Sad je već toliko očito da stvar ne treba zamotavati u šareni božićni celofan: Milan Bandić i ratni zločinci vole se javno! Ima tome taman godina dana da je zagrebački gradonačelnik za jedan od predizbornih skupova u predsjedničkoj kampanji do sebe posjeo Tomislava Merčepa, da bi ovog vikenda, u društvu metkovskog kolege Stipe Gabrića Jamba, razgaljeno pljeskao igračima malonogometnog turnira u Mostaru koji su haklali u momčadi revijalnog imena “Dario Kordić”.

Bit će da je politička elita iz publike pomislila kako ima barem stotinu razloga da se Kordićevim imenom okite loptački timovi što nas turnirima uvode u dane blagdanskog praštanja&radosti: točno onoliko koliko je žrtava krvoločnog pohoda na selo Ahmiće u Srednjoj Bosni što se u travnju 1993. odigrao pod Kordićevom redateljskom palicom. Idol s nogometnog grba osuđen je koncem 2004. godine na 25 godina zatvora. Dok ovo čitate leži u najčuvanijem austrijskom kazamatu nedaleko od Graza, lišen slobode jednako elegantno kako je početkom devedesetih lišavao zraka i života ahmićke muslimane od 7 do 77.

Kroz rešetke zagrebačke zatvorske bolnice božićne će pahulje gledati i Tomislav Merčep, pa je red da se pozabavimo gazdom od hrvatske metropole koji i dalje udiše slobodarski zrak, pljeskajući rekreativno - klap, klap - osuđenim ratnim zločincima. Pred desetak dana Bandić je gostovao kod Aleksandra Stankovića, voditelj ga je stigao sućutno priupitati je li se i on gadno zajebao da rate kredita za stan otplaćuje u švicarcima, a kad su došli do Merčepa iz reklamne predsjedničke kampanje, gradonačelnik je tek promucao kako je pogriješio jer “Merčep nema ugled u javnosti”.

Dan nakon Bandićeve ćakule ugodne s Acom, na Cvjetnom trgu sam susreo Zdenka Antunovića, čovjeka od gradonačelnikova povjerenja koji se upravo sprema preuzeti Cibonu, pa mi se posve zadovoljan, uz kobasicu i kuhano vino, pohvalio kako se “Stanković popravio”, kako ne isljeđuje i ne inzistira na neugodnim pitanjima. Trinaest godina ranije redakciji Feral Tribunea javio se Miro Bajramović, jedan od krvoloka iz Merčepove jedinice “Jesenje kiše”, i ispovijedio kako je s ratnim kolegama mučio i ubijao srpske civile od Pakračke Poljane do Gospića.

- Najbolnije je zabiti male čavle pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju, od čovjeka ne ostane ni traga. Pepeo! Ja se toga nikad ne bih dosjetio, a znam Lenzov zakon, kazivao je Bajramović Feralovu novinaru. Koju godinu kasnije, novinarka Jasna Babić u knjizi “Urota Blaškić” donosi detalje pripreme ahmićkog pokolja iz travnja 1993. godine, čiji mastermind Kordić danas kiti dresove mostarskog božićnog turnira. Evo jednog dirljivog fragmenta.

- Nalog je da čistimo sve redom!

- I djecu?

- I ona će jednom narasti …

Vrte se godine kao na pokretnoj traci, već smo u dvije tisuće desetoj, dva su zlotvora iza rešetaka, a mostarska publika u transu. Bandića ne more brige, kredit otplaćuje u eurima, pa ga ništa ne priječi da zdušno zaplješće eurogolu što ga je upravo u rašlje zabio centarfor iz tima Darija Kordića.

FOTO: Lupiga.Com