"Život je naporan, težak, frustrira do zla boga, a kad i nije takav, još uvijek je dosadan. Čovjek to može pretrpjeti, žrtvovati se, samo ako ima čvrstu viziju nekog višeg cilja kojem sva ta gnjavaža služi, recimo ako ga proganja religijska ili političko-utopijska vizija smisla. Dolina dosade tada služi dolasku pravome jastvu, onome što ste 'zaista'. No, danas u takvo pravo jastvo vjeruju još samo religijski fundamentalisti i, ovisno o raspoloženju, New Ageri, a možda i poneki ljevičari. Svi ostali, više ili manje svjesno, znaju da svoj identitet moraju nekako izgraditi i zapravo ga često mijenjati, kako bi zakrpali tu prazninu, tu dosadu - kako bi preživjeli život.
Pretenciozno gledano, kultura bi nam trebala nuditi djela, ideje, vizije koje u nama potiču osjećaj da smo živi, jer svakodnevni život prepušten samome sebi to naravno ne uspijeva. Ako ni kultura u tome ne uspijeva, onda ona nudi samo žvakaću gumu za mozak i dušu od kojih se ne osjećamo živima, nego samo ne-mrtvima, odgođeno mrtvima. Ako su vampiri paradigmatski oblik ne-mrtvih bića, onda je estradno-medijska kultura namijenjena vampirima, masama ljudi koji nisu ni živi ni mrtvi, koji ne mogu umrijeti jer ih žudnja za 'krvi' - životnim užitkom, uzbuđenjem - još drži taman toliko živima da mogu prepoznati miris života, ali ga ne mogu zaista doživjeti.
Može li se to stanje promijeniti? Naravno, jednako kao što Krist svaki čas može ponovo doći i izvući nas iz govana i kao što nas svaki čas asteroid može puknuti i ugurati u šupak života, gdje nam valjda i jeste mjesto. Ma, naravno da ne može! Ljudi uvijek žive taman toliko da se razlikuju od mrtvaca, i to im je najčešće dovoljno. Jebiga, ljudi i ne žele živjeti, a kada bi i htjeli ne znaju kako bi to učinili i nitko im ne može dati savjet - život, čini se, i ne služi tome da se osjetimo živima, nego je uglavnom puka odgoda življenja.
Život je, vjerujemo, zaista život kad je ispunjen maštom, besmislenim važnim strastima, fatalnim iščekivanjima, smislenim porazima i otkrićima koja cijeli svijet bacaju u nesvijest. Kome se danas to događa, a da nije na drogama? Manjini! Zaključak - čovječanstvo čeka trenutak svojega života, koji vjerovatno nikada neće doći. Svi drugi mogu samo uzeti ono što im se nudi, kako ne bi doslovno krepali od dosade.
Hoću reći, temelj suvremene 'estradizacije' života nisu podli interesi korporacija i vlasnika masovnih medija - koji naravno, u svemu tome nalaze fantastičnu priliku za zaradu - nego je to sam 'naš' život (što god da to značilo), koji prepušten sam sebi jednostavno nema dobrih ideja. Tko bi pratio sva ta sranja kad bi u svome privatnom životu imao nešto zanimljivije, uzbudljivije i pametnije?"