U Vojnom ordinarijatu Republike Hrvatske vlada strahovit utjecaj zla, pa čak i na biskupa Juraja Jezerinca, koji bi po naravi svog zvanja morao biti pravičan. Jezerinčeva savjest je ubijena, a njegov osjećaj za pravu odgovornost – otupljen. Mala parafraza njegovog vlastitog priopćenja, i evo biskupa u ulozi bešćutnika, kojem ljudski život nije tako svet kao kad se za njega zalaže u okviru pitanja zabrane pobačaja. Za nas vjernike, piše Jezerinac, haška presuda je iznad svega težak sudački grijeh počinjen protiv Boga, protiv naroda i protiv ljudi-branitelja okupirane države. Negdje pri dnu svog obraćanja javnosti on će napomenuti i da ničim ne želi dovesti u sumnju jasan stav Crkve, prema kojem svaki zločin kao takav treba osuditi, ali posve je jasno da su ovi navodi više pitanje folklora, ograda koja Jezerincu ima omogućiti da neometano smjesti Haag na stranu zla, a osuđene generale na stranu dobra.

Razvijajući svoju teoriju, koja ima malo zajedničkog sa vjerom koju zastupa, Jezerinac kaže da se »korijen grijeha presude nalaz u teškoj zloporabi suda koji svoj ugled i svoje međunarodno značenje svodi na političku, a ne na pravnu razinu«. Ova tvrdnja, međutim, istinitija bi bila u svojoj parafrazi, koja bi glasila ovako: »Korijen biskupovog grijeha nalazi se u teškoj zloporabi Crkve, koja svoj ugled i svoje međunarodno značenje svodi na političku, a ne na vjersku razinu.«

U jednoj od svojih pjesama, veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević kaže: »Na Golgoti je umro – a za kog je izda'no? /Je l' pala žrtva ova il kasno ili rano?« Uz nadolazeći blagdan Uskrsa, njegovi stihovi hrabre nas da se zapitamo jesmo li predmetnu presudu međunarodnog suda u Haagu dočekali kao kršćani ili kao beskrupulozni barbari kojima je od svetosti ljudskog života važnija »svetost« države što je, između ostalog, stvorena i na kostima nevinih žrtava zločina. Uz nadolazeći blagdan koji vjernicima katoličke vjeroispovijesti naviješta spasenje, dužni smo se zapitati na čijoj strani stojimo kad je u pitanju osuda zločina koji su počinili takozvani naši momci, ljudi koji su svoje krvničke apetite zadovoljavali odjeveni u odoru s oznakama Hrvatske vojske na rukavu. Jesmo li u tom slučaju na strani dobra ili zla?

S govornice za vrijeme posljednjeg mitinga potpore generalu Anti Gotovini jedan od ogorčenih predstavnika braniteljske populacije – Mladen Leovac – rekao je da mu je žao svakog metka koji je promašio metu, odnosno da žali jer na svaku petoricu ubijenih neprijatelja nije ubio i dvojicu domaćih izdajnika. Bez obzira na stav koji zastupate prema presudi generalima, budite ljudi pa ljudski sudite jesu li ovo riječi zla ili riječi dobra. Bez obzira na stav koji zastupate, sudite da li je kršćanski postupio vojni ordinarij Juraj Jezerinac, da li se ponio kao istinski poslanik Kristovog učenja, osobito onog njegovog dijela koji nam poručuje da smo i njemu učinili zlo koje činimo najslabijima među nama.

– Na Golgoti je umro i svijet za to znade, / Al od te žrtve davne još ploda ne imade, zapisao je Kranjčević u svojoj pjesmi »Eli! Eli! Lama Azavtani?!«. Uistinu, plodove žrtve božjeg sina još uvijek nismo iskusili, a kako stvari teku – nećemo ih niti iskusiti. Ljudi koji bi vjernike trebali poučiti ljubavi prema svakom čovjeku, ljudi poput vojnog ordinarija Juraja Jezerinca, upregnuti su u službu dnevnopolitičkih i inih interesa, čineći sve da nam svrnu pozornost na samo jednu stranu tragedije koja je nas je pogodila devedesetih.

Sa stanovišta vjere, između ubijenih Srba i Hrvata nema nikakve razlike. I jedni i drugi su Njegova djeca, ali iznimno rijetko ćete to čuti od Crkve u Hrvata, a još iznimnije od apostrofiranog biskupa Jezerinca. Stavljajući se na branik navodnih nacionalnih interesa, visoki crkveni dužnosnici izdaju svoje poslanje i predstavljaju se kao ljudi kojima je nacija ispred vjere koju propovijedaju. Ova činjenica i inače je tužna i porazna, a osobito bode oči kad se takve stvari događaju u Velikom tjednu u kojem kršćani slave Isusovo uskrnsnuće. Za njima se povode i stotine tisuća vjernika u Hrvatskoj i ne pada im na pamet da stanu pred ogledalo i zapitaju se čine li time zlo ili dobro. Sve to nije hrvatski specijalitet. Ljudi vjere kroz povijest su češće bili spremni izdati učenje onih kojima se mole, nego ga primijeniti u praksi po cijenu vlastitog života. Kranjčević o tome kaže: »Prošetala se povijest u sramotničkoj halji /I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji!«

Ladislav TOMIČIĆ

Lupiga.Com via www.novilist.hr