
Šta je nama Charlie Kirk?

Priznajem – nisam imao pojma ko je Charlie Kirk, dok nije ubijen. U našim medijima nikada nisam naišao na bilo koju informaciju o njemu ili neku njegovu izjavu. Možemo tu neobaviještenost pripisati mojoj lošoj informisanosti, geopolitičkoj uskogrudnosti, a možda i ideološkom histerijom koja me je oslijepila da ne vidim „infulensersku zvijezdu“ desničarske Amerike.
Dok sam ja živio u neznanju i zabludi, izgleda da je pokojni Charlie Kirk kod nas itekako bio poznat, barem među mladim političkim nadama Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Republike Srpske. Možda je malo reći poznat, jer izgleda da je bio zvijezda.
Kako drugačije objasniti ovu fotografiju?
(SCREENSHOT: YouTube)
Fotografija je nastala iste večeri kada se pojavila informacija da je Charlie Kirk preminuo, nakon što je ustrijeljen. Mladi jurišnici iz partije Milorada Dodika istu su večer ostavili mogućnost „ožalošćenim“ Banjalučanima i Banjalučankama da u centru grada zapale svijeće i upišu se u Knjigu žalosti.
Ko se te večeri upisao – upisao se. Već ujutro nije bilo ni knjige žalosti, ni fotografije, ni zastava, ni cvijeća, ni tepiha, ni ičega.
U čemu je fora?
Kao što znate, Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a i suspendovani predsjednik Republike Srpske, odavno se nalazi na američkoj „crnoj listi“ i nakon što je Donald Trump došao na vlast, svim silama nastoji da „ispadne“ s te liste.
Ide se preko Viktora Orbana, ide se preko lobista, nude se prirodni resursi, a, bogme, pokušava se i preko društvenih mreža. Smoriše Trumpa svojim tvitovima. Cilj opravdava sredstvo, mada još uvijek nema rezultata.
I šta je poenta ovog performansa?
Izgleda da je neko iz SNSD-a procijenio da će javno, odnosno ulično odavanje pošte ubijenom Kirku biti olakšavajuća okolnost kada se jednom bude odlučivalo o budućem izgledu „crne liste“.
To vam je kao ona alternativna medicina, možda neće da pomogne, ali sigurno neće da šteti.
Na unutrašnjem planu ova akcija je izazvala zgražavanje i najvećih autošovinista, jer neshvatljivo je da neka partija, pa još i na vlasti, može tako nisko pasti, da bi se „uvukla u dupe“ novoj američkoj administraciji.
Još je teže bilo članovima SNSD-a koji su godinama indoktrinirani antiamerikanizmom i koji „još uvijek pamte NATO bombardovanje“. Teško im je da sada najednom zavole Sjedinjene Američke Države, pored onakve Rusije, ali za ljubav Dodika ipak ima da daju sve od sebe.
Srećom po situaciju, imale su mlade snage SNSD-a s čime da se identifikuju sa Charliejom Kirkom. Nisu njima strana antimigratska uvjerenja, homofobija, antifeminizam, anti-antifašizam, rasizam … I Kirk i oni maštaju da nas vrate u lijepi i sretni Srednji vijek.
P.S. Ne bi me začudili da se u Banjaluci sprema i obilježavanje 40 dana za ubijenog influensera, neki četrdesetodnevni parastos, i to u novootvorenom Rusko-srpskom hramu. Onda bi bilo – i Rusi na broju i Amerikanci siti.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/YouTube
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
Charlie Kirk nama nije važan ali nam je važan Donald Trump. Puhalo ispravno zaključuje da je pokojni Kirk samo medij putem koga se Dodik pokušava uvući u Trumpovu guzicu. Ipak imam dvije primjedbe na ovaj Puhalov članak. Prva i važnija je da se ograničio samo na Dodika, ako on stoji iza ovog performansa, a ne spominje gužvu evropskih lidera ispred Donaldovog dupeta. Od lidera velikih evropskih država, Britanije, Francuske, Njemačke pa na dalje, do šefice EK, svi se mažu vazelinom. Stoga nije toliko nevjerovatno da Dodikova partija može toliko nisko pasti da se uvlači u dupe američkoj administraciji ako se tamo već nalazi kompletna evropska politička elita. Nevjerovatno je da Puhalo to ne vidi i da se sprda samo s SNSD donedavnim "antiamerikanizmom". Pa zar nisu evropski mediji i političke ličnosti prije zadnjih američkih izbora bili izrazito "antitrumpovski" da bi se sad evropski lideri postrojavali kao đačići u Ovalnom uredu na njegov poziv?
Druga i manje važna primjedba je Puhalova potreba da još jednom šutne mrtvog Kirka opisujuć ga kao čovjeka "...antimigrantskih uvjerenja, homofoba, atifeministu, anti-antifašistu, koji želi i mašta da se vratimo u lijepi i sretni srednji vijek...". Ovaj Puhalov epitaf čovjeku ubijenom u političkom atentatu na očigled stotina studenata pokazuje autorovu nemoć da se izdigne iznad ideološkog okvira u koji se zatvorio. I ničim ne spominje rašireno uvjerenje mnogih amerikanaca da je Charlie Kirk ubijen od strane Izraela jer je uvidjevši strahote koje Izrael svakodnevno provodi u Palestini promjenio svoj stav neupitne podrške Izraelu. Možda se mrtvom Kirku ipak može bar odati priznanje da je stradao jer je ga je patnja nevinih navela da preispita neke svoje stavove?