IS, a u kojeg je vojno upleten cijeli Bliski istok, pa i šire. U samoj Siriji djeluju četiri distinktivne strane: samu Siriju, tj. sirijski režim pod vodstvom predsjednika Bašara al Asada, zatim IS, sirijsku opoziciju koja je labavo povezan savez manjih grupacija na čelu s Free Syrian Army (FSA), te Kurde iz Rožave. Kao potencijalnu petu stranu možemo navesti i Front Al Nusra, Al Kaidinu grupaciju u Siriji koja na osnovnoj razini djeluje kao dio sirijske opozicije, no u realnosti nema nikakve povezanosti sa sekularnim grupacijama poput FSA. Također valja napomenuti kako FSA nema autoritet nad svim pobunjeničkim skupinama od kojih su neke islamističkog karaktera te čija vjernost većim frakcijama fluktuira između pobunjeničkih snaga i IS-a.  

U Iraku je IS u savezu s lokalnim sunitskim pobunjeničkim grupama, a osim njih u borbi sudjeluju još i irački Kurdi - Pešmege (bliski Amerikancima za razliku od Kurda u Siriji i Turskoj) te iračku nacionalnu vojsku koja je većinski šiitska u suradnji s iračkim šiitskim paravojskama. Na sjeveroistoku Libanona na veoma malom području ukopale su se snage IS-a i Al Nusre. Njima su suprotstavljeni Hezbolah i libanonska vojska. Tu je i Izrael koji nije izravno upleten u sukob, ali svejedno vrši zračne napade na sirijski režim i Hezbolah. 

Mudžahedini u Afganistanu tijekom osamdesetih s američkim Stinger bacačem raketa (FOTO:   warnewsupdate.blogspot.hr)

No prava specifičnost sukoba proizlazi iz broja vanjskih sudionika. Osim gorenavedenih devet aktera (od kojih se neki sastoje od nekoliko podskupina), u sukob su vojno uključene još mnogobrojne druge države. Intervencije u Iraku i Siriji predvodi SAD, a pomaže im 14 zemalja saveznica. U Iraku, a i u Siriji vojno djeluje Iran, što izravno sa svojim Quds brigadama (jedinicom specijaliziranom za djelovanje u inozemstvu), a što preko paravojski koje financira i trenira, a koje se u Iraku bore na strani Vladinih snaga, a u Siriji na Asadovoj strani. Ne treba zanemariti ni iransku potporu Hezbolahu. Rusija također ima prisutnost u Siriji - njihovo vojno djelovanje još je stvar špekulacije no s obzirom na to kako se Asad drži, ni ta opcija nije isključena.

Očito je, dakle, da je trenutni sukob na Bliskom istoku jedan od najkompleksnijih sukoba modernog doba u kojem sudjeluje između 20 i 30 distinktivnih entiteta i grupacija podijeljenih u nekoliko interesnih sfera. Situaciju još više kompliciraju savezi u kojima „neprijatelj mog neprijatelja“ nije nužno moj prijatelj, kao i situacije u kojima neke zemlje sasvim očito igraju dvosmjernu igru. Primjer navedenih situacija bi bila geopolitička konstelacija u kojoj i sirijski režim i Saudijska Arabija vode aktivnu borbu protiv IS-a (Sirija na vlastitom frontu, dok Saudijska Arabija sudjeluje u koaliciji), ali je ista ta Saudijska Arabije geopolitički protivnik Sirije. Istovremeno Saudijska Arabija sudjeluje i u našem drugom primjeru, onoj dvostranoj igri gdje sudjeluje u koaliciji protiv IS-a, ali im potajno šalje pomoć i financije. 

Kompliciranije od toga teško da može, stoga odnose u regiji treba raščlaniti na proste faktore kako bi se mogle shvatiti namjere regionalnih i globalnih igrača te pokušati predvidjeti u kojemu bi smjeru sukob mogao nastaviti.

Iran, Afganistan i Veliki Prasak islamizma

Da bismo mogli prikazati modernu političku sliku Bliskog istoka moramo se donekle vratiti u prošlost. Iako korijeni te priče idu unatrag i preko stotinu godina, za početak je dovoljno otići u 1978./1979. godinu kada se odvila Iranska revolucija. Revolucija je započela početkom 1978. godine kada su Iranci nezadovoljni strahovladom monarha Šaha Reze Pahlavija pokrenuli niz prosvjeda protiv njega samoga, a i monarhije generalno. Pahlavi je na vlast došao 1953. godine kada su američke i britanske tajne službe svrgnule demokratski izabranog predsjednika Irana Mohameda Mosadega zbog njegove inicijative za nacionalizacijom iranskih izvora nafte i plina koji su tada bili u vlasništvu British Petroleuma (tada pod imenom AIOC). Od tada je Pahlavi vladao Iranom kao monarh, dok je njegova tajna policija SAVAK nemilice mučila i ubijala nepodobne Irance.

Suprotno općeprihvaćenom mišljenju, Iranska revolucija nije od početka bila islamističkog karaktera karakter. Tijekom godine dana unutar koje se odvijala, osim islamista su u pobuni sudjelovali i liberalni demokrati te neke marksističke skupine. Tek nakon izbacivanja Pahlavija iz države i pobjede revolucije, najbrojnija skupina predvođena Ajatolahom Homeninijem počela je konsolidirati svoju moć i sistematski eliminirati konkurenciju. ** Tako je Iran 1979. godine postao Islamska Republika Iran, predvođena šiitskim vođom, nakon što je s vlasti zbačen veliki saveznik zapada. Regija je dobila veliku samostalnu silu drukčije vjerske orjentacije od većinski sunitskog ostatka Bliskog istoka, a zapad je dobio neprijatelja. 

Transparenti iz Iranske revolucije (FOTO:  Origins.osu.edu)

Malo istočnije, i nešto ranije od Iranske revolucije počeli su problemi u Afganistanu koji će također definirati regiju u narednih nekoliko desetljeća. Kasnih sedamdesetih u Afganistanu je vlast preotela marksistička Narodna Demokratska Stranka Afganistana (PDPA). PDPA je istovremeno odlučila naglo provesti gospodarske i ideološke mjere modernizacije u uglavnom ruralnom i većinski religioznom Afganistanu, unatoč savjetima SSSR-a da reforme provede postepeno, kroz duže vrijeme, dok je istovremeno gorjela u unutrašnjem međufrakcijskom sukobu. Zauzetost PDPA unutarstranačkim borbama reflektirala se na provedbu mjera koje su bez potrebne pažnje iz partijskog centralnog komiteta bile provođene grubo i bez obzira prema lokalnom stanovništvu. To je rezultiralo oružanim pobunama u ruralnim područjima protiv sekularne vlasti koja je uzburkavala ustaljene norme. Pobune su u kratkom vremenu narasle do te mjere da PDPA nije sama mogla kontrolirati cijeli Afganistan te je u pomoć pristigao SSSR. *** Situaciju je iskoristio SAD koji je preko pakistanske tajne službe ISI počeo naoružavati afganistanske pobunjenike, Mudžahedine.  Ukratko htjeli su sovjetima dati njihov vlastiti Vijetnam i u tome su i uspjeli. Nakon 8 godina borbe, vojska SSSR-a povukla se iz Afganistana nedovršena posla. Njihov namjesnik u Afganistanu izdržao je još koju godinu dok se SSSR nije raspao, novčana pipa je presušila, a Afganistan je potpao pod vlast Mudžahedina koji su promptno započeli civilni rat. 

Talibanski ekstremizam

To je trajalo dok kroz Afganistan nisu protutnjali Talibani, proizvod pakistanskih medresa (vjerskih škola). Školstvo u Pakistanu oduvijek je bilo na lošoj razini. Raznorazni predsjednici-generali nisu nikada pretjerano držali do školstva pa su roditelji svoju djecu često slali u medrese koje bi za vrijeme obrazovanja to dijete uzdržavale, hranile i osigurale smještaj. Roditelji bi besplatno djetetu omogućili obrazovanje i istovremeno si smanjili financijski teret. U medresama su Pakistanci (i afganistanske izbjeglice) učili i o Islamu, pogotovo njegovoj deobandijskoj varijanti te s obzirom da su bili većinom Paštuni, u to su upleli i svoje običaje zvane Paštunvali. Paštunvali je stari, predislamski set običaja Paštuna među kojima su i običaji vjernosti obitelji i plemenu (geografska ispresjecanost paštunske domovine u južnom Afganistanu i sjevernom Pakistanu pogodovala je razvoju malih zajednica temeljenih na obiteljskoj i plemenskoj pripadnosti), hrabrosti u obrani obitelji, krvne osvete za nepravde učinjene prema članu obitelji ili plemena koje nemaju rok isteka trajanja i običaj očuvanja časti žena. Paštunsko društvo izrazito je tradicionalno i patrijarhalno te je dobar dio talibanske ekstremističke ideologije došao je od infuzije Paštunvalija u njihovu interpretaciju deobandijskog Islama. Tako educirane mlade ljude spremne za rat trenirao bi i naoružavao Pakistan, isto kao što je Mudžahedine naoružavao osamdesetih. I Mudžahedini i Talibani bili su oružje pakistanske vanjske politike - Mudžahedine je Pakistan podržavao zato jer su ratovali protiv SSSR-a dok su se bojali da bi SSSR, jednom kada se ukopa u Afganistanu, mogao okrenuti prema Pakistanu kako bi dobio izlaz na toplo more. Kasnije, kada su se Mudžahedini međusobno sukobili u građanskom ratu, Pakistan je procjenio da je Afganistanu potrebna stabilnost (ta stabilnost bi garantirala i stabilnost sjevernog Pakistana prepunog Paštuna) te su se ponadali da bi Talibani to mogli pružiti. Bili su u pravu - nekoliko godina tijekom kojih je Afganistan bio pod vlasti Talibana, zamrli su ratovi i ratni pokolji osim povremenih sukoba s ostatcima Mudžahedina na sjeveroistoku zemlje, i ma koliko god repulzivni bili ostali aspekti talibanske vlasti, pružili su ono što je Pakistanu bilo potrebno. 

Talibani su na vlast došli 1996. godine i proglasili Islamski Emirat Afganistan. Ta država je bila priznata od svega tri ostale države - Pakistana, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Talibani su dali i Bin Ladenu zaštitu i prostor iz kojega može djelovati sa svojom terorističkom mrežom Al Kaida. To je i jedan od razloga zašto ih je SAD napao krajem 2001., iako su se Talibani bili jasno izjasnili kako su voljni pregovarati o izručenju bin Ladena. Bush je ponudu odbio.

Irak- dolazak Sadama na vlast i ratovi u dvadesetom stoljeću

Utjecaj Al Kaide je u godinama nakon napada jedanaestog rujna na New York i Washington bio velik te je ona bila poprilično snažna u početnim godinama nakon američke ilegalne invazije Iraka. Suniti u Iraku s propašću Sadama te postupnim prebacivanjem vlasti na šiite su generalno bili izrazito negativno raspoloženi prema okupacijskoj sili, iako je protivljenja okupaciji bilo i među šiitima, pogotovo u predgrađima Bagdada gdje je moć držao šiitski klerik Moktada al Sadr.

U tragičnoj povijesti modernog Bliskog istoka Irak je jedno dugačko i krvavo poglavlje. Osnovan kao britanski protektorat nakon Prvog svjetskog rata prema granicama iscrtanima u Sykes-Picot dogovoru, Irak je spoj tri osmanske provincije - Basre, Bagdada i Mosula, koje su prije kolonijalističkog projekta funkcionirale odvojeno, svaka sa svojom većinskom etnoreligijskom skupinom - sunitima, šiitima i Kurdima.  

Nova država prošla je kroz različite faze britanske okupacije, instalirane hašemitske monarhije i državnih udara da bi 1968. godine vlast ugrabila stranka Ba'ath na čije čelo je 1979. došao Sadam Husein.  Nakon Iranske revolucije i Homeinijevih obećanja da će se islamska revolucija proširiti i na sekularni Irak, Sadam je odlučio napasti Iran. Rat između dviju država trajao je od 1980. do 1988. godine te je rezultirao nestašicom nafte na svjetskoj razini te posljedično i povećanim cijenama energenata. Za države koje su izrazito ovisile o industriji, kao što je bila Jugoslavija, i koja je imala dobre međudržavne i trgovačke odnose s Irakom, te su godine bile izuzetno teške u ekonomskom smislu. 

Tijekom rata, Sadam je podršku dobio od strane SAD-a. Iran se SAD-u strašno zamjerio svrgnućem Pahlavija i talačkom krizom američkih diplomata u Teheranu pa je SAD otvoreno podupirao Irak tijekom rata te mu slao naoružanje. Kada su Iranci umirali pod kemijskim napadima, SAD je opravdavao taktike. Kada je Sadam krenuo s pokoljem Kurda, financijeri i navijači su šutke stajali na marginama geopolitičke pozornice i gledali pokolj kao nešto što nije bilo vrijedno spomena. Veće su stvari bile na kocki od života gotovo 100 000 Kurda. Rat je završio bez ikakvih teritorijalnih dobitaka za ijednu stranu, gotovo 2 000 000 života bilo je izgubljeno, a ekonomski gubici su iznosili preko 1 200 milijardi dolara. 

Irak se za vrijeme rata zadužio kod monarhija Perzijskog zaljeva, primarno kod Kuvajta i Saudijske Arabije, te kada je 1990. godine pomislio da Kuvajt crpi njihove zalihe nafte iz zajedničkog naftnog polja na međudržavnoj granici, izveo je invaziju i aneksiju Kuvajta. Do današnjeg dana okolnosti nesporazuma nisu razjašnjene - neki stručnjaci tvrde da Kuvajt nije crpio iračke zalihe. Dodatnu maglu na krizu bacila je američka diplomatkinja u Iraku, April Glaspie koja je u razgovoru sa Sadamom Huseinom izjavila da SAD nema stav po pitanju rastuće vojne napetosti između Iraka i Kuvajta te da se neće mješati u nikakve sukobe između arapskih zemalja.  Sasvim je moguće da je Sadam te stavove shvatio kao dopuštenje SAD-a da nametne svoju volju Kuvajtu te je izvršio invaziju. 

Američko mijenjanje strana na Bliskom istoku

No SAD ipak nije ostao šutiti sa strane. Iračko-iranski rat pokazao je koliko su sukobi u naftom bogatoj regiji Bliskog istoka štetni za globalne cijene naftnih prerađevina te su američki stratezi procijenili da ukoliko se ratovi prošire i na arapske zemlje Perzijskog zaljeva, da bi stvari mogle izmaći kontroli. Upravo prema takvom scenariju je vodila iračka invazija Kuvajta te je SAD osnovao koaliciju za oslobođenje Kuvajta i vojno reagirao. Baza operacije bila je u Saudijskoj Arabiji što je SAD-u odgovaralo jer je dobio bazu na Bliskom istoku koju će nastaviti koristiti i nakon rata kako bi štitio svoje interese u regiji, a Saudijska Arabija je dobila vojnu snagu koja će ju zasigurno biti sposobna obraniti.

Iračke snage su u koalicijskom napadu, Operaciji pustinjska oluja bile potučene do nogu, a nakon samog rata, SAD je preko radio prijenosa pozivao protivnike Sadamovog režima da se pobune. Kada su se ljudi, uglavnom šiiti na jugu Iraka, Kurdi na sjeveru te ljevičari diljem zemlje zaista i pobunili, 1991. godine, iračka vojska napravila je pokolj i u nekoliko tjedana ubila do 230.000 ljudi, te prognala oko 2.000.000. SAD koji je huškao Iračane na pobunu, u ključnom trenutku ih je ostavio na cjedilu. 

Vatre koje su zapalili irački vojnici pri povlačenju iz Kuvajta (FOTO: Wikimedia Commons)

Ovdje valja izdvojiti trenutak i reći nešto o novoj politici SAD-a na Bliskom istoku koja je od 1990. nadalje bila obilježena gotovo konstantnim izravnim vojnim uplitanjem u regiju. Kao što je gore spomenuto, Iransko-irački rat otvorio je perspektivu šireg regionalnog sukoba u kojeg bi mogle biti izravno upletene zaljevske monarhije, time poremetivši naftno tržište. To je također bilo vrijeme kada se raspao SSSR i SAD-u je bila potrebna nova vanjskopolitička taktika. Tako se 1992. godine rodila Wolfowitzeva doktrina  u kojoj je Paul Wolfowitz, tadašnji zamjenik tajnika američkog ministarstva obrane iznio crte vodilje prema kojoj se američka vanjska politika trebala odvijati u posthladnoratovskom razdoblju. Bitne odrednice su se doticale čuvanja američkog statusa kao „jedine preostale supersile“, sprečavanje drugih zemalja da dobiju takav status, odgovaranje drugih država od ideje da pretjerano utječu na vanjsku politiku te uspostavljanje ideje preventivnog napada „u kojem se SAD distancira od slijeđenja internacionalnih mehanizama za rješavanje svjetskih problema i daje si za pravo da preemptivno djeluje vojnom silom, bilo gdje na svijetu ukoliko je to u njihovom interesu“. Wolfowitz eksplicitno spominje Bliski istok kao regiju u kojoj „SAD mora ostati dominantna vanjska sila kako bi sačuvali dostupnost lokalnih naftnih izvora, kako za sebe, tako i za cijeli Zapad“ s dodatnom opaskom da „SAD mora spriječiti lokalnog hegemona ili koaliciju snaga da zavladaju regijom“. Dobar dio Wolfowitzove doktrine nastavio se i u Bushovoj doktrini u 21. stoljeću.   

Wolfowitzova doktrina implementirana je odmah nakon njenog pisanja, a prve posljedice su se odrazile na Irak. Tamo je SAD nakon propale narodne pobune uveo zone zabranjenog letenja na sjeveru i jugu Iraka, a UN je Iraku uveo sankcije. Sankcije nisu rezultirale ničime osim životima 500.000 djece koja su umrla zbog nedostatka namirnica, zbog razorene infrastrukture poput, između ostaloga, pročišćivaća vode te nedostatka ljekova. Irak se pod teretom sankcija raspadao, ulicama Bagdada tekao je otpad, a bolnicama nisu mogle obavljati svoj posao. Kada je Lesley Stahl, američka novinarka, na televiziji upitala Madelaine Albright, tadašnju američku ambasadoricu u UN-u misli li da je smrt 500.000 djece cijena koju je voljna platiti za pokušaj obuzdavanja Iraka, Albright je hladnokrvno odvratila da je. 

Razlozi ilegalne invazije Iraka 

Irak je tako umirao pod periodičnim bombardiranjima i konstantnim sankcijama, sve do 2003. godine kada je započeo pravi rat. Amerikanci su nakon Afganistana bacili oko na Irak, a Bush i njegova svita su proizvodili izlike za agresiju na Irak kao na pokretnoj traci. Prvi razlog je bila navodna nesuradnja s UN-ovim inspektorima po pitanju uništavanja iračkog oružja masovnog uništenja. Kada su inpektori javili da Irak surađuje po planu, Amerikanci su tvrdili da njihove obavještajne službe imaju podatke da Irak proizvodi oružja za masovno uništenje u tajnosti. Obavještajne službe su kasnije potvrdile da je administracija „krivo interpretirala podatke“. Rezlutat te hajke je bio da nikakva oružja masovnog uništenja nisu bila nađena. Onda je SAD je prebacio priču na „iračko pružanje skloništa teroristima“ što je bila, kako se s vremenom ispostavilo, lažna optužba (Bin Laden i suradnici su boravili u Afganistanu, Pakistanu i posvuda drugdje, ali u Iraku nisu), te naravno na uvođenje demokracije u zemlju koja stenje pod jarmom užasnog diktatora.  Ovo zadnje nije bilo netočno, no s obzirom da je užasni diktator do 1990. imao srdačnu potporu SAD-a dok je masovno ubijao Kurde i šiite, te da su američki najveći saveznici u regiji bile neke od najautoritarnijih zemalja na svijetu, ta optužba se nije mogla shvatiti kao ništa drugo no dvolično hvatanje za slamke.

Pravi razlozi za invaziju su bili mnogo prozaičniji. Irak je bio trn u američkom oku u regiji, čak i onako oslabljen od sankcija imao je relativno snažnu vojsku i SAD-u se više nije dalo prolongirati priču sa Sadamom i riskirati potencijalne sukobe u susjednim državama. Osim toga, iračke zalihe nafte su bile zrele za „ubiranje“ od strane privatnih tvrtki. Jedina dva ministarstva, dapače, jedine dvije zgrade koje je SAD promptno osigurao od nereda nakon što su ušli u Bagdad bile su zgrade Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva nafte. Iračka priča je uostalom, ipak naftna priča - uvijek bila i uvijek će biti. Nije za zanemariti ni to da je SAD zasigurno mislio da će, prepustivši vlast šiitskoj većini u Iraku, pridobiti njihovu naklonost i time ih odmaknuti od iranskog utjecaja. 

Irak i formiranje terorizma 21. stoljeća

Američka okupacija Iraka rezultirala je ogromnim porastom svjetskog terorizma i stopostotnim porastom terorizma u Iraku jer istoga u Iraku prije nije bilo ni u pokušaju, a kamoli u izvedbi, što god Bush tvrdio. Otpor okupaciji koncentrirao se u mnogo odvojenih grupacija. Porast ekstremizma u Iraku definitivno ima svoju početnu točku u američkoj ilegalnoj invaziji, kao i činjenici da je generacija koja je činila dobar dio otpora protiv okupatora bila generacija koja je odrasla slušajući i gledajući radio i tv izvještaje o Iransko-iračkom ratu i koja je preživjela Pustinjsku Oluju i stravične UN-ove sankcije. To je bila izgubljena iračka generacija čiju je mladost obilježio antagonizam zapada, ratovi i neimaština. Nadalje, ti ljudi su imali prilike čitati iz povijesnih udžbenika i gledati uživo o porazima Arapa protiv Izraela 1948. i najupečatljivije, sekularnih arapskih republika protiv istog tog Izraela 1967. godine. Gledali su kako palestinski otpor prevođen ljevičarskim PLO-om jenjava i kako je s ratova pao na otmice aviona, a s otmica aviona na Arafatovu izdaju ideje ujedinjene Palestine potpisivanjem sporazuma u Oslu. Istovremeno su gledali uspjehe islamista, preuzimanje vlasti u Iranu od strane Ajatolaha Homeinija, Hezbolahov otpor Izraelu u Libanonu, pobjede Mudžahedina i Talibana u Afganistanu, čitali su o zaoštravanju vjerskih normi u Saudijskoj Arabiji nakon incidenta u Meki 1979. Vidjeli su kako PLO i Fatah u Palestini odumiru, prožeti korupcijom i demoralizirani neuspjesima dok se nova sila - Hamas, uzdiže i zaziva novu borbu protiv okupatora. Iračani, a i Arapi iz generacije koja je sazrila u novom stoljeću odrasla je na porazima sekularnih republika i uzletu islamskog ekstremizma.  Što su onda mogli naučiti iz toga i začuđuje li to što je dio njih postao zanesen takvim idejama? 

U Iraku je za vrijeme okupacije, protiv okupatora djelovao veliki broj raznih grupa od kojih je jedna od prominentnijih bila Al Kaida u Iraku (AQI)nastala 2004. godine kada je par sunitskih ekstremističkih skupina proglasilo vjernost Al Kaidi. AQI je istovremeno ratovala protiv Amerikanaca, šiitskih paravojski, a teško joj je palo i kada su neke od drugih sunitskih skupina odlučile preći sa bojnog na političko polje. Stoga se AQI 2006. godine udružila sa sunitskom braćom u radikalizmu i osnovala Vijeće mudžahedinskih šura koji je nešto kasnije iste godine evoluirao u Islamsku Državu u Iraku (ISI- ne brkati s pakistanskom tajnom službom koja ima istu kraticu). ISI je postao prva faza onoga što danas zovemo 'Islamskom Državom', a razvijao se kroz godine, vodeći otpor prvo protiv okupatora, a kasnije i protiv šiitske Vlade nakon što su se okupacijske sile povukle iz Iraka 2011. godine. 

Arapsko proljeće i rat u Siriji

Negdje u to doba, 2011. godine krenuli su prosvjedi protiv vlasti u Siriji, kao i u ostatku arapskog svijeta. Vrtili su se oko marševa po gradovima i zahtjeva za reformama u zemlji, no umjesto da Bašar Al Asad, predsjednik Sirije (pozicija koju je naslijedio od svog oca Hafeza) pusti prosvjede da se ispušu, odlučio je nagaziti na prosvjednike svom silom. Ni dan danas nije posve jasno je li bila riječ o paranoji, nestrpljivosti, autoritarnim sklonostima jednog diktatora ili neugodna iskustva iz dana vlasti Bašarovog oca Hafeza. Godine 1982. u Siriji je grana egipatskog Muslimanskog Bratstva u savezništvu s radikalnijim sunitima povela ustanak u gradu Hami na kojeg je Hafez odgovorio temeljitim bombardiranjem kako bi islamističku pobunu srezao u korijenu. Hamu je sastavio sa zemljom, masakrirajući desetine tisuća ljudi i tako ugušio ustanak. S obzirom na takvu prošlost, ne bi čudilo da je mlađi Asad preventivno odlučio krenuti očevim stopama i ustanak ugušiti u krvi. 

Protuvladin prosvjed u Banijasu u Siriji, 2011. godine (FOTO: Wikimedia Commons) 

Na njegovu nesreću nije mu uspjelo. U priču su vrlo brzo upali SAD i monarhije Perzijskog zaljeva (a nedugo nakon njih u zemlje EU) financirajući grupacije unutar pobunjenika (prosvjednici su jako brzo postali pobunjenici). SAD je planirao još u vrijeme rata u Iraku djelovati protiv Sirije budući da su i Sirija i Iran financirali šiitske paravojske u Iraku koje su se borile protiv SAD-a, a antagonizam monarhija, pogotovo Katara i Saudijske Arabije nije se zadržao samo na političko-vjerskoj razlici između sunitskih i šiitskih režima nego je poprimio i ekonomske razmjere kada je Sirija odbila ponudu Katara za izgradnjom plinovoda koji bi kretao iz njihovog plinskog polja u Perzijskom zaljevu. Umjesto toga, Sirija je potpisala ugovor sa svojim dugogodišnjim saveznikom Iranom za plinovod iz njihovog polja koje graniči s katarskim. Time je Sirija učvrstila vezu s Iranom i istovremeno pružila osiguranje svojemu drugom velikom savezniku Rusiji da, barem preko njih, katarski plin neće lakše doći na europsko tržište na kojem je Rusija dominirala. Katar je pak sklopio ugovor s Pakistanom u kojem se Pakistan obvezao kupovati katarski plin narednih 15 godina tako odvalivši, uz američku diplomatsku pomoć, šamar Iranu čiji plin bi Pakistancima bio bliži i jeftiniji. No, geopolitički imperativi čine svoje. 

Tako je Sirija, većinski sunitska zemlja, ali s vladajućom alavitskom manjinom (Alaviti su jedna od šiitskih sekti), poduprta Iranom i Rusijom, ušla u sukob s pobunjenicima koji su djelomično bili sunitski radikali, a djelomično sekularne snage poput spomenute FSA koje su financirali SAD, EU uključujući i Hrvatsku koja je slala svoje oružje i zaljevske monarhije. Pobunjenici su u početku napredovali da bi tek kasnije, nakon par godina zastali. U rat se na stranu režima pridružio libanonski Hezbolah, što među njihovim simpatizerima u Libanonu nije bilo prihvaćeno baš najbolje - naime, Hezbolah je u osamdesetima i devedesetima izrastao iz gerilske skupine koja se borila protiv izraelske okupacije južnog Libanona za vrijeme i nakon građanskog rata u Libanonu, u političku stranku s vojnim krilom koje se sada smatra jačim i sposobnijim od libanonske nacionalne vojske. No Hezbolahov imidž kojeg su oni uzgojili je prvenstveno taj da oni služe kao obrana Libanona od Izraela dok je uplitanje u sukobe koji ih se ne tiču izravno svojevrsno „skretanje s puta“. 

Međunarodna koalicija i nerazmrsivi sirijski čvor

Sirija je s vremenom gorila u plamenu rata u kojem su se bitke vodile ne samo za pokrajine i gradove nego i za kvartove unutar gradova. Hrvatski novinar Hrvoje Ivančić je nedavno bio u Damasku i ostatku Sirije piše da je „od početka sukoba u Siriji, 2011. teritorij zemlje mrcvaren, izrovan od stotina tisuća granata, gradovi prelaze čas u ruke pobunjeničkih skupina, čas u Vladine, a borbe se vode za svaku kuću, svaku zgradu i ulicu. Pobunjeničke skupine, od kojih su najveće ISIL odnosno “Daeš” (ime na arapskom jeziku) i Front Al-Nusra drže veliki komad Sirije. ISIL praktički vodi paralelnu vladu iz istočnog grada Rake. Sukobi među ekstremistima nisu rijetkost, a tko s kim i kada sklapa pakt postalo je teško pratiti i najupućenijim analitičarima.“ 

Napredovanje FSA nakratko je zaustavljeno do te mjere da je engleski novinar Robert Fisk, dopisnik The Independenta s Bliskog istoka u intervjuima i razgovorima znao više puta napomenuti da je FSA na terenu nepostojeć. Izgleda da je FSA, uz sve financije i treniranja okolnih zemalja projekt koji nema snage iznjeti borbu protiv Asadovih snaga. No pojavila se vojna snaga koja tu sposobnost ima. Al Kaida u Iraku je ispekla zanat u borbama protiv Amerikanaca i šiita za vrijeme okupacije i post-okupacijskog razdoblja te postigla velike teritorijalne dobitke u iračkoj, većinski sunitskoj pokrajini Anbar odakle se proširila i na Siriju. Promijenili su svoje ime u ISIS- Islamic State of Iraq and al-Sham (ako više volite termin 'Levant' od 'al-Sham' onda je to ISIL), da bi u lipnju 2014. godine proglasili Kalifat i nazvali se jednostavni 'Islamska Država' - IS. Njihova ofanziva razotkrila je katastrofalnu nepripremljenost nove iračke vojske, kao i lakoću kojim je palo više od pola Sirije. SAD i 14 zemalja saveznica odlučile su vojno djelovati po pitanju IS-a i pokrenuli su zračne napade na IS-ove ciljeve, bez znatnijih uspjeha. Jedini tvrd orah koji je slomio zube kalifa Abu Bakra - al Bagdadija bila je jedna od najskromnijih sila u sirijskom sukobu - sirijski Kurdi na sjeveru zemlje u teritoriju nazvanom Rožava. Sirijski Kurdi ustrojili su se po idejama demokratskog socijalizma, jednakosti i internacionalizma te su poduprti turskom kurdskom Radničkom Partijom Kurdistana (PKK) i Pešmergama iz iračkog Kurdistana odbili napad IS-a na Kobane, kurdski grad na sirijsko-turskoj granici. 

Tu u priču ulazi Turska- zemlja koja je borbi protiv IS-a odmogla više nego ijedna druga zemlja regije. Naime, Turska ne može smisliti Kurde. Sve od kada je Sporazum iz Sevresa 1920. godine dao Kurdima nadu da bi mogli možda dobiti nezavisnu domovinu na račun Turske (Mustafa Kemal Ataturk je brzo uništio tu nadu vojnom kampanjom), Turska je radila sve u svojoj moći da potisne Kurde u Turskoj, uključujući raseljavanja i Turkizaciju stanovništva. Od sedamdesetih godina PKK je bio aktivan u Turskoj koristeći terorističke i paravojne metode u borbi protiv Turske. Sukob je trajao u različitim fazama intenziteta do 2013. godine kada je potpisano primirje. 2014. godine dok je IS nemilice bombardirao Kobane, turska vojska ne samo da je mirno gledala situaciju sa svoje strane grabnice nego je i aktivno pokušavala spriječiti da sirijskim Kurdima dođu pojačanja iz turskog Kurdistana. Neredi su izbili u turskom Kurdistanu radi ponašanja Turske i sve je ubrzo eskaliralo u još nastavak između Turske i PKK-a, a primirje je bilo prekinuto. Nedavno je Turska, nakon obećanja da će se boriti protiv IS-a, svejedno gotovo svu svoju inicijativu usmjerila svejedno protiv Kurda. Tako dok se PKK bori protiv IS-a, Turska ih nemilice bombardira umjesto da i sama okrene svoje bombardere na IS. 

Turska se nije libila potajno poduprijeti IS kako bi potkopala šanse Kurda i u Turskoj, a i u Siriji. Kritike na račun stigle su od onih koji misle da Turska namjerno dopušta IS-u da krijumčari naftu preko njihovih granica. Turska nije usamljena među optužbama - dužnik EU je optužio EU kao i Tursku da kupuju naftu od IS-a dok je zarobljeni, visokorangirani član IS-a Kurdima potvrdio da im Turska i Saudijska Arabija šalju pomoć i logistiku. Turskoj tu igra IS-ova borba protiv Kurda dok Saudijskoj Arabiji destabilizacija šiitskih režima koristi u nastojanju da se etablira kao regionalna sila. Saudijska Arabija ovdje igra dvostruku igru budući da joj IS-ov kaos u šiitskim područjima odgovara (kao što joj odgovara vršenje agresije na šiitske Hutije u Jemenu koje podupire Iran), no istovremeno vrši represiju nad takvim ekstremistima doma budući da na vjerskom planu inzistira na Vehabizmu - svojoj vlastitoj verziji Islama s kojom se IS-ovci ne slažu nužno. Nedavni IS-ovi napadi na Saudijsku Arabiju dokazuju razmjere takvog „problematičnog braka“ između dvije međusobno ovisne, ali i ideološki sukobljene strane. Slabljenje Sirije i borba protiv Hezbolaha i Izraelu ide u korist što se očituje u njihovoj pomoći islamistima na Golanskoj Visoravni , ali Izrael također hoda po veoma tankoj crti istovremeno potkopavajući Hezbolah, ali znajući da mu je od svih opcija, Asad ona najbolja. 

Istovremeno Hezbolah čije pozicije u Siriji Izrael napada, zajedno s libanonskom vojskom pokušava zadržati napredak IS-a i Al Nusre u sjeveroistoku Libanona. IS se ukopao u sunitskom području te usto ima i glasnu potporu u nekim kvartovima Tripolija, drugog najvećeg grada u državi. Libanon je zemlja od 4.500.000 stanovnika, četiri puta manja od Hrvatske, čiju je ekonomski tešku situaciju još težom učinilo prihvaćanje 2.000.000 sirijskih izbjeglica. Tu je i komplicirana vjerska i etnička situacija od prije koja Libanon čini izrazito nestabilnom zemljom. Hezbolah se mora kontrolirati i ne napadati izravno sunitska područja unutar samog Libanona jer bi to moglo izazvati kaos, pa u borbi protiv IS-a mora surađivati s libanonskom vojskom, a to je lakše reći nego izvesti. Pitanje je i koliko se Hezbolah potrošio sudjelujući u sukobima u Siriji te hoće li biti spreman iznjeti svoj dio borbe dođe li do većih problema u Libanonu. 

Sekularna vlast u paklu sektaštva

Izrael zasigurno zna pa se zato i nije aktivnije uključio u jača bombardiranja sirijskog režima, a trebali bi znati i svi drugi, da u sektaškom paklu Sirije sekularni demokrati kakve ih je Zapad osmislio u svojoj mašti uglavnom ne postoje, a gdje i postoje nisu ni približno snažni da bi mogli držati cijelu zemlju pod kontrolom. Padne li Asadova vlast, Sirija pada u ruke IS-a. Pobunjenici su preslabi i previše razjedinjeni da bi bili realan faktor u budućnosti Sirije, no Zapad ih svejedno financira inzistirajući na scenariju koji će na kraju rezultirati potpunom tragedijom. 

Borba protiv IS-a je nužnost, no na način kakav se vodi, potpuno nekoordinirano, s partikularnim interesima zemalja sudionica koji drže primat nad kolektivnim dobrom, ona nema budućnost. Turska ne može davati prolaz IS-ovim krijumčarima, razarati kurdske snage koji se bore protiv IS-a i svejedno se smatrati dijelom koalicije protiv IS-a. Zapad ne može istovremeno igrati igru protiv šiita i IS-a. Pitanje je koliko će to i Iran dopustiti sada kada je u boljim odnosima sa Zapadom- Saudijska Arabija će zasigurno dati sve od sebe da ih potkopa. A kada smo već kod Saudijske Arabije i ostalih lokalnih režima kojima je mjesto u 18. stoljeću kada su i trebali biti prekinuti, ljubavna veza njih i SAD-a naprosto uništava sav legitimitet navodne inicijative za „demokratizaciju“. 'Cinično' i 'sumanuto' su najbolji pridjevi s kojima se može opisati ta situacija.

Ukoliko se nešto drastično ne promijeni na Bliskom istoku i zapadnjačkom pristupu Bliskom istoku, ako svatko nastavi gurati svoje interese, taj bliskoistočni čvor se nikada neće rasplesti, a od kaosa će profitirati samo oni koji pokušavaju izvući novce od tamo, i IS koji se hrane kaosom i tuđim neslaganjem. Bliski istok može naprijed jedino stabilnošću, zemljama koje ne ratuju, zemljama u kojima će djeca ići u škole u kojima će možda napokon naučiti da je radikalni islamizam izgubio bitku kada su svi koji su se borili protiv njega ostavili svoje sebične interese sa strane. Takva situacija se neće izgraditi hranjenjem sektaških sukoba i infantilnim oslanjanjem na zračne napade i minimalne kopnene, loše istrenirane i nepouzdane snage. 

Budućnost ne obećava jer scenarij za mir je scenarij kojima je svima najmanje u interesu, a situacija je postala toliko loša da se Bliski istok bez iznimnih napora na globalnoj razini neće moći iskobeljati iz nje. SAD i Rusija će nastaviti gurati svoje interese u regiji, a lokalne sile poput Turske, Irana, Izraela, Saudijske Arabije i rastućeg Katara koji nema bogznakakvu vojsku, ali ima novac i s novcem diplomatski potencijal, nastavit će gurati svoje interese naprijed. Rat koji je degradirao regijo do razine na kojoj se nalazi sada neće jednostavno nestati sam od sebe, a IS i ostale islamističke skupine koje egzistiraju i koje će se pojaviti nakon njih neće iz čista mira odlučiti da im je dosta zezancije, te se raspustiti. Problem na terenu je ozbiljan, a rješenja koja se nude su neozbiljna. Nažalost, nema previše mjesta za optimizam.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia Commons - Uništenje hrama Baalšamina u Palmiri