Hrvatice i Hrvati, blagoslovljeni životom u više nego punoljetnoj demokraciji, mogu evo već peti put birati predsjednika države. U ovom ciklusu bitke za Pantovčak cvjeta 12 cvjetova, zemlja je posuta jumbo plakatima, a priče o poštenju i blagostanju, garnirane nacionalnim bojama, preplavile su eter. No, iako je od demokratskih promjena prošlo čak 19 godina, iako biramo već trećeg predsjednika i prevalismo šest saziva Sabora, unatoč svim zakletvama i garancijskim karticama, demokracija u Hrvatskoj teško da je zaslužila da ju se piše bez - navodnika.

U Hrvatskoj su, veli službena verzija, izbori - pošteni. Pa tko koga zajebe, dometnut će narod. I na ovim predsjedničkim izborima, za koje se kampanja upravo vrti, jasno su vidljivi krateri propusta u sustavu, preveliki da bi bili tek slučajne nesavršenosti. Popisi birača i dalje su u katastrofalnom stanju. Hrvatska će i na ovim izborima imati više birača nego stanovnika, odnosno, Mesićevog nasljednika birat će skoro milijun ljudi više negoli je biralo Franju Tuđmana, daleke 1992. godine, kad je ovaj odlučio materijalizirati prvu oslobodilačku akciju HV-a ("Maslenica"), pa je odmah raspisao predsjedničke i parlamentarne izbore.

Unatoč višekratno ponavljanim obećanjima od strane ministra Tomislava Karamarka i Jadranke Kosor (a induciranim aferom na lokalnim, svibanjskim izborima), kako će se problem s popisima riješiti, zakon koji je nužan za sustavno sređivanje popisa birača bit će donesen tek iza Nove godine. To jest, iza predsjedničkih izbora. A ako su na popisima nepostojeći birači, jasno je koliki se prostor otvara manipulacijama. Još je gore od popisa stanje s financiranjem kampanja. Zakon od sedam članaka, koji bi trebao služiti sređivanju najosjetljivijeg od svih pitanja - pitanja novca koji stoji iza kandidata za šefa države, još je kod svog donošenja, prije pet godina, bio metom poruga. Do dana današnjeg se nije mijenjao ni zakon, ni reakcije na njega.

Zakonom, dakle, o financiranju predsjedničkih kampanja, nisu regulirane anonimne donacije. Kao donatori nisu zabranjene sve neprofitne organizacije. Nema limita - dakle, netko može potrošiti milijardu, a netko pet kuna za kampanju. I kao šlag na tortu - zakon ne predviđa ama baš nikakve sankcije za prekršitelje. Zakon, zar ne!

Naravno, izvještaj o potrošenim sredstvima može biti toliko neprecizan, da je prije pet godina ispalo kako je Jadranka "Pašteta" Kosor (nadimak je dobila zbog čestog pojavljivanja u medijima) potrošila manje novca za kampanju od Stipe Mesića. Obama, dometnimo, mora pravdati (i to javno, na Internetu) i svaki račun koji je u kampanji platio za poštarinu! Otkrivanje donatora stvar je tek dobre volje naših kandidata - a pokazivanje računa će biti obavezno. Negdje u 22. stoljeću. Možda.

Naposljetku, iako bi svi kandidati morali imati jednake šanse, nema šansi da dobiju jednak medijski tretman. Slavko Vukšić je, recimo, jedan od kandidata za predsjednika Republike. Slavko, tko?! U isto vrijeme, detaljno je izvještavano (uz ilustracije iz udžbenika kirurgije!) o operaciji glasnica Nadana Vidoševića, a za zadihanim Milanom Bandićem su po Sljemenu, na dan kandidature, vozila reporterska kola.

Dakle, to je hrvatska, punoljetna demokracija. Predsjednika biraju i nepostojeći birači, financiraju, nekontrolirano, i anonimni donatori, a dok netko iskače iz paštete, za drugog će birači čuti tek ako naglas pročitaju birački listić. Demokracija je tako i definitivno u ovoj zemlji (p)ostala prokleto slična kapitalizmu, društvenom uređenju koje je, vele, pobjedom dovršilo povijest. Društvenom uređenju jednakih uvjeta i jednakih šansi za sve. Pa tko koga zajebe.