Odmah nakon što je hrvatsku javnost šokirala vijest kako je u Zagrebu otac ubio svoje troje djece, Zaklada Solidarna javno je zatražila da se 25. rujan proglasi Nacionalnom danom borbe protiv nasilja nad djecom te pokrenula i peticiju u tu svrhu. U svom apelu Vladi Republike Hrvatske iznijeli su i nekoliko jasnih zahtjeva. Osim samog proglašenja Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad djecom iz Solidarne zahtijevaju da se poveća proračunska stavka za socijalne programe podrške djeci i obiteljima u riziku od marginalizacije i nasilja, što je, kako drže, nužno da bi se provele sustavne promjene koje će spriječiti buduće tragedije.

Istovremeno iz ove zaklade apeliraju na pravobraniteljicu za djecu, Helencu Pirnat Dragičević, da se osnuje „Filicid Watch“, po uzoru na „Femicid Watch“ kojim je organizirana skupina nezavisnih stručnjakinja i stručnjaka koji analiziraju slučajeve ubojstava žena od strane njihovih partnera ne bi li se utvrdilo je li se i gdje dogodio propust u lancu suzbijanja i sankcioniranja počinitelja nasilja.

Tim povodom razgovaramo sa Sanjom Sarnavkom, predsjednicom Zakladne uprave Solidarne i dugogodišnjom aktivisticom za ljudska prava.

"Ta stalna mantra kako se ni o čemu ne smije govoriti javno radi zaštite djece sve me više živcira" - Sanja Sarnavka (FOTO: HINA/lsd)

Zašto je važno da se čim prije uspostavi Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad djecom?

- Važno je, prevažno, zato što se svi zaklinjemo da nam je dobrobit djece na prvom mjestu u radu, a svako malo svjedočimo užasnim tragedijama u kojima su žrtve upravo djeca. Na taj dan bi se trebalo i njih čuti. A sadržaj obilježavanja trebao bi biti sagledavanje propusta i manjkavosti sustava zbog kojeg djeca i njihovo zlostavljanje ostaju nevidljivima. Ne kritike radi, nego zato da bismo ispravili moguće propuste i u budućnosti spriječili ovakve tragedije. Ako ubojstvo tri žene i ranjavanje četvrte zaslužuje Nacionalni dan, uz onaj međunarodni, djeca sigurno zaslužuju Dan kada ćemo govoriti o tome kako žive djeca u Hrvatskoj i koje sve vrste nasilja doživljavaju kako u obitelji, tako i u institucijama. Šutnja nije zlato, bio je slogan jedne kampanje. I ta stalna mantra kako se ni o čemu ne smije govoriti javno radi zaštite djece sve me više živcira. Ne smije ih se više fotografirati, ne smiju se spominjati, a odrasli i institucije u njihovo ime donose ne uvijek dobre odluke. Djeca su u našem društvu postala nevidljiva i nečujna, a to nije dobro. 

Vaša inicijativa stigla je nakon tragičnog slučaja ubojstva troje djece u Zagrebu, je li to direktni povod ili ste ideju imali već ranije?

- Direktni povod je taj zločin i tragedija, ali nismo zaboravili ni Denisa, ni Nikol, niti sve slučajeve za koje znamo da su djeca bile direktne žrtve nasilja. Posebno nas je ogorčilo pisanje nekih medija koji su svu pažnju usmjerili na oca ubojicu, a djeca su samo zbirno spominjana, bez imena i osvrta na njihove živote. Podsjetila me jedna objava na Facebooku na govor novozelandske premijerke Jacinde Ardern koja je nakon groznog terorističkog napada u Christchurchu 2019. godine jasno rekla kako nitko ne treba izgovarati ime napadača, već treba govoriti o nevinim žrtvama. U Hrvatskoj smo saznali sve o ubojici, čak puno riječi koje se mogu razumjeti kao opravdanje - financijski propao, ostavila ga voljena djevojka, a nisu navedena ni imena djece koja su, posve nevina, postale žrtve jednog psihopata koji je na njihovu nesreću bio njihov biološki otac. Ukoliko znamo, a znamo za ubojstvo sutkinje Ljiljane Hvalec, odvjetnice Hajre Prohić i ubojičine supruge Gordane Oraškić, nikada ne smijemo zaboraviti ni Emu, Marka i Vitu. Prezime bih izostavljala jer su ga dobili od ubojice.

Što zapravo Nacionalni dan može promijeniti i kako može doprinijeti da se utječe na poboljšanje sustava koji bi trebao biti podrška djeci žrtvama nasilja, a često to nije?

- Ne mogu reći što može promijeniti jer se u nas prečesto na obilježavanju važnih datuma održe divni govori, ali ih se „zaboravi“ pretočiti u akciju i trajno djelovanje, ali uvijek postoji nada da će se nešto uistinu i promijeniti. Na taj bi dan trebalo ograničiti govore političara/ki i pustiti Plavi telefon, Hrabri telefon, udruge koje su posvećene zaštiti djece da kažu što im djeca govore kad mole pomoć. Njihove podatke treba usporediti sa statistikom institucija zaduženih za zaštitu djece – koliko su oni imali prijavljenih slučajeva nasilja, koliko je nasilnika optuženo, koliko sankcionirano, koliko je bilo intervencija policije, kako se pomoglo djetetu …

Može li se to bez ozbiljne rekonstrukcije pravosudnog sustava i educiranja sutkinja i sudaca, koji često, svjedočimo tome već desetljećima, donose zdravom razumu vrlo neshvatljive presude kojima se nasilnicima daje prilika da počine nasilje ili se u sudskim sporovima i njihovim epilozima žrtve dodatno traumatiziraju?

- Čitav sustav zaštite djece treba rekonstruirati, ne samo sudstvo. Centri za socijalnu skrb trebaju biti adekvatno ekipirani da na miru i dubinski mogu ući u svaki slučaj. I to nakon ozbiljne i kvalitetne edukacije koja pojašnjava postulate međunarodne legislative i ovjerene znanosti. Neka djeca podvrgnuta su mnogobrojnim vještačenjima, s vrlo različitim zaključcima stručnjaka/inja. Neka djeca žrtve su ovrha koje se provode, po meni, na osobito okrutan način. Ako desetina policajaca dolazi i uzima dijete a ono vrišti i vrlo često završava na hitnoj pomoći ili u psihijatrijskoj ustanovi kako bi se smirilo, nitko mi ne može reći da se to događa u interesu djeteta. Pravosuđe dolazi na kraju i njegova je odluka konačna, ali je često tek prihvaćanje mišljenja drugih institucija.

"Ako desetina policajaca dolazi i uzima dijete a ono vrišti i vrlo često završava na hitnoj pomoći ili u psihijatrijskoj ustanovi kako bi se smirilo, nitko mi ne može reći da se to događa u interesu djeteta" (FOTO: Zaklada Solidarna)

Na koji način se može pružiti adekvatna podrška djeci žrtvama nasilja i kako prevenirati nasilje? Koliko u tome može pomoći mehanizam poput „Femicid Watcha“, koji je, kako navodite, u svoj rad implementirala Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova?

- U svim raspravama u kojima sam nekoliko desetljeća sudjelovala Ministarstvo obrazovanja, koje kao i mnoga druga svako malo mijenja naziv, gotovo je nevidljivo. Kao da se njih to ne tiče. Prevencija je najučinkovitija ako je edukacija uključena od vrtićke dobi. Ako djecu učimo da govore, da kažu što ih muči, što doživljavaju i ako ih se ozbiljno shvaća. Toga u našem sustavu nema. Bajke o divnim obiteljima, o sreći koju nam pružaju mama i tata sigurno njihovoj otvorenosti ne pridonose. „Filicid Watch“ bi, s druge strane, analizom tragičnih slučajeva nasilja nad djecom mogao ukazati na slabe karike u lancu podrške, učinio bi neke osobe odgovornima za postupke i pokazao drugima kako se ne smije raditi u budućnosti. 

Mislite li da će vlada prepoznati vaš apel i to pokazati pri donošenju proračuna za 2022. godinu? 

- Vidjet ćemo. Kažu da su već uposlili gotovo dvjesto novih ljudi u centrima za socijalnu skrb. I to je dobro. Sad treba vidjeti koliko će sredstava izdvojiti za edukacije, kome će je povjeriti, hoće li se definitivno izdvojiti obiteljski sudovi, na koji način će obavezati Ministarstvo obrazovanja da konačno učini nešto ozbiljno s edukativnim materijalima koje koriste nastavnici. Nedavno sam vidjela tekst koji dobivaju učenice/i na etici u jednoj gimnaziji i ostala zapanjena. U tekstu se tvrdi da ljudi koji su u braku žive duže i zdraviji su, između ostalog. Gdje je tu neka inspekcija, neki nadzor nadležnog ministarstva i Agencije za odgoj i obrazovanje?! Kad sam 2000. godine, u partnerstvu s Institutom za društvena istraživanja, pokrenula analizu udžbenika za hrvatski jezik, paralelno sam od više ambasada dobila njihove udžbenike. Razlika je bila nevjerojatna, a danas je gotovo pa nepremostiva uz svo nazadnjaštvo kojem svakodnevno svjedočimo. U njemačkim udžbenicima, recimo, u temi Moja obitelj, predstavlja se jednoroditeljska obitelj, skrbnička u istoj ravni s onom klasičnom. I tada se dijete ne osjeća drugorazrednim, nesretnim, isključenim. Jer, možemo mi mantrati da je obitelj muškarca i žena s jednim, dvoje ili desetero djece najsigurnije i najsretnije mjesto na svijetu za sve članove, kad nas realnost uvjerljivo pobija. Svaki treći brak okonča razvodom, svaka treća žena doživi neku vrst nasilja … Da ne nabrajam dalje. Svi mi dobro znamo koliko nesretnih obitelji oko nas ima. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga