Računa se da je od početka recesije u posljednjih četiri godine u medijima izgubljeno otprilike 2.000 radnih mjesta, a o kakvim je pritiscima na medijske slobode riječ govori i proverbijalan odnos vlasnika medijskih kuća prema svojim zaposlenicima, na koji je upozoravalo i Hrvatsko novinarsko društvo, povodom činjenice da su tek rijetki dobitnici godišnje nagrade za promicanje novinarskih sloboda koju isto tijelo dodjeljuje, uspjeli zadržati radno mjesto. Govoreći o studentskim medijima, stanje brojčano gledano nikad nije bilo bolje, na sceni postoji i radio i televizija, kao i nekoliko vrijednih portala te jedan zapaženi tiskani medij. O samom odnosu između Sveučilišta i studenata koji se izravno odražavaju na postojanje i djelovanje studentskih medija, razgovarali smo s njihovim predstavnicima, a to su Ivan Vlašić, glavni urednik Radija Student, Igor Weidlich, urednik studentskog časopisa Global, osnovanog prošle godine te Martin Beroš, glavni urednik portala Slobodni Filozofski.

„Nova generacija studenata svih studija, time i novinarstva, na sebe mora preuzeti i radne obaveze koje im smanjuju troškove studija“, govori nam glavni urednik Radio Studenta. Radio Student djeluje na Fakultetu političkih znanosti, a pokrenut je još 1996. godine kao poligon za obrazovanje studenata novinarstva u praktičnom radu. Još od tada frekvencija 100,5 MHz s koje su u eter po prvi puta izašli brojni danas istaknuti novinari, mnogima je omiljena radijska postaja, i to ne samo zbog muzike. Radio opstaje tek zahvaljujući entuzijazmu studenata i pojedinih profesora.

Martin Beroš i Ivan Vlašić (FOTO: Nives Milješić)

„Uoči uvođenja Bolonjskog sustava, situacija je bila znatno drukčija i studiranje je bilo lakše. S novim se režimom studija ostavlja puno manje prostora za bilo kakav vid studentskog angažmana, kritične mase, studentskog pokreta ili organizacije“, ustvrdit će Vlašić. 

Glavni urednik portala Slobodni Filozofski, Martin Beroš, aktivno je sudjelovao i u blokadi Filozofskog fakulteta 2009. godine. Na Filozofskom fakultetu kontinuirano djeluju klubovi studenata kao što su Klub studenata sociologije Diskrepancija (KSSD), Klub studenata Filozofskog fakulteta (KSFF) ili Udruženje studenata filozofije (UFS). Beroš misli da treba gledati dalje od puke kritike 'Bologne'.

„Nadovezao bih se na Ivanove riječi, s 'if you build it, it will come'. No, naravno, studentska se blokada nije spontano organizirala, nego je rezultat postojeće infrastrukture, od studentskih klubova do nekih 'kružočkih' momenata... Ako se nešto dogodilo 2009. godine, što i nije bilo tako davno, treba vidjeti čime se one sad bave, jer zacijelo nešto i rade“, reći će Beroš. Razvoj samog portala Slobodni Filozofski, u odnosu na teme kojima su se bavili u početku i danas, prošao je dug put.

„Slobodni filozofski, uz Skripta TV, nastao je iz potrebe političke edukacije. Bavili smo se prosvjedima za besplatno školstvo, za bolje i jasnije uvjete studiranja. Kako su opsezi akcija rasli, bilo ju je potrebno i moralno i politički teorijski artikulirati, te je Slobodni Filozofski nastao kao odgovor na to. Nakon toga, po liniji kritike kojom smo pristupili visokom obrazovanju tematika se proširila u svim mogućim smjerovima, od političke ekonomije, arhitekture javnog prostora, do kulture i ekonomije“, rezimira Beroš. 

Govoreći o odnosu između Sveučilišta u Zagrebu spram položaja njegovih studenata, svakako ga opterećuje izjava rektora Damira Borasa, koji je povodom stupanja na svoju poziciju izjavio, a većina je domaćih medija tu izjavu i prenijela, da bi se Sveučilište trebalo vratiti biblijskim vrijednostima. Ako bismo zanemarili ovu retoriku, prisjetit ćemo se da je prof. dr. sc. Boras, u vrijeme dok je bio dekan Filozofskog fakulteta, uz prof. Rasima Lajića, pokrenuo studij romskog jezika na istom Fakultetu. Istodobno, rejting Sveučilišta kotira pri kraju popisa od 500 svjetskih sveučilišta. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar, barem sudeći po desekularizacijskom karakteru prvih koraka koje je poduzeo kao pripadnik socijaldemokratske političke struje, a koji se nastavljaju nedavnim prijedlogom da se studenti KBF-a upisuju na Filozofski bez prijemnog, pozvao je studente koji odu u inozemstvu da vrate državi iznos stipendija koje su uložili u njih, što je presedan u svjetskim razmjerima.

Inovativni ministar - Vedran Mornar (FOTO: Lupiga.Com)

„Realno stanje, svaka je generacija takva da nisu svi studenti aktivni...“, primjećuje glavni urednik Slobodnog Filozofskog i nastavlja. „Naglasio bih financijske momente koji dolaze od Sveučilišta u odnosu na problematične retoričke i druge. Postoji kontinuitet aktivizma u širem smislu, i kroz znanstvenu i teorijsku produkciju na sveučilištu. Pitanje je hoće li se one spojiti, imali smo poticaj za to kroz borbu za Varšavsku, otpor monetizaciji autocesta, a na svojoj koži smo se osvjedočili da dolazi do proboja iz akademskog stroja koji stvara određeni kontingent znanja. No, šteta je da to ne izlazi malo više prema van. Zašto se to ne događa, osim ovih materijalnih momenata koje smo pobrojali, na tom se stvarno treba raditi. Ja sam vječni student i sjećam se toga iz 2003. godine, kulturpesimizam je konstanta. Studenti su vječno apatični, valjda i zato što su 12 godina bili u školskom sustavu i sad bi htjeli malo izići van njega. Lako još za prvu, drugu i treću godinu, ali kada stvarni život počne probijati kroz akademske zidove, lako je shvatiti razloge za apatičnost“, osjetljivo će Beroš.

'Slobodni' radi uglavnom volonterski uz nešto uloženih vlastitih sredstava za infrastrukturu. Prijavljuju se, na natječaje i programe Ministarstva kulture, Grada Zagreba, Agencije za elektroničke medije i slično, zasad, bez uspjeha.

„Optimistični smo, stanje je takvo da nismo oduvijek imali čisti kontinuitet, jer smo aktivistički projekt, a došlo je i do smjene generacija“, objašnjava Beroš. I časopis Diskrepancija dobiva simbolične iznose za svoj rad, nasuprot drugih projekata. Za usporedbu, na natječajima za studentske projekte, malonogometni turniri dobivaju iznose od 50.000 kuna. Navode i slučaj lista Hercegovačkih studenata 'Kamen' koji dobiva 10.000 kuna, dok sami osiguraju tek iznose jedva dostatne za tisak.

Na FPZ-u je u studenom 2012. godine s radom službeno krenula i Televizija Student, projekt iza kojeg stoji voditeljica Tena Perišin i Igor Mirković, renomirani redatelj dokumentarnih filmova, direktor Motovun Film Festivala, te medijski i televizijski profesionalac s prepoznatljivim potpisom. Kao neprofitni medij registriran pri Agenciji za elektroničke medije daje na izbor javnoj televiziji vijesti, reportaže iz studentske i akademske zajednice – kao sadržaj za mlade. Od tada su iz televizijskog studija koji se ranije koristio isključivo za studentski praktični rad, emitirane neke vrlo uspješne emisije. Na ovoj televiziji studenti su uglavnom sve – urednici, voditelji, novinari, snimatelji, montažeri, tonci, producenti, realizatori… HRT 4, koji je startao otprilike u isto vrijeme, od TV Studenta dobiva gotov materijal. Emitira ga u kasnim večernjim terminima u vidu promocije za mlade medijske djelatnike. Pored toga, studenti pridonose s deset minuta priloga o studentskim temama tjedno za emisiju Index s HRT 2, urednice Sunčice Findak.

Jedan od nositelja projekta Televizije Student je Igor Mirković (FOTO: Lupiga.Com)

Časopis Global, također je jedan od projekata koji posljednjih godina dolaze s FPZ-a, projekt koji je podržao i prodekan prof. dr. Igor Kanižaj. 

„Global je prošle godine bio u testnoj fazi“, priča Igor Weidlich, urednik posljednjeg broja. Mladić je to čvrstog stiska ruke, odjeven u dugački crni kaput u kojem nalikuje kakvom detektivu hard-boiled romana.

„Izišao je u prosincu, iako je trebao krenuti od listopada, te je namjera da časopis izlazi mjesečno. Pitanje je novaca, a pristaše smo razmišljanja 'pomozi si sam'. Mislim da jedan takav fakultet mora imati i radio i tisak i televiziju i jači portal. Ljudi koji se školuju za novinare trebaju imati priliku naučiti nešto o tome. Pratimo teme koje su 'od-do', kako bismo stekli stupanj samoodrživosti i privukli oglašivače. Tražimo prostor u kojem će studenti naučiti posao, ali i u kojem će se snaći i moći pobrinuti sami za sebe“, uvjereno će Weidlich. Kaže kako je da bi preživio u medijima, odlučio biti freelancer.

„Dolazim iz propalog medija u kojem sam bio honorarac, vidim da starijim generacijama nije lako prihvatiti promjene, dok bih mlađima preporučio da se nauče što bolje plivati. Treba raditi na više strana, daleko je to od idilične slike novinarstva koju studenti nose u mislima, ali opet i to ima svojih čari“, pojašnjava i uvjereno tvrdi da kvalitetan sadržaj može biti jako dobar mamac za oglašivače, bez prevelikih ulazaka u sadržaj novina.

U pogledu financiranja medija, pogotovo neprofitnih, Vlašić će s nama podijeliti jednu veliku dvojbu. Prema primjedbama Agencije za elektroničke medije, razina amaterizma je lijepa i plemenita, no ponekad izostaje kvaliteta. Nadalje, emisije Radija nisu dovoljno kvalitetno iznesene... njihov je sadržaj možda besprijekoran – no, možda osoba koja to čita nije kvalitetna spikerica; jer, to se gradi godinama, kroz edukaciju...

„Problem financiranja je u tome da fakultet ima skromna sredstva i nije u stanju isfinancirati naše potrebe“, lamentira Vlašić.

„S druge strane, novac s natječaja nije dovoljan da bi jedan medij radio više od stagnacije. Moramo se okrenuti marketingu, a opet bismo željeli zadržati svoj 'anarchy-identitet'. Nadamo se da tri minute kojima smo se, po Zakonu, obavezni obraćati kroz reklame svojem slušateljstvu, neće utjecati na naš identitet, jer smo ipak neka kritika društva“, jasno će. U tome smislu ističe pozitivan primjer svojih partnera Radija Študent iz Ljubljane, koji uz pomoć državnog novca imaju i marketing i zadržavaju oštricu. 

„U studente se niti ne može puno uložiti, jer pod ovakvim okolnostima oni volontiraju, te se ne može očekivati da zauzvrat sudjeluju u akcijama prikupljanja novca radi zajedničkog interesa. Ne vidim u crowdfunding projektu nešto što bi moglo osigurat konstantan priljev nekih sredstava, za narednih nekoliko godina“, reći će Vlašić. 

„Mi smo u početku bili 'crowdfundani' od samoga pokreta“, nadodat će Beroš. Prisjeća se kako su po radionicama i kroz različite inicijative okolo hodali sa škrabicom, ali ključni je problem bio u kontinuitetu. 

„Bili su to niski prihodi i malo se može s tim napraviti. S reklamama se, ako imate čvrstu bazu, možete oduprijeti oglašivačima, no u teoriji, oglasima se ne proizvodi sadržaj već – publika. Koju se onda prodaje oglašivačima. Pitanje jest koliko taj sadržaj postane lubrikant... kakvu platežnu moć ta publika mora imati“, skeptično će.

Kako tvrdi Weidlich, 98 posto Globala „proizvedu“ studenti na volonterskoj bazi, a neki od tih studenata u tom časopisu pišu i svoje prve tekstove uopće.

„Mi želimo da ti ljudi dođu s idejama, zatim da im pokažemo kako ih što kvalitetnije novinarski iznijeti, kako ih napisati i kako da, na kraju, budu objavljene. Kada bi postojao kontinuitet izlaženja, onda ti ljudi ne bi morali brinuti na svaki način, jer bi im bio osiguran prostor. Ja gledam na jedan oglas kao na četiri do osam strana više. Mislim da oglasima ne bismo zastranili od tema i od integriteta“, oprobavajuće će Weidlich. Ipak, primjer tjednika Feral Tribune, kojeg je pokopala jasna odluka oglašivača da se neće preko njih predstavljati široj javnosti, govori sam za sebe, pogotovo u vremenima u kojima oglašivače može privući još samo tjednik Glorija.

"Mislim da oglasima ne bismo zastranili od tema i od integriteta", Igor Weidlich (FOTO: Nives Milješić)

Vraćamo se Vlašiću, s pitanjem kakav je osjećaj stalno iz šaka ispuštati tek dozrele kadrove, koji su taman ispekli zanat da bi se našli na tržištu rada.

„Radio koji postoji od 1996. godine, prvo je bio zamišljen kao produžetak kolegija 'Osnove novinarstva', kao medij koji osim funkcije edukacije proizvodi i program. Proizvodimo program koji nije banalan, već i suvisao, te društveno organiziran. Imamo 24 emisije tjedno, od toga 525 prošle godine. Najbolji studenti, nakon nekoliko godina provedenih na radiju, završavaju fakultet i trbuhom za kruhom odlaze na tržište rada. Stvarno sam ponosan što se velik broj naših bivših studenata uspijeva zaposliti i biti prepoznati kao profesionalci, profesionalke ne samo u medijima, već gdje god da rade“, slegnut će ramenima. Usprkos nepostojanju dobre komunikacije između Radija i samog fakulteta, odnosno znanstvenih cjelina samog fakulteta i prakse na Radiju Student, radio je samoinicijativno organizirao projekt „Dionica“ koji svima zainteresiranima – ne samo studentima FPZ-a – omogućuje proći sve dimenzije rada na radiju. Međutim, Radio Student i Global još ne surađuju... 

Uoči zasjedanja na mjesto čelnog čovjeka Studenta, Vlašić je radio na Radiju Stubica, Radiju Zabok, kao i Plavom radiju. Na svojoj funkciji već je sedmu godinu, a smatrao je kako je kao inovacija koju treba uvesti na jedan takav radio, ključan identitet.

„Uvođenjem brojnih programskih sadržaja za koje sam smatrao da su neophodni, dobio je i aktivistički identitet: ekologija, ljudska prava, civilno društvo, manjine... situacija je takva da se ti sadržaji u komercijalnim medijima jednostavno ne emitiraju. Jedini mehanizam je bio da se pri dodjeli koncesije od Vijeća za elektroničke medije potiču mediji trećeg sektora, neprofitni mediji, koji proizvode sadržaje namijenjene javnom interesu, općem dobru. S vremenom se dodjela tih sredstava proširila i na komercijalne medije, a posljedica je da mali neprofitni i nekomercijalni mediji ne uspijevaju producirati dovoljno kvalitetan sadržaj, potreban da bi se stvorila kritična masa u društvu. A s druge su strane, slušaniji mediji, poput Radija Antena, nagrađeni samim time što rade takve sadržaje, pa ih njihova publika koja možda ne bi imala prilike čuti takve sadržaje, ima prilike čuti. Situacija je takva da se ide mrkvom, iako bi se ponekad trebalo i batinom, sankcionirati medije koji ne uspijevaju ispuniti kriterije koji su neophodni za zadržavanje koncesije“, poentira Vlašić. 

Što se tiče inih studentskih medija, najpoznatiji među studentima su svakako portali esava.info i ziher.hr, dok se kao pozitivan primjer studentskog medija ističe i Radio Uni DU, osnovan s istim ciljem kao i Radio Student, radi mobilizacije studenata koji će jednog dana i sami biti novinari. Navedene medije studenti osmišljavaju i ažuriraju; tako je ziher.hr usmjeren prvenstveno na informacije iz kulture, dok se esava.info obraća posjetiteljima studentskih domova u Zagrebu. Nude streaming na ulaz u menze „Save“, iako se vide kao servis, čak ne niti portal. Voditelj portala esava.info, magistar ekonomije Marko Boras, bio je aktivno uključen u studentske aktivnosti u Studentskom domu Stjepan Radić. 

„Ja sam to izveo s dva, tri prijatelja prije pet godina, kad je internet tek zaživljavao u studentskim domovima. Tad je svaka soba imala po jedan laptop na dva, tri studenta. Prijatelj je pomogao napraviti internet stranicu, naučio sam CMS, malo smo se profesionalizirali, te tijekom ljeta napravili stranicu. Imamo sadržaje usmjerene na studente, poput dnevnih menija, a poslije smo krenuli s tim kamerama. Što se tiče portala, to je više servis, bez senzacionalističkih naslova. Istina, pokušali smo ići tim smjerom, ali smo brzo ustanovili da za to nema potrebe, jer to rade i drugi portali. Gubili smo vrijeme, vrtjeli se u krug, ganjali se s čitanošću i zaključili smo da ne bismo voljeli ići u tom smjeru. Ali zato, svi imaju informacije potrebne za život u domu“, objašnjava Boras.

Esava.info koncentirala se na to da bude studentski servis i ponudi live streaming iz studentskih menzi (SCREENSHOT: esava.info)

Specifičnost portala esava.info je da uz sport i kulturu, kao važnu sastavnicu studentskog života promiče i studentski vjeronauk. Ciljano se obraća vjernicima, a u Studentskom domu Stjepan Radić, vjeronauk održava don Damir Stojić, kojeg šira javnost pamti kao osobu svojedobno blisku pokretu Hrast.

„Velik broj studenata su ljudi iz Hercegovine, Dalmacije i Slavonije koji su i vjernici, a Sava je specifična jer ima studentski vjeronauk, na koji dolazi po 400-500 ljudi, što je target-skupina koju želimo informirati“, kaže Boras. 

Martin Beroš je poprilično suspektan prema pojmu studentskog medija, jer je, kako kaže, kategorija „studenata“ vrlo prolazna, te bi kategorije prema kojima bi se stvari mjerile, trebale biti šire, poput „radnika“ ili „građana“.

„Studentski se mediji znaju baviti temama koje se bave organizacijom slobodnog vremena, a manje idejom kako će život izgledati kad iziđu sa studija. Naš se medij ne može mjeriti s produkcijom ikojeg medija od ovih koje spominjete, ali ono što pokušavamo jest ukazati da svijet nakon studiranja i nije previše perspektivan. Možda bi se pomalo trebalo razmišljati o drugim modalitetima življenja... Sjećam se kad smo počinjali (sa Slobodnim Filozofskim – op. aut.), naš prvi intervju bio je s Vedranom Spajić-Vrkaš, koja je kao studentski medij navela jedan medij iz Estonije koji se bavi – svime. Tu smo shvatili 'Pa, da, zapravo bismo se trebali baviti svime', jer je faks samo jedna postaja“, razmišlja Beroš. Pitanje koje ostaje visjeti nad potiljkom, jest, govore li izneseni stavovi u prilog konstataciji kako je današnja generacija studenata doista skupina razuvjerenih, mladih i nepotrebnih.

„Mislim da ne treba svaljivati krivicu na studente. To su mladi ljudi od dvadesetak godina koji su tek kročili u život i tek usvajaju znanje. Problem je starijih generacija koje su usvojile model još starijih generacija i perpetuiraju te vrijednosti, koje se promiču kroz kapitalizam. Ne postoji pokret, zajednički interes osim piti i zezati se. Mislim da je potreba da se studenti bave politikom vapaj onih koji bi to trebali sami radit“, primjećuje Beroš.

S druge strane Weidlich kaže kako iz vlastitog iskustva zna da ima onih koji nešto žele reći, ali bez da stoje iza toga imenom i prezimenom, te žele to reći samo na svoj način. I njima, smatra on, treba pomoći da se oslobode.

„Nasuprot njih su oni koji se žele utopiti u masi, koji olako prelaze preko svojeg studentskog glasa i da prvo što se čuje od njih nakon što završe studij, jest da nalaze posao u nekoj državnoj firmi. I toga ima – jako puno! Koliko god mogao misliti da ima tog pesimizma, čak i u navedenim ekstremima, ipak oni dovoljno promišljaju, pametni su i ne treba im komentirati stvari koje se događaju i s rektorom i s ministrom. Mislim da su, po novinarski, dovoljno pametni da sami zaključuju i nećemo ih podcjenjivati. Smatram da im treba davati platforme na način koji će oni mislit da je najbolje, jer ako im starija generacija počne soliti pamet kako će to raditi i izražavati se... Mislim da sve stvari dolaze u ciklusima, nekad su aktivniji, nekad su manje aktivni, ali mislim da mladi ljudi uvijek imaju nešto za reći“, zaključuje Weidlich.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".