Tenk M-84

Čast radnicima koji bolećivo drhte nad svakim izvoznim poslom, no vijest otprije par dana - kako će tvrtke iz Hrvatske, Srbije i Slovenije uskoro zajedno raditi na remontu i modernizaciji tenkova u Kuvajtu - zasigurno nikoga nije mogla obradovati tako slatko kao generalno sve nas koji smo nekoć, mirnodopski, odslužili vojsku u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. A radi se o tenkovima, premda ih u Hrvatskoj po novom češće nazivamo tankovima, dakle, koji su u ono doba značili ponos zajedničke nam jugoslavenske vojne industrije: M-84, razglašen kao svjetska klasa, proizveden u slavonskobrodskom "Đuri Đakoviću", prvi put još 1983. godine...

Ali, da se nakratko još vratimo na JNA, omiljeni pripovjedački žanr sredovječnih muškaraca koji ga sve manje i manje imaju prilike forsirati: ta kakvo je to bilo drugarstvo! Primjerice, nakon svake vježbe gađanja razvrstali bismo se po parovima, obično različitih nacionalnosti, i uzeli čistiti puške. Prvo pušku jednog, pa drugog; jedan bi oružje primio za kundak, drugi za cijev pri nišanu, te bi stali kroz nju žustro navlačiti uže na kojem je po sredini bila pričvršćena bijela platnena traka, najčešće komadić dotrajale posteljine. Glancali bismo tako i mijenjali krpicu dok se više ne bi imala od čega zaprljati, pa je malena bijela zastavica veselo, u trzajima iskakivala čas na jednu, čas na drugu stranu, kao da se drugovi prepiru čije će oružje prvo pasti u znak povjerenja: Predajem se! – Ja se predajem! – Ne, ja se predajem tebi! – Ne, ja! – Ja tebi! – Ne, ja tebi!... I tako, zapravo, čitavih godinu dana, bar što se tiče roka za naraštaje dospjele nakon patentiranja modela M-84. Kolika je samo plahta, radničkim novcem kupljena, iskidana u tom grču živog afirmiranja bratstva i jedinstva!

Onda je došlo vrijeme da vojska, međutim, više ne izlazi u grad nego ulazi u nj, po mogućnosti na nekom od artikala iz OUR-a Specijalna vozila u "Đuri Đakoviću". Svatko je dograbio svoju pušku i okrenuo je na dojučerašnjeg brata, a vremena za čišćenje cijevi između gađanja ionako je bivalo sve manje. Pucnjava je nakon izvjesnog vremena ipak nekako uminula, mada nas znalci uvjeravaju kako je to samo privremeno, kako je mir ovdje tek pauza između dvaju uobičajenih klanja. Ćeraćemo se još, kao što reče Matija Bećković, pjesnik. No, to je samo za po kući; na širim tržištima, "na ćeralištima i ćerijadama" (opet M.B.) globalnog određenja, pak, prinuđeni smo nastupati prema bitno drukčijim strategijama. Ili, bolje rečeno (opet...): "Onaj ko hoće danas da se/ Ćera/ A ne prati razvoj i domete/ Ćeranja/ Nema šta da traži", itd.

(prizor ćeranja "Greetings from Bosnia" by Stanislav Plavčić)

Poeta je mislio na čisto fizičko ćeranje, ne ono tržišno koje nam je u međuvremenu malo izmaklo pažnji (osim Slovencima, znamo njih). Ali, dođe mu ga na isto, čim neko obimno poslovanje iole gadnije zapne. A mi ćemo se, mi pobrojani u navedenoj blagovijesti, ubrzo ponovno okupiti baš oko tržišnih motiva – i to da uz vonj drnča radosno i predano u parovima džaramo cjevčuge kao nekad na odsluženju armije, opet na oružju i oruđu koje smo zajedno te samoupravno proizveli, samo što je kroz protekla dva i pol desetljeća i ono mrvicu dotrajalo, ne samo mi. Dobro je dičnom gvožđu činila suha kuvajtska klima namjesto balkanskog gliba, doduše, a bit će da se nije puno ni koristilo – priskočila je američka tehnika kad je ustrebalo – pa na tih, inače, ravno 149 osamdesetčetvorki osim vanjskog i unutarnjeg poliranja valjda samo treba ugraditi ponešto dodatne opreme: GPS, mp3-plejer i alu-felge za gusjenice; ima se nafte, ima se s čim!

Nekoga će preopreznog taj angažman navesti na pomisao kako se nad domovinom modela M-84 nadvila mukla prijetnja nekim novim jugoasocijacijama, ali nipošto nije tako. Nemajmo brige, radit ćemo za kuvajtski dinar, ne mrski jugoslavenski (i nitko nam više neće nametnuti monetarnu samostalnost!), radit ćemo zapravo za masni petrodinar... A u krajnjem cilju obrane slobode svjetskog tržišta energenata. Pritom će nam također ostati prostora za eventualne buduće naše čarke, da ožive epske pjesničke vizije do kakvih držimo i koje nas pouzdano okreću jedne prema drugima. Jer, ako smo i po čemu ostali bliski, očito smo još uvijek makar braća po oružju ili, kako bi se reklo u šeikatu Kuvajt, brothers in arms.

Igor Lasić, Lupiga.Com