„Nema danas države za koju sam se borio“
Umro je Jovan Divjak. Bio je oficir Jugoslavenske narodne armije i general Armije BiH. U životu je imao razne komandante, ali je, ako ćemo pravo, ostao vjeran samo jednom, Josipu Brozu Titu i ideji bratstva i jedinstva. Problem je jedino što je oficirsku zakletvu Titu pokušao obraniti u najgore vrijeme, ono u kojem su vladali nacionalisti, separatisti, maroderi i sjecikese.
S razočaranim Divjakom, čovjekom koji je sav svoj obraz uložio u ideju građanske Bosne i Hercegovine i koji je umro ne dočekavši je, razgovarao sam u Sarajevu u decembru 2019. godine. Razgovor, nažalost, nikada nije objavljen, jer sam se po povratku iz Sarajeva teško razbolio. Danas ga objavljujemo u znak počasti jednoj ljudskoj gromadi koja je svojim primjerom svijetlila i pokazivala put u mrkloj noći. Samo najhrabriji su se usudili poći tim putem. Šteta što ih je bilo premalo.
U danima kada sam razgovarao s Divjakom jedna od aktualnih tema koja je utjecala na podizanje tenzija u regiji bio je potez tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je na svoj Facebook postavila fotografiju osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka i napisala nekoliko lijepih riječi o njemu. S obzirom da je očito kako Srbi, Hrvati i Bošnjaci, vole njegovati nježne uspomene prema ubojicama „za nacionalnu stvar“, Divjaka sam na samom početku pitao kako gleda na taj fenomen?
- Ja bih to sve stavio zajednički, jer oni odlično sarađuju. Mislim, tri entiteta, Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Da bi opravdali, da bi ostali na pozicijama. Kolinda govori kao što govore i Milorad Dodik i Bakir Izetbegović, kada govore o onim stvarima za koje znaju da će imati podršku. Vraćam se na Bosnu i Hercegovinu. Ima jedna škola i ulica jednog fašiste iz Drugog svjetskog rata, Mustafe Busuladžića ... i naši nisu u stanju da jednostavno kažu, on nije naš, on nije za ovo vrijeme, on je bio u onom vremenu. Međutim, oni nacionalizmi koji su ekstremni, o drugome ne vode računa. Od 85 škola u Sarajevu danas su u njih 83 direktori Bošnjaci. Ono što je za BiH i za mene poražavajuće, mislim da je to Hrvatska prihvatila, ona je Deklaracija o genocidu o čemu je glasala Evropska unija. Misli se na genocid u Srebrenici. Parlament BiH to nije usvojio, zato što predstavnici srpskog naroda nisu za to glasali, kao što nisu glasali i za NATO. Jedni hoće, drugi neće. Uvijek jedna od tri strane nešto opstruira. Grabar Kitarović je imala još čudnih izjava. Uvredljivo je za mene koji sam proživio Jugoslaviju, uz određene ograde, na najpozitivniji način, da Kolinda kaže kako je u toj zemlji bio samo jedan jogurt ili da je ona bila s druge strane željezne zavjese. Ako u ovim odnosima Hrvatske i BiH demokrata, socijalista Zoran Milanović ne dolazi u BiH i da uopšte ne postoje dobre konekcije između Zlatka Lagumdžije, Željka Komšića i Milanovića, pokazuje pomalo lokalne interese i država i zajednica.
„Pustimo tri naroda, ja sam se borio za građansku BiH“ (SCREENSHOT: YouTube)
Kada pogledate sve što ste prošli otkad ste se stavili na raspolaganje Armiji BiH, od smjene do optužnice za ratni zločin, je li se isplatilo?
- Gledali smo prije neki dan predstavu „Zašto bih dao svoj život“. Ja bih ponovio sve isto, iz prostog razloga što su moral, etika, empatija, stvari što se nose iz kuće. Sticajem okolnosti, otac je bio učitelj, ali su se moji razveli kada sam imao 12, a sestra deset godina. Ali, kroz taj život u materijalnoj neimaštini, čovjek postane moralniji. Završio sam malu i veliku maturu u Zrenjaninu, rekli bismo Bečkereku, i ono što je divno, građani Zrenjanina nisu dozvolili da se Zrenjaninu izbriše ime. Majka je došla iz Bosanske Krupe u Zrenjanin, nikad nije radila, ali se tamo zaposlila i postala predsjednica Radničkog savjeta, najbolje su majke ... i naše i vaše, najbolje su na svijetu. Nije bilo uvijek ni da se jede. Znao sam otići u hotel Vojvodina i one tete su me znale mršavog i jadnog pa mi stave parče mesa da i ja pojedem. Ali i kao takva sirotinja, išao sam u pozorište, kino, sportom se bavio. Sve me interesovalo i sve me to stvorilo kao ličnost. I to mi je dalo za pravo da sam kao profesionalac bio obavezan ostati na strani onog koji je ugrožen, ne gledajući u tom momentu ni boju, ni naciju, ništa, ništa ... Kao vojnik koji je došao do čina pukovnika, a Ratnu školu sam prethodno završio sa Petrom Stipetićem koji je bio izuzetan u 12. klasi, a bio sam malo i u Parizu na školovanju, i sve mi je to dalo da kao profesionalac budem s onima koji su ugroženi. I opet bih to ponovio, ali na drugi način! Bio bih energičniji u Štabu da se rješavaju određeni problemi. Ponos je i čast da vam ponude da vodite odbranu države. U toj državi se krećeš sa Štabom, Bošnjak je komandant, Hrvat zamjenik, mene tretirali kao Srbina, a ja sam tražio da me se tretira kao Bosanca i Hercegovca, odnosno kao “ostalog”. Bila mi je čast, iako nisu uvažavali sve što znam. Znali su mi i ljudi s kojima sam 20 godina bio u onoj vojsci reći, šta hoćeš, ti si ovdje ikebana. Dino Mustafić je 1993. godine film o godišnjici Armije i pita ga Čengić koga ima u filmu, on kaže generala Divjaka, a Čengić kaže: „Molim? Da tog četnika nisi stavio u film!” Ja sam se znao našaliti na svoj račun i reći da su me znali, kao Srbina, voditi poput medvjeda okolo po New Yorku i Washingtonu. Ja sam i Handkeu sve ispričao i za Markale i za Srebrenicu, ali ga se nije dojmilo. Evo mala digresija, komšinica mi je sudila na Kantonalnom sudu i ja je pitam ima li išta protiv mene, a ona kaže nema, vi ste častan čovjek. Eto, častan čovjek. To je odgovor na pitanje žalim li - čas-tan!
Kako ste doživjeli optužbu za ratni zločin?
- Čak je doživite na lagan način, ako tu nema vas. Ima dvije vrste optužbi. Nacionalisti me optužuju da sam spasio Aliju Izetbegovića, a ekstremni muslimani mi kažu, mi smo spremali da ga ubijemo (slučaj „Dobrovoljačka“, op.a.). Jedan od tih koji je to organizovao, kaže, on je izdao svoj narod, izdaće i nas. To kaže moj drugar iz Štaba. Moja supruga je to teško proživljavala. Kada sam bio u kontaktu sa Atifom Dudakovićem, Ramizom Drekovićem i s ovim policajcem mojim, znao sam da kažem - shvatite da je teže vašim porodicama nego vama. Nemam nikakav problem u činjenici da sam uradio tog momenta ono što je jedino bilo dobro, ja sam samo čuo zvuk metaka i eksplozija i vikao: “Ne pucajte!”. Došla je kolona s 30 vozila da se iseli Druga vojna oblast. To je bilo na trgu 6. aprila. Tu je bilo kritičnije. Sa svih strana je napadalo. Dva-tri puta sam s megafonom zaustavljao, išao od jedne do druge grupe, mislim da sam tu pomogao. Dakle, optužbe nisu bile konkretne. Ono što mi je smetalo, ako se Bakir (Izetbegović, op.a.) izvinuo za Kazane (lokacija u Sarajevu na kojoj su u ratu ubijeni uglavnom srpski civili, op.a.), morao je i za Dobrovoljačku, jer nije ni država, ni vojska to organizovala. To je organizovala mafija. U vozilu Crvenog krsta su sjedila tri pukovnika i jedan potpukovnik i ovi otvore vrata i ubiju četvero tu i dvoje sa strane ... I sada mene ove novine Stav (ekstremno šovinistička nakupina papira koja u Sarajevu izlazi jednom sedmično, op.a.), da li su turske ili su od SDA, komentarišu i kažu da treba ja da vodim računa da nisam suodgovoran za ono što se desilo. Ali, na raju to nema uticaja ...
Borili ste se za državu tri naroda, multietničku BiH...
- Pustimo tri naroda, ja sam se borio za građansku BiH.
Ima li te države danas?
- Nema, nema dečko ... ne može biti. Republika Srpska je na teritoriju koji su oni vojnički zauzeli. Evo sad govorimo o dolini Drine gdje je prije rata bilo 40-60 posto Bošnjaka, sad ih nema tri-četiri posto. U Posavini je bilo 140.000 katolika, sad ih nema ni 5.000. Pogledajte nacionalnu strukturu Banja Luke i Sarajeva. Za mene je Sarajevo katastrofa. U gradu je 4 % Hrvata i 3 % Srba. Prije rata je bilo oko 40 % Srba i Hrvata. Rat je moglo da se izbjegne. Milošević i Tuđman su 1991. godine dogovorili podjelu Bosne. Rat u Hrvatskoj je trajao šest mjeseci. Počeo je u julu i junu i trajao do potpisivanja sporazuma u januaru 1992. godine. Srbi su i dalje kuvali, ali Srbi na kraju nisu prihvatili plan Z4. Čedu Bulata znam iz Sarajeva. Ali, sve je to bio dogovor, ne samo za BiH. Srbi u Hrvatskoj su izdani, a ovdje u krajnjoj liniji. Ovdje gdje je Visoki predstavnik, pola zgrade smo držali mi, pola Srbi. Mi smo imali cigarete, oni meso. Nisu ljudi htjeli rat. Velika većina je bila prisiljena da ratuje. Oko pola miliona ljudi je pobjeglo iz Srbije i RS-a od rata i mobilizacije. Bilo je planirano da se napravi konfederacija četiri države, Alija je to u prvom trenu prihvatio i bio je predviđen za prvog predsjednika. Kasnije je to odbio, ja mislim zato što je vjerovao velikoj pomoći arapskih zemalja. Nije bio svjestan da te zemlje nikada nisu bile jedinstvene oko Palestine kojoj nikada nisu pomogli.
„Sve bih ponovio, jer moral, etika i empatija stvari su koje se nose iz kuće“ (SCREENSHOT: YouTube)
Kako gledate na turkofiliju u Sarajevu?
- Ovdje imate tendenciju da je vrijeme Osmanskog carstva bilo vrijeme velikog uspjeha. Njih se tretira kao oslobodioce, a Austro-Ugarsku kao osvajače. A to što je Austrija napravila za 40, Turci nisu za 500 godina. Naravno, građanima poput mene to smeta, ali hohštaplerima ne. Veliki broj žena ide po džamijama i uzima stotine maraka. Ja zovem džamiju u Nedžarićima (naselje na periferiji Sarajeva, op.a.) najvećom fabrikom, tamo se dobro zarađuje. Ljudima koji žele građansku državu, to smeta. U Islamskoj zajednici mi smetaju neke stvari, Husein Kavazović (reisul-ulema Islamske zajednice BiH, op.a.) izjavio je da se ne smije glasati za Vlaha u Srebrenici, kakva je to uvreda … Islamizacija je činjenica u Sarajevu. Na međunarodnim konferencijama u hotelu Holiday Inn ne toče alkohol. Sve najjače objekte drže stranci i određuju pravila. Onda vodimo goste tamo gdje još ima alkohola. Ne osjećam neku veliku opasnost od islamizacije, ali je vidim. Ja volim pozorište. Moje udruženje radi radionice sa ženama koje su izgubile muževe u ratu. Prošle godine smo ih doveli na predstavu “Dame biraju” u kojoj se pojavljuju obnaženi muškarci. Te su žene bile prvi put u pozorištu i bojali smo se kako će reagovati. Pola se smijalo, a pola ništa. Nakon predstave mi jedna priđe i kaže: “Čika Jovo, hvala vam. Ja sam se prvi put poslije 25 godina nasmijala, pošto mi je muž umro”. To su naselja oko Sarajeva u kojima te žene žive.
Kroz tu udrugu Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu, pomogli ste brojnim djevojčicama i dječacima. Koliko ih je dobilo stipendiju?
- Od 1994. godine 7.300 ih je dobilo stipendiju u vrijednosti tri miliona eura. Svi na rukice. Mali procenat je iz RS-a, ali ima i njih. Bili smo uz tu djecu i kada im je bilo najteže i kada im je bilo najteže. Išli smo na Boračko jezero na ljetovanja. Žao mi je što ih je jako malo kasnije uplaćivalo novac našem udruženju, nakon što su se odškolovali i uspjeli. To je stvar odgoja. Većina djece je bila bez oca s mladim majkama od 22-23 godine. Nisu ni one naučile, pa nisu naučile ni djecu. Stipendije su bile oko 100 maraka, nije puno, ali nas je veselilo. Stipendirali smo posebno i romsku djecu, 75 Roma je završilo fakultet. Išao sam i na odbranu diplomskog i posebno sam bio ponosan kada bi neka Romkinja dobila desetku! Prije tri mjeseca mi je jedna na arhitekturi dobila desetku.
Kakav je odnos prema žrtvama rat u BiH? Borci protestiraju po ulici.
- Borci su izmanipulisani, a najviše se manipuliše sa ženama Srebrenice. To je ružno i bezobrazno. Imaju četiri udruženja. Neke su samostalne, neke svuda hodaju i plaćaju. U boračkim udrugama ima i kriminalaca, jednu udrugu je vodio čovjek koji ima javnu kuću.
U Hrvatskoj se skoro 3.000 ratnih veterana ubilo. Kako stoji BiH s PTSP-om?
- Skoro 1.700 ljudi iz Tuzlanskog kantona se ubilo. To je mnogo, ali u Sarajevu je bolje jer je i materijalna situacija bolja. Zamislite da se došlo do brojke od 600.000 boraca samo Armije BiH.
Postoji li za vas dvojba je li i Hrvatska izvršila agresiju na BiH?
- Ono što je izjavljivao Tuđman, ono što je napisao general Janko Bobetko, sve je jasno. Komandna odgovornost postoji. Ja sam 8. maja došao da dam Aliji ostavku zbog onoga što se dešavalo po gradu. Nestajali su ljudi. Srbi, ali i Hrvati. Jedan je odlučio pokupiti u augustu 1992. par stotina Srba na stadion Koševo, jer je Ratko Mladić negdje zaustavio nekakvu kolonu. Sve je to Alija znao. Ja mu 27. maja 1993. sve napišem, tačno šta ko radi. On je u svojoj knjizi napisao da je najveći dio mojih prigovora provjeren i da je bio tačan. On je majstorski znao igrati. U decembru 1993. godine smo imali nekakvu konferenciju za politički rad i tad je rekao da se moramo ponašati kao partizani u moralnom smislu. Istovremeno je rekao da je teško biti Srbin ili Hrvat u Sarajevu, jer u njih nema povjerenja. Indirektno je podržao nemanje povjerenja. U Armiji BiH nijedan Srbin ni Hrvat nije bio komandant korpusa ili brigade.
Evo jedno pitanje za kraj...
- Gdje za kraj, ja imam još četiri godine života!
Aha, imate još jedan mandat. Dobro onda. Može li BiH opstati s ovakvim ustrojem i je li vrijeme da se prizna da su nacionalisti pobijedili i da se traži neko novo rješenje?
- Mnogi čekaju Ameriku da nešto kaže, mnogi kažu da se najprije treba podijeliti pa onda ujediniti, ali ta priča ne pije vodu. Najveći problem je obrazovanje, 300 metara odavde gdje mi sad sjedimo se priča u školi o građanskom ratu, ne spominje se genocid, ali se spominje NATO agresija na Srbiju. S naše strane se govori o agresiji iz Srbije i Hrvatske, ali se ne govori o našim zločinima. Svi vodaju djecu na groblja, Islamska zajednica ima religiju u predškolskom obrazovanju, nema tu građanske države. Ja vidim da hrvatski dio, bivša Herceg Bosna i danas funkcioniše fenomenalno, kao i Republika Srpska. Nema ni na jednoj strani dobre namjere da se poštuje drugi, pa da se nešto zajedničko radi.
Uključujući Bošnjake?
- Molim? Pa u zadnje vrijeme su ekstremniji nego ove dvije strane. Ovim dvjema stranama ide kako treba, njima ne ide. Kada su oni prije pet godina formirali Bošnjačku akademiju nauka, ja pitam šta će vam to, a imate akademiju koja ima tradiciju od 70 godina. I oni imaju, tako mi odgovoriše. Dakle, pokaži na primjeru Sarajeva da si multikulturalan. Ono kad kažu, Sarajevo je evropski Jeruzalem. Po čemu? Tamo je sve podijeljeno, ovdje je otvoreno, ali kakav multireligijski grad ...
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/YouTube
Gregor, unuk preminulog generala Armije RBiH i humaniste Jovana Divjaka, na današnjoj komemoraciji je pročitao pismo koje je čika Jovo pisao kada je saznao da je bolestan. Oproštajno pismo posvetio je mnogima.
Pismo, kako ga je pročitao Jovanov unuk Gregor, prenosimo u cijelosti:
"Poštovani i dragi prijatelji,
hvala što ste došli da me ispratite na bolji život, kako se kaže u tradiciji jednog naroda. Meni je ovaj bio ugodan, sretan i bogat. Znam da vas je slomila tuga zbog rastanka, kao što je i mene dok ovo pišem. Prisustvovao sam na stotinama dženaza i sahrana gdje su odabrane osobe najljepše govorile o pokojnicima. O pokojniku sve najljepše, kakav je običaj u narodu.
Mislim da je prirodno da ja, Jovan Divjak, govorim o sebi, a pročitat će neki od mojih bliskih prijatelja koji budu kuražni da bez ijedne suze emotivno pročitaju.
Na sahranama i dženazama obraćanje je počinjalo sa 'bio je dobar čovjek'. Eh kakav sam bio, to vi ovdje prisutni znate. I ovakav i onakav, ali siguran sam da sam bio moralan i pošten čovjek u najljepšem smislu riječi. Naravno i skroman.
Tako sam odgojen u porodici majke Emilije i oca Dušana. Tako smo supruga Vera i ja odgojali Želimira i Vladimira. Vrhunac u životu sam doživio u izjavi unuka Gregora, koji mi je napisao 'Deda, ponosan sam na tebe'.
Rođen u jednoj beogradskoj bolnici 1937. godine, a životni put s roditeljima me vodio iz sela Šuvajići na obalu Dunava pored Smedereva, od sela Jablanjca do Bosanske Krupe, gdje je otac bio učitelj i rođena sestra Nada 1940. godine.
Otac je službovao u Rumuniji, od 1941. do 1944. u Beloj crkvi i Bosanskoj Krajini, gdje sam počeo osnovnu školu. Malu i veliku maturu završio u periodu 1950. do 1959. u Zrenjaninu.
Majka hrabrosti razvila se i veoma teško izdržavala tročlanu porodicu. Uputila me u Vojnu akademiju u Beograd jer mi nije mogla plaćati studije.
Službovao sam u Titogradu i Beogradu, godine proveo na školovanju u Parizu, a u Sarajevu bio na službi od 1966. godine. Završio sam ratnu školu, a dok sam obavljao dužnost, obavljao i dužnost nastavnika taktike i bio načelnik katedre taktike u kasarni Maršal Tito u Sarajevu.
Od 1984. do 1989. godine obavljao sam dužnost komandanta Teritorijalne odbrane (TO) okruga Mostar, a od 1989. do 1991. komandantna TO okruga Sarajevo. Da se pohvalim, ocjenjivan sam visokom ocjenom za obavljanje ovih dužnosti.
Od 8. aprila 1992. godine obavljao sam dužnost operativca zamjenika komandanta TO RBiH i na raznim funkcijama u štabu Oružanih snaga Republike BiH bio do 1. marta 1997. godine.
Dragi pripadnici Armije BiH,
Na vama je da sudite kakav sam bio kao vojnik, profesionalac, čovjek i saborac. Takvog me zapamtite i pričajte vašim najbližim. To je najčasniji period u mom profesionalnom životu. Veoma cijenjeni pripadnici Armije RBiH, budite ponosni na vaš doprinos odbrani BiH u istorijskim granicama i očuvanju građanske i sekularne zajednice. Na tim temeljima odgajajte vaše porodice.
Nikome ništa nismo oduzimali ili sprečavali da posjeduje svoje.
Najvrednije u proteklih 27 godina je što smo zajednički pomogli u obrazovanju djece i mladih BiH putem stipendiranja i putovanja u 18 zemalja, ljetovanja, ekskurzije za djecu žrtve rata, s invaliditetom, posebnim entitetom i mlade iz entiteta RS. Njih 7.300 je dobilo stipdenije, više od 4.500 zimovalo i ljetovalo.
Hvala svim korisnicima udruženja koji su preuzeli zrnce znanja od Mersihe, Melihe, Mehe, Ede i mene u četvrt vijeka.
Mlad i potpuno obrazovan i odgojen čovjek može biti koristan sebi, porodici i društvenoj zajednici. Uzmite ono što ste naučili i dobili u kući ljubavi, a odbacite ono što ne smatrate dobrim. Hvala mladima što postaste samostalni, porodični i uspješni ljudi.
Drage Sarajlije, pola stoljeća života među vama.
Od komšija, frizera, krojača, prodavača, prodavačica, na pijacama, prodavača novina i vas koji radite u institucijama kulture, umjetnosti i sporta – ogromno hvala.
Bio sam jedan od vas i u sunčana i kišna vremena. Nema boljih ljudi, osim ponekog s kojim smo supruga Vera i ja imali najtopliju komunikaciju.
Dani života u Sarajevu su bili dani ljubavi, poštovanja i uvažavanja.
Izvinjavam se ako sam nekoga, nikada s namjerom, povrijedio. Halalite mi, kako se to kaže na ovim prostorima.
Pustio sam suzu, trenutak prije nego sam sklopio oči. Pustite i vi sada.
Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom", napisao je u pismu i potpisao se "Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac, sa dna kace".