Daleko je dogurao dječak iz Donjih Mamića, mladac koji je jednog lipanjskog jutra 1974. godine - nakon završene srednje škole u Grudama - "u kufer od skaja stavio plan Zagreba, dva kompleta donjeg rublja, traperice i dvije majice" i otputovao u Zagreb. U Zagrebu se popeo do samog vrha - mjesta gradonačelnika, da bi potom stigao i na sam prag Predsjedničkih dvora. Nije se, međutim, uspio useliti. Bolan je to poraz za Milana Bandića, ali vremena za lizanje rana nema: odlučna bitka za golu kožu tek se sprema. Protiv sebe sad ima SDP i većinu u stranačkoj skupštini, izgubio je Zagrebački holding, a njegovi protivnici jedva čekaju da ga obore na pločnik. To im neće biti lako, jer Bandić se do sad mnogima već dokazao kao politički protivnik dostojan svakog respekta.

Nakon diplome na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Milan Bandić najprije se zaposlio u "Ledu". U politički život uključio se 1983. godine, kad je kao uzoran mladi član Saveza komunista Hrvatske dobio namještenje stručno-političkog radnika u Općinskom komitetu SKH Pešćenica. U općinskim uredima na Pešćenici upoznat će Ivana Šikića, iskusnijeg partijskog radnika, koji će ga kao suradnik i vjeran prijatelj pratiti kroz cijelu karijeru. Iz razdoblja osamdesetih dati i njegovo prijateljstvo sa Davorom Jelavićem, jednim od ključnih ljudi Bandićeve zagrebačke piramide vlasti. Raspad države aktualni gradonačelnik Zagrebadočekuje na Pešćenici. U službenoj biografiji o vremenu raspada Jugoslavije i Domovinskom ratu on bilježi tek par rečenica.

- Kad se raspala Jugoslavija, nisam za njom plakao, a kad je SKH pao na najniže grane, nisam iz njega izašao. A nisam izašao zato jer sam godinama radio na Pešćenici, pa je to bilo i pitanje ponosa. A i nisam se htio ispričavati za tuđe grijehe. Radije sam ostao i vjerovao u sebe, u svoje kolege, u to da ćemo se vratiti kao hrvatski socijaldemokrati. U danima Domovinskog rata pomagao koliko sam mogao, i koliko su mi dopustili. Prije svega logistički, a jednom sam i posjetio našu 99. brigadu u Pivarama kod Nove Gradiške, piše Bandić.

Tajnik zagrebačke organizacije SDP-a postao je već 1993. godine, a rastom popularnosti stranke Ivice Račana raste i politička težina mladog Bandića. Najprije 1995. godine biva izabran za zastupnika Gradske skupštine, a dvije godine kasnije i predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a. Bandićeva energičnost i radišnost dobivaju puni zamah, pa lokalne socijaldemokratske organizacije u gradskim kvartovima niču kao gljive nakon kiše. Milan Bandić bio je Ivici Račanu simpatičan, vrijedan i koristan. Još više ga je volio njegov politički mentor iz tog vremena - profesor Zdravko Tomac. Potpora jakih stranačkih figura bacila ga je, dakle, u prvi SDP-ov plan, a na izvanrednim izborima 2000. godine Bandić opravdava očekivanja i biva izabran za  gradonačelnika Zagreba, a potvrda ovog izbora stiže već godinu dana kasnije - na redovitim lokalnim izborima.

Čim je zasjeo u fotelju glavnog grada Bandić je pokazao svoj politički stil. Članovima SDP-a odaslao je pismo u kojem ih poziva da mu se obrate ukoliko nešto trebaju ili žele. Istu ponudu u to vrijeme u neformalnim razgovorima davao je brojnim novinarima. Cilj ovakve političke prakse bio je jednostavan: valjalo je zadužiti što veći broj ljudi i stvoriti što gušću mrežu interesa koja će u svakoj prilici poslužiti za cementiranje osvojene vlasti i amortiziranje eventualnih udaraca. Ivici Račanu ova taktika nije se sviđala, ali uspijevao je kontrolirati svog sve nestašnijeg pulena. Najveći neprijatelj Milana Bandića u SDP-u u to vrijeme pokazao se - Milan Bandić. Početkom 2002. godine gradonačelnik je malo više popio negdje na sjeveru grada, pa sjeo u svoj 'range rover' zaputivši se prema centru. S maliganima u krvi, "štrajfao je" svojim automobilom nekakav Opel i nakanio - uteći s mjesta lakše prometne nezgode. Jurnuo je prema Gračanskoj cesti, vozač udarenog Opela stao ga je pratiti, da bi ga nekoliko kilometara dalje, kod Đurkova puta, prestigao, zaustavio, a potom pozvao i policiju. Račan je bio neumoljiv.

Kad je slučaj objavljen, Bandiću je valjalo dati ostavku. Na konferenciji za novinare nije mogao sakriti suze u očima. Za svoju nasljednicu izabrao je labilnu Vlastu Pavić, da bi s pozicije zamjenika gradonačelnika zaduženog za društvene djelatnosti uspješno iz sjene upravljao gradom. Upravo u tom razdoblju počinju se događati velike afere gradske vlasti. Jedna od prvih jeste odustajanje od sudovanja u slučaju "Retag", zahvaljujući čemu je Blaž Petrović - kontroverzni poduzetnik s trenutačnim boravkom u Remetincu - od Zagrebačke banke uspio izvući više o stotinu milijuna kuna.

Ovog razdoblja Bandić se neće sjećati po lijepom, jer iduće 2003. godini dogodio mu se lakši moždani udar. Oporavljao se oko šest mjeseci i iz toplica izišao još odlučniji. Stao je trčati maratone. Na lokalnim izborima 2005. godine Bandića SDP ponovno kandidira, a građani biraju za gradonačelnika. Svojim populističkim nastupom, kontroverznim izjavama i dvojbenim, faraonskim stilom upravljanja Gradom Bandić privlači pozornost medija više nego bilo koji gradonačelnik prije njega. Mediji bilježe svaki njegov korak, a svaki peti ocjenjuju krivim. Gradonačelnik se ne osvrće, nego ide naprijed, u stilu sa svojom izjavom: Ja kad vozim auto ne dajem žmigavac, samo idem. Ivica Račan puštao ga je da radi, ali striktno je odredio granice koje se ne smiju prijeći. U toleriranom okviru gradonačelnik je igrao svoju igru.

Međutim, SDP je 2007. godine doživio tektonski potres: predsjednik stranke Ivica Račan preminuo je uslijed teške bolesti. U igru za nasljednika uključio se i Bandić, ali pobijedio ga je Zoran Milanović, čovjek kojeg je gradonačelnik najmanje želio vidjeti na mjestu stranačkog šefa. Iz polovice drugog Bandićevog mandata datiraju i najveće afere, poput onih s transakcijama gradskim zemljištem. Odabrani poduzetnici zadovoljno su trljali ruke nakon posla s Gradom Zagrebom. Davali su Gradu zemljišta u neatraktivnim zonama, a zauzvrat dobili zagrebačko "obiteljsko srebro", vrijedna zemljišta na najatraktivnijim lokacijama. Bandić ih je doživotno zadužio, baš kao i mnoge druge. Od rečenih poduzetnika do najveće gradske sirotinje - svi su stavljeni u poziciju dužnika i zahvalnika. Prvi su dobivali unosne poslove s Gradom, a drugi su se mogli uzdati u širok spektar socijalnih davanja što ih je Bandićeva gradska vlast omogućila najsiromašnijim slojevima stanovništva.

Nekoliko novinskih stranica trebalo bi da se nabroje i pojasne sve afere što ih je gradska vlast producirala otkako joj je na čelu Milan Bandić, ali Zagrepčani su mu unatoč tome vjerovali. Impresionirali su ih infrastrukturni projekti, jedan od stupova gradonačelnikove populističke politike. Dugove gradske kase i Zagrebačkog holdinga građani nisu bili u stanju sagledati kao realan problem. Na lokalnim izborima prošle godine još jednom su mu ukazali povjerenje. Da bi uopće bio kandidiran za gradonačelnika, valjalo je, međutim, najprije dobiti suglasnost novog stranačkog šefa Milanovića. Natezanje je trajalo par mjeseci, a kompromis je nađen u rješenju prema kojem bi Bandić na izborima nosio stranačku listu sastavljenu gotovo isključivo od Milanovićevih kadrova.

- Dragi prijatelju Milane, bit će još kleveta, bit će još laži, tepao mu je u to vrijeme Milanović, ali ljubav nije dugo potrajala. U Gradskoj skupštini se već na prvim sjednicama vidjelo da Bandić i Milanović neće dugo funkcionirati u slozi. Do konačnog razlaza došlo je nakon što je SDP za svog predsjedničkog kandidata istaknuo Ivu Josipovića, ne mareći za Bandićeve ambicije. On se odlučio sam kandidirati, što je za sobom automatski povlačilo kaznu brisanja iz stranačkog članstva. Slijedio mu je najteži maraton, ali Bandić se uzdao u potporu crkve, kupljenu milijunskim donacijama i svakodnevnim isticanjem vjerničkog određenja; uzdao se u potporu braniteljskih udruga, osiguranu također donacijama svog braniteljskog ureda; uzdao se u gustu mrežu poduzetnika koje je uspio zadužiti ranijom suradnjom. U predsjedničkoj kampanji, osobito u drugom krugu, zagrebački gradonačelnik pozicionirao se na desnici, računajući da će svojim populizmom pridobiti sve što nema člansku iskaznicu SDP-a.

Na koncu predsjedničkog maratona morao se, međutim, zadovoljiti drugim mjestom, što mu garantira nove neizvjesnosti i nove bitke. U prvom redu tu su one lokalne, gdje ga čeka Josipovićevom pobjedom osokoljeni Zoran Milanović. Milan Bandić, rekosmo, politički je protivnik dostojan svakog respekta i šefu SDP-a neće biti lako izići s njim na kraj. Dečku iz Donjih Mamića ništa u životu nije bilo poklonjeno i sigurno je da će se za politički opstanak boriti do zadnjeg. Suboraca mu u toj borbi neće nedostajati. U jeku tihog rata sa Zoranom Milanovićem jedan od najbližih mu radnika Slavko Kojić novinarima je citirao rečenicu iz partizanskog filma: "Dok se čuje zadnja puška s Ljubinog groba - računajte da smo u punom sastavu.“