Možete li nam ukratko opisati proces formiranja Unikonzuma i razvoj firme do ´90-ih godina?

- Unikonzum je nastao spajanjem četiri firme: Črnomerca, Konzuma, Moslavke i Slavonije, a zatim i Veletržnica i hladnjača na Ferenščici, što je kasnije postala gradska firma. Nastao je u vrijeme zakonskih promjena '70-ih godina kad je došlo do tih poznatih fuzija i već tada bio mastodont u Zagrebu. Kasnije se pripojio i Zaprešić, koji je imao 120 ili 130 dućana, što znači da je, uz još oko 250 dućana u Zagrebu, u to vrijeme u Unikonzumu bilo negdje oko 3.500 zaposlenih. Krajem '80-ih u pripremi za privatizaciju prvo se odvojio Zaprešić, poslije Veletržnica i hladnjača, a kasnije se vidjelo da je u konačnici cilj bio da se smanji vrijednost firme, kao što se svugdje radilo. 

Unikonzum - 370 dućana i 3.500 zaposlenih (FOTO: jatrgovac.com)

Početkom ´90-ih dolazi do ukidanja dotadašnjeg Saveza sindikata Jugoslavije i formiranja novih sindikalnih struktura. Kako je tada provedeno sindikalno organiziranje u Unikonzumu?

- Nakon ukidanja Saveza sindikata Jugoslavije, učlanjivanje u Unikonzumu provelo se na način da je gđa Ana Knežević, predsjednica tada novoosnovanog Sindikata trgovine Hrvatske, došla kod g. Joze Petrovića (tadašnjeg direktora Unikonzuma, op. a.) i rekla: Izvolite pristupnice, obavijestite i učlanite ljude. I Jozo Petrović je to i odradio. U tom prvom valu 99 posto ljudi se prebacilo u Sindikat trgovine. Mi – Mario Iveković, još nekoliko ljudi i ja – nismo se htjeli učlanjivati na taj način. Kad su '93. krenule pripreme za privatizaciju, vidjeli smo da to vodi u propast. Smišljali smo načine što ćemo i kako ćemo, bili smo nezadovoljni. Shvatili smo da je jedini način otpora kroz sindikat.

Koji su bili vaši prvi koraci u zajedničkom organiziranju i kakvo je u tom trenutku bilo stanje u firmi?

- Cilj nam je bio zaštititi firmu od propasti, osobito s obzirom da je određeni broj kolega bio na ratištu. Bio sam i ja jedno vrijeme, bio je i Mario. Kad su se vraćali u svoje firme, neki ljudi ih više nisu našli, a mi smo se vratili u firmu koja je loše poslovala. Plaća je rapidno padala, nije pratila inflaciju. Ondašnje poslovođe su tada i formalno kod upisa svojih 50 posto dionica napravili grupu od 58 dioničara u kojoj se uz njih nalazilo i par direktora. Tzv. Grupa 58 je za kupnju dionica dizala menadžerske kredite, što je bila već pripremljena igra sa Zagrebačkom bankom i tadašnjom politikom, a računali su i na upis drugog dijela od 50 posto dionica na čiji su otkup s popustom tada zakonski imali pravo radnici. Istovremeno s otkupom dionica krenulo se i s idejom franšiza – izdvajanja dućana s poslovođama i cijelim osobljem iz firme. Cilj je bio, što nam se kasnije potvrdilo iz nekih drugih dokumenata, da se firma s 250 dućana svede na 40-ak, odnosno da oko 2.000 ljudi izađe iz firme, a kad bi se firma obezvrijedila, pojavio bi se kupac koji bi je kupio za male novce. Mi smo taj plan shvatili unaprijed. S druge strane, Grupa 58 je do zadnjeg dana živjela u uvjerenju da neće doći kupac, nego da će njih 58 preuzeti upravljanje firmom i za 100 ili 150 tisuća maraka otkupiti svoje dućane na Britancu, Trešnjevačkom placu i drugim elitnim lokacijama. Mislili su da će biti gazde i imati svoje radnike, a namjera je bila da ih se dobije na hrpu da se njima može manipulirati i da se istovremeno spriječi organiziranje ostalih 2.000 ljudi. 

Kada ste shvatili da se priprema teren za velikog kupca?

- Bilo je to krajem '93. godine. Ubrzo nakon toga, početkom '94., održana je sindikalna skupština na kojoj smo se mi aktivirali, odnosno, u dogovoru s ondašnjim sindikalnim rukovodstvom kandidirali smo se za povjerenike i dobili najviše glasova. Mario Iveković je postao glavni povjerenik, ja tajnik, uključilo se šest novih kolega i pridružio nam se ostatak starog povjereništva. Imali smo bazu da počnemo s djelovanjem.

(ILUSTRACIJA: Ja zmaj)

Kako je došlo do osnivanja udruge malih dioničara?

- Nakon što smo postali povjerenici, sve je išlo relativno brzo: u roku od mjesec-dva nakon izborne skupštine sindikata osnovali smo Udrugu malih dioničara Unikonzuma, jer je osnova za sindikalno djelovanje radni odnos i članstvo u sindikatu, a osnova za djelovanje u udruzi vlasništvo nad dionicama, odnosno broj upisanih dionica i upravljačka prava koja smo mi imali na isti način kao i poslovođe. Međutim, oni su računali da je 50 posto koje su upisali radnici njihovo i da će svojim radnicima jednostavno reći da im moraju dati glasačka prava i punomoći na njihovo ime. Prvi organizacijski koraci bili su da smo, koliko god smo mogli, djelovali kroz bilten. Bilten je bio glasilo sindikata, ali smo u njemu davali i informacije koje su bile vezane uz udrugu malih dioničara. S obzirom da smo imali bazu podataka dioničara i adrese ljudi, iskoristili smo to da jedan od prvih brojeva biltena pošaljemo ljudima na kućnu adresu. Time smo u smislu sindikalnog organiziranja napravili najveći bum, jer kad su ljudi bilten mogli u miru pročitati, vidjeli su da preuzimamo inicijativu i da nemamo namjeru to pustiti. Krenuli smo paralelno s radom i kroz sindikat i kroz udrugu, i negdje u 4. – 5. mj. 1994., prije dolaska g. Todorića, dogodila se zajednička skupština dioničara gdje smo mi došli do, po prilici, 10 posto glasova od ukupne skupštine, što je tada bilo puno. Oni nisu mislili da ćemo uopće uspjeti registrirati udrugu, a mi smo te glasove skupili u roku od mjesec i pol dana, s tim da nam nisu dali da skupljamo potpise u firmi tijekom radnog vremena. Kasnije, u vrijeme prije Agrokorova preuzimanja, udruga je okupljala oko 500 – 600 ljudi, oko četvrtinu ukupnog broja dioničara. U trenutku skupštine dioničara postali smo opasnost jer nam je prikupljeni broj glasova garantirao da možemo ravnopravno sudjelovati u radu skupštine, a onda bi nam se možda i na samoj skupštini netko priklonio pa bismo mogli povući neke inicijative u smislu ulaska predstavnika udruge ili sindikata u upravni odbor. No onda je došlo do čitave zbrke jer naše punomoći, tj. glasove koje smo prikupili od ljudi da bismo uopće mogli pristupiti skupštini, jednostavno nisu priznavali – tvrdili su da vrijedi samo ona punomoć koja je potpisana u određenom uredu u određeno vrijeme unutar društva, uz ovjeru direktora, što je bilo protivno zakonu. Sa svim tim prikupljenim glasovima na skupštinu su nam dozvolili da uđemo samo s punomoćima ovjerenima u firmi i da govorimo ako želimo, ali ne i da glasamo s postotkom koji smo imali. Kad smo vidjeli da nas neće pustiti da glasamo, napustili smo skupštinu i uputili tužbu za njezino poništenje.

Što se dogodilo s tužbom za poništenje skupštine?

- U prvoj dinamici od te tužbe godinama nije bilo ništa. Zatim smo odbijeni pa smo se žalili, jer nije bilo opće prakse što se tiče udruga dioničara – kada je slučaj došao na trgovački sud, rečeno nam je da udruga ne može zastupati dioničare koji su na nju prenijeli prava, iako je po statutu za to bila ovlaštena, i tužba je odbačena. Zatim smo se žalili i išli na višu instancu, što znači da je od dolaska Agrokora već bilo prošlo 10-ak godina. Održano je jedno jedino ročište, na kojem nas je sutkinja iznenađeno pitala: Zašto ste sve to uopće radili? Zašto ste došli, što zapravo trebate? I onda zaključila da smo zapravo htjeli višu cijenu dionica. Ma nemojte. Normalno, ako smo na hrpi, znali smo da ćemo dionice lakše prodati ako dođe neki kupac – uspjeli smo u tome da je g. Todorić, kad je dolazio, morao dati više novca nego što je očekivao. 

Ana Knežević, bivša šefica Sindikata trgovine (FOTO: Novi list)

Je li bilo kakvih pritisaka na radnike zbog njihova učlanjenja u udrugu? 

- Kad su ljudi išli potpisivati punomoći, bilo je onih koji su shvatili da je to pozitivna stvar, i ti su bez problema potpisali. No bilo je i onih koji su se nećkali, i kada je druga strana vidjela da bismo mi stvarno mogli prikupiti još duplo više punomoći, počeli su ljude trpati u kombije. Da sam tada imao kameru i mogao snimati, to bi bila zanimljiva scena: kombi bi se parkirao iza upravne zgrade i iz njega bi izašao cijeli dućan, ljudi su se pitali gdje su došli. Šutite, brzo gore na treći kat, potpišite i idemo dalje. Ljudi nisu znali o čemu se radi, a i tko je imao hrabrosti tome se oduprijeti negdje gdje je poslovođa bog i batina. 

Kakva je bila vaša percepcija Ivice Todorića u to doba?

- Nije bilo percepcije jer za njega tada nismo ni znali. Između 2. i 5. mjeseca 1994. dogodile su se skupštine sindikata, udruge i društva, a izdali smo i nekoliko brojeva biltena. I dalje smo skupljali punomoći da još ljudi pristupi udruzi, a još ljudi je pristupilo i sindikatu jer su vidjeli da se nešto zbiva i da netko hoće nešto dobro napraviti za firmu. Dionice Unikonzuma bile su tada na popisu firmi koje je država prodavala, koji se redovito objavljivao u Večernjem listu. Na popisu su se našle u 2. ili 3. mjesecu, a kad smo mi pojačali svoje djelovanje, odjednom su nestale – čuvale su se za nekoga. U 5. mjesecu je g. Ivica Todorić pozvao g. Ivekovića na sastanak i tada smo znali koliko je sati. Raspitivao se kako bi sindikat reagirao kad bi se on pojavio kao kupac dionica i ispipavao koliko bi mogao imati problema.

Možete li ukratko opisati tijek, sadržaj i rezultate pregovora s Ivicom Todorićem?

- Kada smo išli na sastanak na kojem se utvrđivala cijena dionica, znali smo da je to taj kupac koji će biti budući većinski vlasnik, pa hajdemo pregovarati o tome što će garantirati: zaposlenost, sindikat, veću plaću, proizvodnju itd., da unaprijed osiguramo socijalne klauzule. Međutim, o tome se uopće nije razgovaralo. Na sastanku smo bili Mario Iveković, Ana Knežević i ja s naše strane, a s druge strane Ivica Todorić i jedna ili dvije tajnice. Otkupi dionica tada su se vršili u iznosu od oko 15 ili 20 posto njihove nominalne vrijednosti – za 100 maraka se dobivalo 15 ili 20 maraka. Kada smo došli do ponude u iznosu od 70 posto nominalne vrijednosti dionice, koja je bila prihvatljiva po pitanju cijene, Mario Iveković i ja smo predložili da se krene u pregovore o drugim bitnim stvarima za radnike. Tražili smo jamstvo da neće biti otpuštanja radnika nekoliko godina, da će se izmjenom statuta radnicima omogućiti imenovanje predstavnika u nadzornom odboru itd. Kad je gospodin Todorić vidio da smo pristali na cijenu, obrisao je znoj i rekao: Daj viski, Napoleon, idemo to zaliti. Nakon toga je pozvao još jednu tajnicu, kojoj je rekao da sjedne i piše što joj diktiramo, da ćemo se sve dogovoriti. U tom trenutku Ana Knežević je rekla: Dosta je, idemo, razgovaramo već dva-tri sata, sve se to može dogovoriti i idući put. Trebali smo pregovarati i boriti se, međutim, tu šansu je upropastila Ana Knežević. Digla je torbu i izašla van, a mi za njom, jer nismo imali iskustva u takvim pregovorima. U svakom slučaju, da nije bilo Sindikata trgovine, gđe Ane Knežević i te strukture, Konzum danas sigurno ne bi bio ovakav, jer u prvom momentu mislim da ni Todorić nije imao ideju da će Konzum biti raširen po cijeloj Hrvatskoj. 

"Tad još nismo znali ni tko je Todorić" (FOTO: Agrokor)

Ali to je bio samo finale cijele te pripreme privatizacije: Todorić je morao dati tih 70 posto na koje nije računao, a uspjeli smo uvjetovati i to da mora otkupljivati od svih, a ne da se zaustavi kad dođe do 51 posto. Nakon toga je sve išlo strahovito brzo, pravi stampedo. Ponudili su otkup, rečeno je da se u roku od tri dana ljudi moraju pojaviti. Budući da su dva i pol dana od toga otpala na vikend, računali su da se neće prijaviti toliki broj ljudi, no došlo je oko 2.300 malih dioničara iako smo dali naputak ljudima da ne prodaju odmah i da nikome ništa ne potpisuju. Namjeravali smo održati sindikalnu skupštinu na razini podružnice, na kojoj smo htjeli iznijeti ljudima potpunu situaciju, da je to stvarno moment odluke: hoće li prodati firmu, dionice ili neće, pa da ne odlučujemo mi kao nositelji aktivnosti nego da odluče oni sami. A oni su odlučili da ne idu na skupštinu nego je, kad su objavljeni rokovi, krenula prodaja. Da smo uspjeli organizirati tu skupštinu, možda bismo čak i kakvu mini revoluciju napravili; ako ništa drugo, bar bismo postigli veću cijenu. Međutim, tada je to ipak bila najbolja cijena na tržištu – u odnosu na prosječnu plaću od 150 maraka, bio je to strašan novac za koji su se kupovali auti, dovršavale vikendice, radile fešte. Drugi detalj oko prodaje: kada je tih dvije tisuće i koliko ljudi prodalo, nekoliko stotina ljudi se ili nije uspjelo na vrijeme javiti ili nije imalo uvjeta da proda dionice, pa smo naknadno tražili da i se od njih otkupljuje jer bi i oni sigurno bili prodali pod istim uvjetima. Kada je došla isplata, ljudi koji su trebali dobiti, primjerice, oko pet–šest tisuća maraka dobivali su 4.000. A 2.000 puta 2.000 ljudi, to je par milijuna za koje su oni ustvrdili da predstavlja pogrešku u izračunu. Ali pogreška baš i nije bila slučajna. Dva dana smo sjedili da otkrijemo u čemu je stvar. Na papiru nema greške – kad čovjek gleda, sve je tu: broj dionica, broj neotplaćenih dionica, postotak. Napravili su lukavost da se sve odvijalo prema izračunu otkupa Fonda za privatizaciju: kad je Fond radio obračun uplaćene vrijednosti za ljude, radio je po jednom tečaju, a kad se radio obračun za otkup, išlo se po drugom tečaju. I tu je bila osjetna razlika za svakog dioničara. Otišli smo u Gajevu gdje smo zatekli Antu Todorića i tražili da ispoštuje svoj ugovor, u gotovini, ili mi dižemo ljude na noge. U roku od 24 sata dobili smo odgovor, novac je bio tu. 

S obzirom na to da je udrugu malih dioničara osnovao sindikat, kakav je bio odnos viših sindikalnih struktura spram te udruge?

- Upravo tu je problem. Oni nisu očekivali da ćemo mi to uspjeti tako brzo napraviti i početi djelovati. Mislili su, pisat ćemo dopise, a nama je cilj bio da sudjelujemo na skupštini jer to je jedina svrha udruge: ili da sudjeluje u upravljanju firmom ili da sudjeluje u prodaji i raspolaganju dionicama ravnopravno s drugima, o čemu tada ljudi nisu znali mnogo. Primjerice, ESOP je vani bio normalan model, a mi smo imali problema objasniti što je udruga, i rupa je bila em zakonska, em u glavama – pogotovo tih sindikalnih čelnika. Ne kažem da su svi imali loše namjere nego, jednostavno, oni su navikli ne boriti se i ne djelovati na funkcijama na koje su postavljeni – oslanjali su se na mogućnost dogovora, a u upravljanje i novac se nisu htjeli petljati, smatrali su da to nije njihov posao. Tu smo počeli nailaziti na probleme jer smo se htjeli baviti pitanjima kojima ni danas ni sindikati ni te udruge, koje su vrlo malo zaživjele, ne pristupaju s pozicije uobičajene na zapadu da je ESOP organizacija koja će se brinuti, sukladno udjelu u vlasništvu, da firma dobro posluje. Kod nas je praksa da dok ne dođe do predstečajnog stanja, sindikat nema što tu raditi. Najčešće bi reagirao kada je sve bilo gotovo, a mi smo reagirali unaprijed. 

Današnje poslovno carstvo izgrađeno na Unikonzumu (FOTO: en.wikipedia.org) 

Mislite li da je metoda borbe kroz udruge malih dioničara imala perspektive i uspjeha?

- Mislim da ljudi masovno nisu razumjeli o čemu se tu radi, a kada su se i počeli organizirati, ubrzo je bilo kao u firmama s pet sindikata – tako su u nekim firmama bile po dvije, tri, četiri udruge gdje je organizaciju nastojala preuzeti određena struja za određene interese, ali jednostavno nije bilo institucionalnih uvjeta da se vode prave knjige dioničara. Da je sve bilo transparentno – nije. Kad smo osnovali Zajednicu udruga dioničara Hrvatske (ZUDH), koja je brojala stotinjak udruga i bila bliska Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) ali pokušavala funkcionirati nezavisno, od trenutka kad se uvidjelo da bi ZUDH mogao organizirati više tisuća dioničara koji imaju veliku vrijednost kapitala radilo se na tome da se u organizaciju instaliraju ljudi koji će je razbiti. Taj pokušaj je trajao nekoliko godina, do '97./'98., i onda smo shvatili da to više nema smisla. Velikog utjecaja nije bilo zato što je to bio pionirski početak, a da je bilo neke sinergije unutar firmi, da su udruga, sindikat i radničko vijeće radili svaki na svom polju djelovanja i svi imali zajednički cilj, onda bi to bila neka snaga. No po firmama su postojale razne metode kako se to nastojalo spriječiti. Osnivali su se novi sindikati, pa tko je u udruzi neće dobiti regres ili će dobiti manju plaću, ljudima se prijetilo otkazima. 

Kakvo je bilo medijsko praćenje rada udruge i sindikata?

- U medijima nije bilo prođe – nismo imali ništa osim članka koji je izašao baš pred samo preuzimanje firme i taj famozni sastanak u Gajevoj. Mediji nas uopće nisu pratili osim onda kada smo tražili poništenje skupštine. Istraživačko novinarstvo u smislu plasiranja neke informacije ili reportaže nije postojalo.

Što se događalo sa sindikalnim organiziranjem u Konzumu nakon Todorićeva preuzimanja i Ivekovićeva prelaska na mjesto županijskog povjerenika za Grad Zagreb u SSSH? 

- Interesantan je njegov prijelaz u SSSH jer to tada nismo vidjeli, ali kasnije se ispostavilo da je to bila igra da ga se izvuče iz Konzuma i da se oslabi sindikat. Neposredno nakon što je Mario otišao na funkciju krenule su neke zakonske promjene, Zakon o radu je trebao stupiti na snagu za dva mjeseca. No, prije toga, dok je još stari zakon bio na snazi, htjeli su provesti novu sistematizaciju po Todorićevu naputku. Plan je bio ići na nove koeficijente i smanjenja plaća kroz takvu sistematizaciju, i tu smo se opet žestoko pobunili. Bilo je tada oko 2.000 radnika, a predali smo oko 1.000 žalbi. Godine 1995. krenuli su postupci za rješavanje tih žalbi i njihova Komisija za rješavanje pitanja radnika – jedan od organa radničkog savjeta unutar Unikonzuma – pozivala je svakog od 1.000 ljudi koji su podnijeli žalbe. Mi smo predložili da sve rješavamo sistemski, predložili smo sustav kroz koji bismo ostalim zaposlenicima izložili zašto je većina ljudi nezadovoljna i način na koji bi sve skupa trebalo korigirati. U to smo vrijeme unutar Agrokora pokrenuli inicijativu da se napravi koordinacija na razini svih firmi. Onda je tu bila i Zvijezda, Ledo, Sojara iz Zadra, Bobis iz Splita, Pik Vinkovci, uglavnom, osam ili deset firmi koje je Todorić tada već kupio, a na vratima su bile još neke koje smo mislili da će kupiti, tako da se morala posložiti koordinacija koja bi bila pregovaračka snaga za sedam do deset tisuća radnika koliko ih je onda bilo. Problem je bio što su u toj koordinaciji svi drugi bili iz PPDIV-a (Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske, op. a.), a jedini mi iz Sindikata trgovine. Jedan od poslova bio je da se napravi kolektivni ugovor za Agrokor. Koordinacija se sastala bez našeg znanja i raspravljala o tom kolektivnom ugovoru, a kad smo kasnije prošli kroz prijedlog kolektivnog ugovora, shvatili smo da se nigdje nije spominjao Konzum. Te dvije priče su se odvijale paralelno: bilo je jasno da žele smanjiti plaće u Konzumu i da žele da Konzum ne uđe u kolektivni ugovor na razini Agrokora, s čim bi ljudi bili jako nezadovoljni. Mi smo uspjeli spriječiti njihov plan i Konzum je ušao u kolektivni ugovor. Jest da smo imali najmanju osnovicu, ali dobili smo kolektivni ugovor. 

(FOTO: Konzum.hr)

Kako su izgledali pregovori za kolektivni ugovor i što je sam kolektivni ugovor sadržavao?

- Govorilo se da je Konzum gubitaš, da svi iz Agrokora pokrivaju naše gubitke i da mi zato moramo imati najmanju plaću. Uglavnom, imali smo najmanju osnovicu i ideja je bila da idemo na izjednačavanje osnovica. Primjerice, vozači u Ledu, Jamnici ili Konzumu rade isti posao, a radnik u Ledu, na istom radnom mjestu, imao je dva ili tri puta veću plaću od radnika u Konzumu. To je bila jedna stvar, a druga stvar koju smo uspjeli izboriti jest da se o svakoj promjeni pravilnika o radu treba pregovarati kao o dijelu kolektivnog ugovora, a ne samo obavijestiti radnike da se mijenja pravilnik. Firme koje su ulazile u Konzum, npr. Jadrankomerc, Laguna Poreč, Prehrana Split itd., bile su uništene do kraja – ostao je tek neki idealni dio, lijepo skladište ili par velikih centralnih dućana, a broj radnika koji je ostao u tim stečajevima bio je više nego prepolovljen, i tu se Agrokor uvijek pojavljivao kao veliki spasitelj. Mi smo se uspjeli organizirati i u tim novim dijelovima Konzuma osnovati podružnice. Htjeli smo biti suradni s upravom, da kada krene preuzimanje firme i sindikat dogovorno dođe među radnike. Objasnili bismo ljudima kakav kolektivni i pravilnike imamo, pitali ih je li to bolje ili lošije od onoga što su imali u svojoj firmi i rekli im da možemo raditi na tome. Ako se ne žele organizirati, ne moraju, a ako žele, mi smo tu. I tako smo, po prilici, benevolentno nastupali, jer bio je velik problem organizirati ljude budući da su svi bili zaposleni na određeno. Jedno vrijeme smo imali dilemu da li ih uopće učlaniti ako ih za dva ili tri mjeseca ne bude u firmi, no prijedlog je bio da ćemo tražiti da se svi ti ugovori na određeno pretvore u one na neodređeno. Nešto smo uspjeli, nešto nismo. Nakon nekog vremena došli smo do broja od 15 do 20 geografski disperziranih podružnica i u svakoj smo imali povjerenike. Tako se stvorila mreža podružnica unutar Konzuma. Na razini tih 50-ak povjerenika uspostavili smo neformalnu komunikaciju mimo vrha sindikata, koji nije bio zainteresiran za tu vrstu rada, i zajednički rješavali probleme koji su iskrsavali u podružnicama u Splitu, Rijeci, Varaždinu, Osijeku... Počeli smo u sastavima od po deset predstavnika odlaziti u upravu Agrokora s raznim problemima i tu je očito zaključeno da nas u tom obliku ne mogu kontrolirati, pa je g. Mato Greganić (u to vrijeme tajnik PPDIV-a, danas izvršni direktor za ljudske resurse i odnose sa sindikatima u Agrokoru, op. a.) predložio da napravimo koordinaciju unutar Agrokora kroz formalno tijelo, s jednim izabranikom cijele koordinacije koji će službeno komunicirati s upravom. Budući da su sindikati na razini poduzeća unutar Agrokora imali pravo svaki na jedan glas, da je PPDIV djelovao u više firmi od nas i da su njihovi ljudi znali kako moraju glasati, naše su inicijative na taj način vrlo rijetko mogle proći.

U kojem trenutku i zašto ste izbačeni iz Sindikata trgovine?

- Kad smo 2000. organizirali koordinaciju unutar Konzuma, problem je bio što je među povjerenicima bilo mnogo ljudi koji nisu imali naše iskustvo. Ne govorim to jer smo mi pametniji ili bolji, nego smo jednostavno poznavali tu firmu i znali ljude i praksu, a mnogi od tih ljudi došli su iz firmi koje su prošle stečajeve i nedavno ušle u Konzum gdje ih je dočekala bolja plaća i bolji radni uvjeti. Kad smo oformili koordinaciju, sljedeće je bilo da za određen broj povjerenika dogovorimo da ne moraju obavljati poslove radnog mjesta, nego da za to vrijeme mogu raditi sindikalne poslove. Mario Iveković je bio prvi profesionalac u firmi koji je tako nešto uspio dogovoriti još za vrijeme stare uprave, prije Todorića, a ja sam ga automatizmom naslijedio. U to smo vrijeme, na osnovi broja članova, imali pravo od uprave tražiti 12 – 13 ljudi koji bi bili sindikalni profesionalci i dobivali plaću svog radnog mjesta. Problem je bio sindikat koji nas je, umjesto podrške u pregovorima, direktno izdao i pogodio se s upravom oko broja sindikalnih profesionalaca koji je upravi bio prihvatljiv. U idućem periodu postajalo je sve teže djelovati jer smo se mi unutar koordinacije normalno samostalno sastajali i radili, a vrh sindikata je tražio da sastancima koordinacije obavezno moraju nazočiti predsjednica ili tajnica sindikata i nije nam dao da usvojimo Pravilnik o radu Koordinacije podružnica Konzuma. Situacija je kulminirala 2004. kandidaturom Ane Knežević za potpredsjednicu SSSH. Tu je postojao direktan povod da se pobunimo jer ako protiv nje postoji kaznena prijava, neka prvo na Republičkom odboru Sindikata trgovine izloži što se iza toga krije, pa ako Republički odbor da dozvolu, neka se kandidira. Nakon otvorenog pisma koje smo uputili Republičkom odboru STH, Odbor je donio odluku da se isključi nas jedanaest povjerenika iz najveće podružnice. Odmah po izbacivanju, dakle prije završetka postupka, zabranjen nam je pristup u naše sindikalne prostorije u firmi, a istovremeno su angažirane dvije osobe da puno radno vrijeme provode u kancelariji kako bi nam se onemogućio ulazak. U idućem periodu slično se dogodilo i drugim sindikalnim kolegama.

Lupiga.Com

Intervju je nastao u sklopu istraživanja povijesti radničkih borbi u Hrvatskoj od 1990. koje provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga i prethodno je objavljen u listu Zarez. Tekst objavljujemo uz dozvolu autora.