Asja Bakić

Možda bih trebala ovaj tekst započeti jednim srednjoškolskim, dnevničkim Draga Ivana  jer je to, očito, ton koji ljudi najbolje razumiju u svojim dvadesetim, a i kasnije, bez obzira na to imaju li djecu, unučad, završene fakultete ili ne. Ne znam objasniti u čemu leži privlačnost takvog pisma – možda se ljudi samoindoktriniraju stalnim čitanjem vlastitog dnevnika iz vremena kada su bili mladi i nisu odlučivali ni o čemu. No možda se varam, možda je to vrhunac spisateljske refleksije.

Autorica Ivana Simić Bodrožić je mojih godina, obje smo preživjele rat, ali je ona za razliku od mene devedesetih izgubila oca. Ne postoji književni žanr niti stilska figura koja bi tu činjenicu učinila ugodnijom za napisati. Znam jer je jedna od mojih najboljih prijateljica oca na isti način izgubila u Zvorniku. Iako je moj otac živ, rat je najgore i najtraumatičnije iskustvo koje sam ikada doživjela i iskreno, ne volim o tome pričati. Još manje volim komparirati vlastito ratno iskustvo s tuđim. Osim, naravno, kad sam na to prinuđena kao što je sada slučaj.

Pismo koje je Simić Bodrožić napisala za književni časopis Beton, u cijelosti su, u subotu (2. travnja), prenijeli Jutarnji i Večernji list. Tekst koji je autorica naslovila s Draga redakcijo Betona, u hrvatskim je medijima osvanuo pod drugačijim, prigodnijim naslovima – A vaš problem? Ma, znate, moj je otac nestao na Ovčari... (Večernji) i Moj predsjednik i ja (Jutarnji). Iako se u pismu autorica osvrće na prijem kod predsjednika Josipovića, većinu teksta ne čini kritički osvrt na taj događaj – kao da je sam prijem izgovor da se, po tko zna koji put, piše o ratu.

Prije nego se osvrnem na tekst/pismo Ivane Simić Bodrožić, moram reći da mi se Kiklopom nagrađeni roman Hotel Zagorje nije ni najmanje svidio. Imala sam problema s maloljetnom naratorkom i ispovjednim tonom knjige. Ta infantilnost nije tek instrument naracije, ona je glavni problem romana – teret koji je pisanje pokrenuo, ali kojeg se autorica, sudeći po spomenutom pismu, još uvijek nije uspjela riješiti. Čitajući knjigu, nikako mi nije bilo jasno zbog čega moja vršnjakinja i majka dvoje djece piše o tako ozbiljnoj temi krijući se iza dječjeg glasa, iza dječje perspektive iz koje sam devedesetih i sama gledala na stvari. Nakon što sam pismo upućeno redakciji Betona pročitala, postalo je jasno da je ton svog romana Simić Bodrožić dobro odabrala jer iako je na pragu tridesete, taj je dječji glasić jedini koji ima.

Kako drugačije objasniti stvari koje je u spomenutom pismu rekla? Na samom početku objašnjava da ima dubok, iracionalan/racionalan problem sa Srbima. Što to uopće znači imati problem sa, ni manje ni više, nego svim Srbima? Znači li to da su svi Srbi na kugli zemaljskog, bez obzira gdje su bili devedesetih, gdje žive sada, koje su vjeroispovijesti, visine, debljine, boje očiju, političkog uvjerenja - isti? Ako razgovaram sa svojim prijateljima, znači li to da se istovremeno obraćam Ratku Mladiću? Mogu li mu, ako je tako, nešto preko njih poručiti?

'Žao mi je'

Draga Ivana, pred sam početak rata promijenila sam školu jer smo se preselili u drugi stan. Ubrzo sam se sprijateljila s Vanjom Jevtić i ona mi je, prije nego su njezini roditelji s obitelji napustili Tuzlu, bila najbolja prijateljica. Iz škole smo se vraćale zajedno i jednom mi je prilikom objasnila kako su Srbi i Hrvati super, a muslimani ne valjaju. Meni uopće nije bilo jasno o čemu ona govori. Tada još nisam znala razlikovati crkvu od džamije i mama me je zbog toga stalno prekoravala. Ne zbog toga što je mislila da je razlika važna, nego zato što je to bila stvar opće kulture. Meni je bilo svejedno jer nisam zalazila ni u jedan sakralni objekt.

Rat je, međutim, bitno promijenio stvar. Svaki je Srbin postao četnik. Odlično sam znala razliku između džamije i crkve. Znala sam koje je ime hrvatsko, koje je srpsko, a kako se obično zovu i prezivaju Bošnjaci. Sve sam znala – osim što, tek sam kasnije shvatila, nisam znala ništa jer sam bila dijete. Kada razmišljam o sebi devedesetih i kad se sjetim svojih obećanja kako ću već naći načina da se osvetim svim Srbima, bude mi mučno. Na svu sreću, odrasla sam. Sada neke stvari doista znam. Postoje ljudi na koje bih mogla fizički nasrnuti i zadaviti ih golim rukama. Njihova narodnost mi je najmanja briga.

Puno sam puta rekla da nemam ništa protiv likvidacije ljudi koji su naudili drugima. Problem smrtne kazne je, međutim, što su ljudi oni koji je provode, a s ljudima nikad ne znaš. Devedesete su nam to po tko zna koji put pokazale. Zato me je posebno iznenadila tvoja opaska o tome kako Paulin Dvor i Vukovar nisu iz iste priče. Napad na Vukovar je po tebi bio dio službene politike Beograda, a ubijeni srpski civili – nisu, valjda, bili dio ničega. Bar ne službeno. Taj bi stav bilo moguće prešutjeti samo u slučaju da si ga izgovorila kao dvanaestogodišnjakinja koja ne zna kako funkcioniraju politika, diplomacija, tržišna ekonomija, kako funkcioniraju mediji.

Ubijanje obitelji Zec u Zagrebu jeste bio dio službene politike. Likvidacija Vukovaraca je bila dio službene politike. Ne samo službene politike Beograda. Kad smo imale 12 godina za naše smo neznanje imale alibi. Tog alibija više nema. Vrijeme je da se neke stvari nauče. Što bi, na primjer, bilo da je netko 1991. odlučio likvidirati u Zadru obitelj čije mu se prezime nije dopadalo? Da li bi tragedija bila manja jer ubojstvo nije naručeno iz Beograda? Dvadeset godina kasnije netko bi možda, sjedeći pored predsjednika republike, tiho rekao kako mu je te obitelji žao, ali...

Dika od predsjednika

No da se vratim na početak i „pravu“ temu teksta: prijem kod predsjednika republike. Autorica možda ima problema s time da odraste, no problem predsjednika Josipovića je puno veći. Nije samo protokolarni propust ne znati tko dolazi na kavu i s kim ćeš provesti narednih četrdeset i pet minuta u (ne)ugodnom razgovoru. Ono što su trebali biti jeftino kupljeni politički poeni, istupom Ivane Simić Bodrožić u medijima lako bi mogli postati nešto posve drugo.

Predsjednikova netaktičnost i ono s čime će se čitatelji hrvatskih dnevnih novina posebno identificirati – podatak da je Josipović, kako je Simić Bodrožić napisala, autoricu „natjerao da se ispriča za sve zločine koji su počinjeni u ovom ratu s hrvatske strane“, čine ovaj prijem neugodnim iskustvom ne samo za spisateljicu. Neugodno je i nama čitateljima, a trebalo bi (mada sumnjam da jest) biti neugodno i samom predsjedniku. U usporedbi s njegovim pomiriteljskim tonom usklađenim s metronomom Europske unije, traumatična priča Ivane Simić Bodrožić lakše će pridobiti publiku na svoju stranu.

Cijelo vrijeme govorim kako je politički neodgovorno pisanje ono koje priziva mržnju i podjele iz devedesetih i stvarno to mislim. Nije samo neodgovorno, nekako je – neprimjereno. No, još je neprimjerenije gurati devedesete pod tepih, a to je ono što hrvatska politika sustavno radi. Ljudi, međutim, nisu zaboravili. Bilo bi lijepo kada bi čelnici Srbije priznali da su inicirali ratove na prostoru bivše Jugoslavije, da je JNA izvršila agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, čini se da službena Srbija nije spremna priznati krivicu što ljude iz susjednih zemalja stvarno iritira (uključujući i mene). I dok se Josipović i Tadić prijateljski rukuju, ljudi poput Ivane Simić Bodrožić tek uče kako opustiti ruku iz pesnice. A to je ozbiljan problem jer dok joj je ruka stisnuta u pesnicu ne može najbolje da piše.

Kad je ruka u pesnici njom možeš samo mahati na mitingu ili, zašto ne, na internetu, na Večernjakovom sajtu, gdje se okupljaju oni koji predsjednika ionako ne vole i samo čekaju dokaz da je Josipović zli vuk, a hrvatski narod Crvenkapica (ali, ako može neka druga boja kapice – crna, po mogućnosti). Hotel Zagorje je udario prvu notu i ovo je pismo samo nastavlja u melodiju uz koju plešu mase.

Simić Bodrožić je, planirano ili ne, postala glas naroda, a znamo kako to ide: ili glas naroda ili glas razuma – ne može i jedno i drugo.

Asja Bakić

reagiranje je objavljeno na vox feminae

FOTO: YouTube