Napisao Dženan Čaušević:

Posto sam ja dijasporac, i ja ljeti odem posjetiti svoju BiH, koja se danas drzavom zove ponajvise zbog cinjenice sto se u njoj moras dobro drzati i pridrzavati kad se vozis gradskim autobusom. Ali ako recimo odlucis ici vozom, onda je to sasvim druga stvar.

Ljetos ja tako bio u Sarajevu, i vidim ima direktna linija vozom za Zagreb. Kupim ja kartu i ne sluteci na kakve face cu naletiti tokom putovanja.

Prvo u Maglaju vrata kupea otvori neki hrmaplija u svilenoj lotto trenerci, sav se nesto snuzdio, i pita da damo nesto sadake ako mozemo. Samnom u kupeu sjedili neki sesirdzija i njegova zena u crnini, i posto su vjerovatno bili Srbi (pretpostavljam jer su poslije izasli u Doboju), ovaj sesirdzija se malo usro pa poce nesto mrmljati: "Joooj sine vjeruj mi, nemamo nista para kod sebe". Okrenem se ja, pogledam ovoga hrmpaliju malo bolje, vidim ima sigurno 2 metra u sebi, ko od brda odvaljen, reko: "Pa dobro, u redu jarane, sadake al za koga?"

Mrtvo hladno, kaze on: "Pa za mene", te se jos vise snuzdi i usitni glas. Ja se ono kao lafo ono iznenadi: "Za tebe?!?! Pa sto ce tebi sadaka bolan, nit si bolestan nit si hakljav, vidi kolki si, veci si od mene za glavu a trazis sadake... Kako te bolan nije sramota, bolje t' je id' nesto radi..."

"Joooj" - kaze - "pa nema nista raditi, nema nigdje posla..."

"Ma pusti to jarane, da je tebi tolko stalo naso b' to nesto garant, nego nisi blentav da radis jelde..." - i okrenem glavu.

Vidi on nema fajde, pokupi se, i ode dalje, a 2 metra u njemu ima, i jos obuko lotto trenerku od 200 maraka.

Poslije meni ovaj sesirdzija poce da se zali, kako omladina nece da radi, kako su male penzije, kako je skupoca, kako ovo, kako ono... Ja ga onako slusam i kontam se u sebi: "Joj ako jos i ja stanem kukati kako je meni u Americi, nece nam biti dovoljno da putujemo onom transsibirskom zeljeznicom za Vladivostok"

Kad je voz stigo u Doboj, odmah po facama ljudi na stanici skontam da smo usli na teritoriju RS. Sve nesto da te bog sacuva, to su sve face sa dna kace, a onaj glavni otpravnik vozova, jebote, najgori medju njima. Na njemu zeljeznicka uniforma, na glavi ona crvena kapa ali iskrivila se pa mu stoji onako na pola glave, lice neobrijano, sigurno se covjek 5 dana nije obrijo, oko usta masan, jos mu valjda ostalo kako je doruckovo... Stoji, drzi one svoje papire u ruci, ceka da oni njegovi pomocnici dobro izudaraju voz (ono kad onim zeljezima "odadiru" po tockovima), pa da mozemo ici dalje...

U tome se pojavise i murijasi RS... Ulaze u voz, idu od kupea do kupea, kao lafo nesto pregledaju. Jooj seljacine neke, ma dodje ti da povratis kad im vidis zarumenjene face, ali oni su ti sada glavni tu. Stadose pored naseg kupea, zagledaju nas, onaj jedan malo zadrza pogled na meni, kao da ce traziti dokumenta, ali se ipak predomisli i odese dalje. Im'o sam fakat osjecaj k'o da prelazimo granicu, k'o da ulazimo u neku drugu drzavu.

Poslije njih ulaze putnici iz RS entiteta, i ja u kupeu dobih drustvo dva srednjovjecna muskarca. Onako malo cobanske face, ali pristojni, upitase: "Jeli slobodno?" "Ma" - reko - "jeste, hajte, hajte burjum, bujrum.." Nasmijase se malo i sjedose. I kako krenu onaj voz, tako i njih dvojica udarise u pricu...

A prica im je bila malo zesca furka... Prvo su poceli pricati o kalemljenju vocki, pa onda ovaj jedan poce kako mu je baba bolovala, isprica covjek kompletnu dijagnozu, pa kako je umrla, pa kako su je na kraju "saranjivali"... Ja vec poceo da pizdim. Stade opet voz. Pogledam, stanica, pise Ukrina...

Eh u Ukrini nam se konacno u kupeu pridruzi zenska, onako nije losa, seljancica ali bi se mogla pokarati. Sjede odmah preko puta mene, i jos prekrsti noge... Ja je ispod oka onako dobro odmjerim, pogleda i ona mene, i nabaci osmjeh. Ja se ispruzim malo naprijed, i odmah namjestim da je mogu dofatiti nogom. Krenu voz, ljulja se malo dok ide, a ja svaki put kad zaljulja, nju, kao slucajno, dodirnem nogom..

Ona dvojica i dalje drobe o poljoprivredi, nista ne primjecuju. Ja lafo uzmem kao novine da citam, a i ona se napravila da ne primjecuje a vidim drago joj, sva se rastopila..

I tako sve do Banjaluke, mene ufatila neka sila, dodje mi da izbacim onu dvojicu kretena napolje, ali kontam se, jaci su od mene jos ce me jos izudarat. Pokusam nju da susretnem pogledom, da joj dam znak da izadjemo vani iz kupea, ali ona nista, ne trza, samo se smjeska..

Gledam, kontam sta da radim.. Pita ovaj jedan ovog drugog, kao cuo sam da si izdao knjigu. Kaze ovaj drugi jeste, to mi je vec treca knjiga po redu. Naculim i ja usi, reko jebote da cujem o kakvim knjigama je rijec. Mozda je neki poznat pisac, pa da se jos pofalim poslije kako smo zajedno isli vozom...

Joooj.. Kaze on, strogo ponosno: "Jeste izdao sam novu knjigu!". "Pa o cemu ti je ta nova knjiga?" - pita ovaj. Kaze on: "Ova nova knjiga mi je kolekcija narodnih izreka i aforizama sa Ozrenskog kraja..."

Uuuu jebote, kontam se u sebi, jesam li ja to materemi dobro cuo? Kolekcija narodnih izreka i aforizama sa Ozrenskog kraja?!?! Joj pa me ufati smijeh... Podgusio me smijeh hocu da puknem. Probise me narodne izreke i aforizmi sa Ozrenskog kraja... Pa tu knjigu bi stvarno trebala da ima svaka poznatija biblioteka u svijetu! Hahahaha, provale..

I uglavnom sve do Banjaluke, njih dvojica su drobili o toj njegovoj knjizi, a ja ovu seljancicu i dalje uporno diro nogom...

Sve troje poslije izadjose u Banjaluci, a ja se ostade smijati na sav glas.. U Banjaluci, u kupe udjose dvije skolarke. Jedna iz Prijedora, druga iz Bos. Novog, studiraju u Banjaluci.

Rapricala se ova iz Prijedora, a slatke obje ko med, i tamo vamo, sta cu, ne bi ja bio pravi bosanac kad se ne bi odmah poceo nabacivati ko fudbalska lopta. Pitaju odakle sam i ja im tako objasnim, dijaspora, folovi golovi.. Sve u redu, ali kad sam reko New York.. Guzva u liftu - guzva u saobracaju - guzva na partiju, izbeljile ocima pa gledaju u mene ko u sedmo svjetsko cudo. Pitam gdje izlaze po Banjaluci i to, one meni sve ispricaju, gdje i sta, a cijelo vrijeme me persiraju. Pa gospodine, pa gospodine, a mislim se u sebi, joj da vi znate kako bi vas "gospodin" karno, ma ne bi me garant nikad vise persirale.

Stade voz u Prijedoru, cao-cao izadje ova jedna, kad poslije par minuta na vratima kupea, zadihani, pojavise se "partizani". Ulazi prvo jedna stara nena, pa za njom neka zena i jos jedan djecak. Sastale se u punom sastavu 3 generacije familije "Bosancheros", pa krenuli u posjetu rodjacima u Zagreb. I kao sto to drevni obicaj zahtijeva, vuku se pune torbe, i kese iz kojih nepokolebljivo dopire miris domace hrane.

Kreno voz dalje, ja malu navalio opasno da barim, a ova stara nena upiljila u mene, kao da hoce da mi kaze 'pusti je bolan, sta si navalio na nju'. De stara mislim se, sta tebe briga, ali nemozes ti kad je to kod nas takav mentalitet u Bosni. Stara upiljila u nas, pravo nas onako ljuto gleda. Gdje cemo to bolan raditi pred njima, i to jos na medjunarodnoj liniji za Zagreb. Moze izbiti medjunarodni incident sa nesagledivim posljedicama. Takvi kao mi izazivaju i ratove.

Nista, smirimo se mi, vidim ja da sa nenom nema zafrkancije. Pozdravim se sa ovom malom kad je izasla u Novom, i onda skroz do Zagreba ostanem slusati neninu ispovijest sta su prezivjeli, i kako su se napatili za vrijeme rata kao izbjeglice.. Ko da sam ja sad neki Amerikanac, pa ne znam sta je i kako je bilo.

Kad se voz konacno zaustavio u stanici, sidjem na peron prepun ljudi. Zastanem malo i spustim kofere, duboko udahnem onog hladnog zagrebackog zraka i pomislim da sam sve mozda samo sanjao.. Da sam kojim slucajem sanjao, san bi se zvao Bosna Hexpress.

Preuzeto s Hiseta of the Night.