Dok mi nismo pazili, iz najmračnijeg mraka izdigle su se spodobe
Donosimo vam najuvjerljiviji govor održan povodom Dana antifašističke borbe. Izgovorila ga je gradonačelnica Sisaka, Kristina Ikić Baniček, koja je danas, kako doznajemo od premijerova izaslanika u šumi Brezovica, oslobođena prekršajne odgovornosti za drčan odgovor koji je pružila policiji na pritiske prema njenom uredu. Evo kako se obratila skupu, među kojima su se neki prepoznali u prozivkama za licemjerje i trgovanje antifašizmom. Skup je održan bez predstavnika izvršne vlasti, kao i sisačko-moslavačkog župana, HDZ-ovog Ivana Žinića, ali je zato došao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji u borbi za Gradsku skupštinu smjera udovoljiti dijelu zahtjeva ekstremne desnice s liste Brune Esih.
'Dok mi nismo pazili'
Poštovani partizani i sudionici narodnooslobodilačkog pokreta, poštovani antifašisti dozvolite mi da u ime rodnog mjesta hrvatskog antifašističkog pokreta, u ime Grada Siska i u vaše ime pozdravim naše drage i uvažene goste:
Valtera Flegu, izaslanika predsjednice Republike Hrvatske
Jasena Mesića, izaslanika predsjednika Sabora Republike Hrvatske
Davora Božinovića, izaslanika predsjednika Vlade
Ivanku Roksandić, izaslanicu sisačko-moslavačkog župana,
Pozdravljam i sve koji su se odazvali na centralnu proslavu državnog praznika Dana antifašizma, stigli u Sisak u memorijalnu šumu, Spomen-park Brezovica u kojoj svakog 22. lipnja obilježavamo osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda.
Svi ovdje koji smo se okupili ponosimo se našom slavnom antifašističkom tradicijom, tradicijom na kojoj je naposljetku utemeljena i samostalna i suverena Republika Hrvatska. Do nedavno javno deklarirati da si antifašist bilo je deplasirano, to se gotovo podrazumijevalo. Tako smo bili odgajani i nikome normalnom ne bi nikada na pamet palo reći za sebe bilo što drugo osim da je antifašist, pa to nismo niti govorili. A trebali smo!
Treba to govoriti u školi, treba to govoriti na javnome mjestu, treba se time naglas ponositi jer, dok mi nismo pazili, iz najmračnijeg mraka izdigle su se spodobe koje ne misle tako. Dapače, među nama su se pojavili neki koji s ponosom zatiru slavnu i svijetlu tradiciju antifašizma svojim revizionističkim relativiziranjem ustaških zločina i krivotvorenjem činjenica pokušavaju baciti ljagu na hrvatski antifašistički pokret, pokret predvođen od strane Josipa Broza Tita.
Nagrada Grada Zagreba - Jakovu Sedlaru
Relativiziranje ustaških zločina je otišlo tako daleko da neki samoproklamirani antifašisti nagrađuju glavnog falsifikatora i krivotvoritelja ustaške sramote i daju mu nagradu Grada, kao da to njegovo falsificiranje povijesti podržavaju i svi stanovnici glavnoga Grada. Što je najgore, onda ti isti koji nagrađuju glavnog revizionistu povijesti i negatora ustaških zločina licemjerno dolaze među nas položiti vijenac na spomenik hrabrim mladićima i djevojkama čiju žrtvu neki danas žele izbrisati iz kolektivne svijesti hrvatskog naroda.
Ne može se biti antifašist prema potrebi. Ili si antifašist ili si fašist. Ili promičeš antifašizam u svojem životu ili promičeš fašističke ideje i vrijednosti. Sredina ne postoji, nema srednjeg puta kojim bi išli oportunisti, koji se ne žele zamjerati niti jednima ni drugima. Tko se nije spreman oduprijeti današnjim filofašistima negira ne samo hrvatski Ustav već temeljne civilizacijske vrijednosti.
Ne, nije u redu nositi ustaška obilježja, ne nije u redu doprinos partizana oslobođenju Europe od fašizma dovoditi u pitanje zbog ustaša koji su stradali kao žrtve poraća.
Zatiranje sjećanja na Nadu Dimić
Onaj tko relativizira i iskrivljuje kakvu je nezamislivo hrabru i tešku odluku da svoj život žrtvuje ideji i snovima o boljem i pravednijem društvu donijela jedna 17-godišnja djevojka koja je prije 76 godina hrabro stajala u sjeni debelog brijesta - takva osoba ne bi trebala dobivati nagrade.
Pripadnica prvog partizanskog odreda Nada Dimić je, potpuno svjesna da ju njezin san o boljem i pravednijem društvu dovodi u sigurnu pogibiju, u svom kratkom životu u kojem nije doživjela ni 20. rođendan, više puta uzastopce donijela odluku da neće odustati i da će se iznova i iznova boriti za ono u što vjeruje. Uspomena na nju se danas uspješno zatire u našim školama, u našim gradovima, a djeci se na školskom satu prikazuju laži i obmane. Svi mi koji smo se okupili ovdje danas imamo dug prema njoj, dug prema njezinoj žrtvi kao i prema ostalim žrtvama čiju ideju o pravednoj i boljoj Hrvatskoj danas baštinimo.
Antifašisti su nas zadužili i obilježavanje njihovog dana jednom godišnje na najvišem državnom nivou je minimum koji im dugujemo.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Dario Grzelj/Hina
Da zaista, ja jesam neizmjerni mrzitelj nacista, fašista i njihovih kolaboracionista. Zaista me nije briga za gomilu njihovih kostiju koje trule po nekakvim jamama. Kad bar ne bih morao ponavljati tu rečenicu koja kratko i jasno govori sve o meni. Ponosan i zahvalan što je kao Hrvat mogu izgovoriti pred cijelim ovim planetom. Što ću kad kao Hrvat moram podnositi vječno breme da su pripadnici moga naroda bili odvratni nacistički kolaboracionisti. Sluge gore od svoga gospodara tako da ni do dana danas tu najveću sramotu koja je ikad proizašla iz hrvatskoga naroda ne može izbrisati ni diljem svijeta slavni partizanski pokret u kojemu su u ogromnom broju sudjelovali i Hrvati predvođeni Hrvatom, Josipom Brozom Titom. Zato ja tu rečenicu moram pred svijetom ponavljati opet i opet kako bih objasnio da pripadam onom dijelu hrvatskoga naroda koji se protiv te sramote borio kao dio velike koalicije naroda. Zbog toga molim one kojih se to tiče da me poštede barem svojih konstrukcija i nebuloza o tome da su nacistički kolaboracionisti završli na dnu jame zbog toga što su bili određene nacionalnosti, shodno tome nametanja nekakvog osjećaja krivnje ili potrebe da se za nešto moram ispričavati. Kod mene vam takvo nešto neće proći, dok nažalost kod mnogih Hrvata prolazi. Ja se toliko nisko neću spuštati niti sam ikada imao potrebe jer kad se čovjek počne spuštati nisko, pognute glave, onda iz najmračnijega mraka počnu izlaziti spodobe.