U Parizu štrajkuju smetljari i regionalna željeznica, a novi ljevičari u šatorima, protivnici neoliberalizma, te nove svjetske kuge, bliski Podemosu i Syrizi traže izlaz iz lavirinta kapitalizma i globalizacije, grad živi u znaku Eura 2016 - navijači u bojama svojih reprezentacija šetaju ispred zastavama uređenih barova i kafića i nema incidenata i tuča, barem ne u gradu koji pamti nedavne ožiljke iz Bataclana i kafića u 11 arondismanu.

Sukobi se događaju na linijama bojišnice - u Marseillesu odakle dolaze vijesti da je 10.000 Rusa u bijeg nagnalo 40.000 Engleza, međutim još se uvijek može govoriti o ograničenim incidentima. Nisu se potukli Hrvati i Turci, skupa smo na Parku Prinčeva pili bezalkoholno pivo, a Irci i Šveđani su se zajedno iz drugih dijelova grada zaputili na stadion St. Denis.

Crvenjelo se u Stocu i u hrvatskim i u bošnjačkim kafićima, istina, dezeni su drukčiji (FOTO: Hina)

Zadnji put sam utakmicu Hrvatske i Turske gledao u nešto drukčijem ambijentu: godine 2008., Euro se igrao u Austriji i Švici, a trebalo je biti u Stocu, gradiću u Hercegovini oko kojeg se vodio rat, a koji je i dan danas kost u grlu (bosansko)hercegovačke svakodnevice. Gradić je bio podijeljen nevidljivom “navijačkom” linijom. Crvenjelo se i u hrvatskim i u bošnjačkim kafićima. Istina, dezeni su drukčiji, ali je paradoks još jednom pobijedio. Izbijanje ozbiljnijih sukoba u Stocu su tada spriječili specijalci dovedeni iz Republike Srpske, odnosno Trebinja, specijalno za tu priliku. Neko se pametan u policiji dosjetio da gorštaci iz Trebinja i Bileće, neće imati milosti ni popusta ni za turske ni za hrvatske navijače. Još pamtim šta mi je rekao znanac, inače ratni zatočenik logora u Dretelju: “Kad su uhvatili onog nekog Hrvata i krenuli ga mlatit’, tako su ga izdegenečili, da mi ga je bilo žao.”

Tako to bude, ništa, valjda, na svijetu čovjeka ne može rastužiti i nasmijati kao Bosna i Hercegovina. Sjećam se i objašnjenja jednog stolačkog Bošnjaka u crvenoj majici u kafiću koji je bio potpuno okićem turskim zastavama: “Nisam Turčin, niti mi Turska šta u životu znači, ali kad mi oni (susjedi Hrvati, op.a) kažu da jesam, sad ću biti uzainat. I zato navijam za Tursku.”

Nas se dva cijeli život mučimo navijajući za Velež, ganjajući nekakvu kosmičku pravdu i prateći klubove kakvi su Rayo Vallecano, St. Pauli ili Livorno (FOTO: Lupiga.Com)

E, tako i ja. Samo malo drugačije. Prijatelj iz djetinjstva, jedan od najvećih poznavatelja nogometa koje sam sreo (a, sreo sam ih, to ne sumnjajte) već deceniju i pol putuje s hrvatskom reprezentacijom: nas se dva cijeli život mučimo navijajući za Velež, ganjajući nekakvu kosmičku pravdu i prateći klubove kakvi su Rayo Vallecano, St. Pauli ili Livorno. Možda u njima tražimo ono što nam je kao mladima oduzeto, nekakvu socijalnu legitimaciju ili, jednostavno, potvrdu da nismo sami, da sudbina nogometa nije ostavljena samo huliganima, bagri i desničarima, nego da i “mi” mali, što ispadamo i nikada nismo bili prvaci, imamo pravo na svoje mjesto pod suncem. Rano je ostao bez oca, ja nešto kasnije, i kad mi je došao izjaviti saučešće samo je rekao: “Welcome to the club!”.

Život nas jeste razdvojio u smislu mjesta stanovanja, ali cijeli smo život ostali vezani. I tako smo, sada, na pragu šeste decenije života stigli na Park prinčeva, na tribinu s hrvatskim navijačima, podržati reprezentaciju od koje, valjda, niko previše ne očekuje, koju je Savez osudio na to da je pravi klupski navijači ne vole jer je smatraju privatnom Mamićevom prćijom.

Da bi čovjek navijao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, mora zaboraviti ili prešutjeti puno stvari (FOTO: Hina)

Da bi čovjek navijao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, mora zaboraviti ili prešutjeti puno stvari. Progutati knedlu nakon što (istina, samo jednom, ali i to je previše), tribina zagrmi “za dom spremni”, zaboraviti da glavnu navijačku pjesmu izvodi Marko Perković Thompson (koja je, ruku na srce, pjevljiva taman za stadiona), i dobro se presabrati šta se u Mostaru može dogoditi, kako god da utakmica završi, onda si i može dopustiti da s mirom pogleda utakmicu.

I oduševi se Lukom Modrićem koji je te noći, na stadionu kojim je u osamdesetim carovao još jedan Bosanac, Safet Sušić – Pape. Tog pariškog popodneva je Modrić pokazao čistu genijalnost. izgledalo je kao da svi na terenu igraju jednu igru, a on – drugu: presijecao je lopte, vodio svoju ekipu, dijelio je kao božjom rukom, a “krivo oko” koje je prodao jedno desetak puta Turcima, djelovalo je kao čista filozofija, neka paralaksa, ugao iz kojeg je jedino moguće gledati svijet, i ispravno ga vidjeti. Volej koji je zabio bio je šlag na tortu, potvrda da značajne utakmice rješavaju veliki igrači, i da milioni koje prosipa Real nisu džabni. I tačka. Na stadionu u čijem trbuhu, u VIP prostorijama stoji Papetova slika, Luka je održao doktorsku disertaciju. Kojoj sam, eto, imao čast prisustvovati.

Detalj po kojem ću pamtiti tu utakmicu jedan je slobodan udarac (FOTO: Hina)

Ipak, detalj po kojem ću pamtiti tu utakmicu nije bio ni taj veličanstveni gol, ni sjajna atmosfera ni sekiracija Fatiha Terima, “Imperatora”, jednu od najssimpatičnijih trenerskih pojava na ovom dunjaluku, nego po jednom slobodnom udarcu. Znate taj osjećaj: to su oni momenti za koje ne znate objasniti što u njima ima metafizičko, zašto se događaju baš tu i baš tada, ali sasvim sigurno znate da je u njega upetljana ruka neke više sile, i da vam je u svemu tome namijenjena neka uloga o kojoj se ne pitate, ili vrlo malo znate. Elem, negdje pet-šest minuta nakon poluvremena Hrvatska je zaigrala kako umije, povezalo se nekoliko pasova i na nekih dvadeset i pet metara od gola sviran je slobodan udarac za Hrvatsku.

Lopti je prišao Darijo Srna, a ja sam, iako to inače ne radim, uzeo telefon, kako bih snimio to izvođenje. Vjerovatno sam pomislio, da bi, ako sam već tu, bila šteta da ne snimim gol, ako bude. Srna se zaletio, kehnuo je onako školski, preko zida, turski golman Babacan se nije ni pomaknuo, lopta je išla prema golu i izgledalo je da je ni sami bog ne može skrenuti, a onda je pala na – prečku. Pomislio sam: hja, ništa novo, tako je kad ja za nekog navijam, nagledao sam se utakmica u kojima bolji ne mora pobijediti i naučio živjeti s tim. Pogledao sam u nebo, veliko pariško nebo iznad Parka prinčeva, i uzdahnuo. I učinilo mi se da me nebo razumije.

Negdje baš u tom trenutku, ili par minuta poslije, tamo na jugu, gdje Neretva prestaje i počinje biti more, ili nikad ne prestaje, u nebo je odletjela duša Darijovog oca, Uzeira Srne. Svijet je tako saznao priču o čovjeku kojemu su u Drugom svjetskom ratu četnici zapalili majku i sestru, a otac mu je ubijen negdje na Savi, nekim zalutalim, ili namijenjenim metkom, što rat ne računa u vojne žrte, nego u kolateralnu štetu, za kojom plaču samo najbliži. Usvojenog od jednog oficira u Sloveniji, određenog da živi sasvim drugim životom, pronašao ga je stariji brat i vratio mu je ono što mu je sudbina mogla oduzeti: radio je sve i svašta, stao među stative, život ga je nosio od Zenice do Pariza, od Busovače do Metkovića, gdje je imao obitelj i dobio sina. Koji je postao kapiten reprezentacije druge države, nastale od one u kojoj je rođen, i za koju je odigrao 130 utakmica. Donoseći velike trenutke radosti i sreće. Živeći život koji mu je ostavio otac koji je nakon te utakmice sklopio oči.

Cijelu noć nakon utakmice Hrvatska – Turska, u Parizu sam sanjao svog rahmetli oca. I pogledao u nebo. Tamo gdje žive duše naših očeva, i blago nam se smješkaju dok se mučimo s ovozemaljskim dilemama. I pogađamo prečke.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com