Ne, ne, nema razloga za paniku, nije vaš Bozzo ni u kojem slučaju podlegao sindromu Kaveza (vidi recenziju Finnegans wake) nego gornjim citatom jednostavno želim osmijehom ozariti vaša lišca (iako bi kod tankoćutnijih nešto moglo i iz oka kanuti), te vas potaknuti da posegnete za najnovijim romanom Nenada Veličkovića. Da vas podsjetim, riječ je o najproduktivnijem bosanskom književniku mlađe generacije, od kojega smo već imali prilike čitati zbirku priča Đavo u Sarajevu (izdanje Feral Tribune, 1998.) i roman Konačari (Durieux, 1997.), a prošle godine objavio je i roman Otac moje kćeri kojeg ćemo, nadam se također uskoro imati prilike čitati u domaćem izdanju (hrv. nakladnici, da, ovo je bilo vama upućeno!!!).
U tjedniku Slobodna Bosna Veličković je u nastavcima objavljivao epistolarnu prozu naslovljenu Pisma Georgeu, na temelju čega je nastao ovaj roman.
Radi se o pismima koje Sahib, britanski diplomata u šestomjesečnoj misiji u BiH elektronskom poštom šalje svom istospolnom ljubavniku Georgeu. U tim pismima, osim žudnjom prožetih izljeva ljubavi prema svom ljubavniku, on izlaže i svoje dojmove o Bosni, njenim stanovnicima i njihovom mentalitetu, gradu Sarajevu, svojim doživljajima u dotad mu nepoznatoj sredini, a tu-i-tamo dotakne se i razloga svog boravka na brdovitom Balkanu. Tako polako otkrivamo kako je cilj raznoraznih europskih birokratskih fićfirića koji već godinama mile susjednom nam državom "pretvoriti Bosance  u poreske obveznike", točnije humanitarnu misiju pretvoriti u biznis, unosan po zapadnjake, of course. Ispostavlja se da se ustvari radi o loše prikrivenom zapadnjačkom kolonijalizmu ("Nekoliko razvijenih zemalja prodaje oružje nerazvijenim, koje se potom međusobno unište. Onda razvijene zemlje obnavljaju nerazvijene prodajući im svoje zastarjele tehnologije i još zauzvrat uzimajući njihove sirovine, energiju ili prostor za vojne baze." -  riječi su Sahibovog nadređenog, koje Sahib u pismu prenosi svom ljubavniku), što Veličković veoma uspješno parodira i ismijava, ali se niti ne zaustavlja samo na tome. On nadalje ismijava i navadu bjelosvjetskih činovničića i diplomata da, čim svojim ulaštenim cipelicama ugaze u naše balkansko blato započinju veleumno analizirati i svijetu objelodanjivati svoje viđenje geneze ex -jugoslavenske klaonice i s visoka komentirati našu primitivnost, zatucanost i zaostalost. A ustvari, niti se ne trude proniknuti u bit naših mentaliteta, nego tvrdoglavo ustrajavaju na davno, pred TV ekranima usvojenim stereotipima i predrasudama.
Ali, da me krivo ne shvatite, Veličković ne štedi niti svoje sunarodnjake pa kroz usta tog Britanca izlaže mnoga njegova precizna i točna viđenja naših mana, slabosti i negativnosti, koje vrlo eksplicitno ogoljuje do srži. E sad, ma koliko to bogohulno našim domaćim zapjenjenim ognjištarcima zvučalo, osobno u autorovoj eksplikaciji mana vlastitih suplemenika ne vidim izdajništvo nego nešto sasvim suprotno - dokaz njegova nepatvorena domoljublja, koje, za razliku od našeg, ne živi u zabludi da će problemi zatvaranjem očiju pred njima, izvjetriti. 
Knjiga je odista bremenita britkom ironijom koja djeluje u više smjerova i na više razina. Tako osim istovremenog, već  spomenutog ironiziranja onih koji snalažljivost cijene više od poštenja i znanja (Mi), ali i onih tvrdoglavih u svojim zabludama (Oni) Veličković parodira i žanrovske postulate epistolarnog romana, što se ogleda u homoseksualnoj orijentaciji autora pisama, ali i jezične bosanske standarde ("prevoditeljska" napomena na kraju romana).  Međutim, ironija i duhovitost povremeno poprimaju tamnije, tragičnije tonove kroz stranice surova realizma, koje nam donose do boli autentičnu sliku o teškom stanju današnje post-daytonske Bosne, a čime postaje razvidno da je trend neorealističke proze zahvatio i naše susjede.
Knjiga je to razorna za predrasude, i njihove prema nama, ali i vice versa (čime je uspješno izbjegnuto moralizatorstvo, zamka zauzimanja strana i postignuta ravnopravnost, naravno samo psihološka između inače krajnje ekonomski i socijalno neravnopravnih)  što autor umješno postiže jednostavno nam ih iz stranice u stranicu gurajući pod nos, da bi se tako svaki čitatelj osobno suočio sa vlastitim demonima zabluda i predrasuda.
A na kraju se ispostavlja da, iako tim brojnim bjelosvjetskim birokratima boravak na Balkanu predstavlja samo dobru tezgu i crticu u curriculum vitae koja omogućuje unosnije naknadno uhljebljenje, i oni ipak s vremena na vrijeme moraju pretrpjeti i pokoju kolateralnu štetu. Tako naš tankoćutni Sahib podliježe primordijalnom, primitivnom i bestijalno-mužjačkom šarmu Balkana, za koji se toliko zakačio da se nakon Bosne upućuje u samo srce tame - Srbiju. A zadnje stranice nam donose i , vjerujem za mnoge čitatelje prilično šokantan eksplicitni opis homoerotske ljubavi, nakon čega svima, nadam se postaje jasna najoštrija Veličkovićeva strelica ironije sadržana u nimalo slučajnom odabiru imena likova: dok je Britancu ime Sahib,  njegov vozač, član lokalne zajednice nosi vrlo slično, a suštinski sasvim različito ime: Sakib...

P.S. Možda malo prestrogo - netko će reći, ali najvišu ocjenu knjizi ne dodjelih isključivo iz razloga što Veličković (samo) povremeno kroz roman šverca i neke davno potrošene i izlizane viceve (npr. onaj o Titovom testisu ili o sarmi kao kuhanom ćevapu u kupusu). A mada je podnaslovljena Impresije iz depresije, nakon čitanja u recipijenta ni u kojem slučaju nisu moguće depresivne impresije, jer su stranice doslovno pretrpane dobro nam poznatim bosanskim smijanjem na vlastiti račun

Bosna (by Nenad Veličković)

Bosna je zemlja prepuna čari, minskih polja i mutne vode
brda joj kite rovovi stari, nad njima silni Apači brode.
Čini se to je zagađen kraj gdje vlada samo "otmi" i "daj".
Srušene kuće svečano ćute, u mirnoj sjenci bez starog krova
oružje tapa niz tajne pute, a obnoć pere prljava lova.
Pa ti se čini, u momentu, igraju kile u Parlamentu.
A dileri, uz dobru drogu, tableta trista i špricu mnogu
od Bosne Zapad napravit mogu.
I duh evropski tu puni torbe - izvlači korist iz pretvorbe.
U preduzeća ulaže stara, uz masne kamate, brdo para.
Lijekove stare i hranu tuši, i opran novac uz jagnje suši.
U gori stabla leže ko živa, niz njih se kiša kisela sliva.
Dok pod njom gori i najmanji list.
U Parlamentu sjajna ko srma, znojava glava zakonom drma.
I pravi prvi profit čist.
Na kraju gledaj, dolar se smije.
Ko da nas nikad ni bilo nije.