Kao formalni povod za ovaj razgovor s bosanskohercegovačkim piscem i novinarom Selvedinom Avdićem uzeli smo izlazak njegove posljednje knjige "Autobusne bilješke", koja je najprije objavljena u izdanju nakladničke kuće "Jesenski i Turk" u Zagrebu, a potom i u izdanju nakladničke kuće "Lom" u Beogradu.

Osim o njegovom književnom radu, s Avdićem smo razgovarali i o aktualnim političkim prilikama u Bosni i Hercegovini, točnije o (iznenađujućim) rezultatima minulih lokalnih izbora u toj zemlji, odnosno o Zenici, njegovom rodnom gradu, čiji spleen u dobroj mjeri možemo osjetiti u Avdićevim književnim i publicističkim djelima ("Sedam strahova", "Kap veselja", "Moja fabrika").

Selvedin Avdić (FOTO: Lupiga.Com)

Kako to da ste svoju posljednju knjigu, "Autobusne bilješke", premijerno objavili u Hrvatskoj, a sada vas je i Srbija dočekala prije nego Bosna i Hercegovina?

- Kod nas objavljujem u zeničkoj izdavačkoj kuću “Vrijeme”. Vlasnik izdavačke kuće mi je prijatelj, a glavni dizajner prvi drug kojega sam stekao u životu. To je jedno iznimno prijateljsko okruženje. Nema neke strategije oko izdavanja "Autobusnih bilješki", dogovorili smo se da ih objavimo na proljeće, kada bude ljepše vrijeme, pa da možemo kako treba proslaviti izlazak. Bosanskohercegovačko izdanje će imati i neke posebne dodatke, još razmišljamo kakve.

Geneza "Autobusnih bilješki" je zanimljiva. Prvo su objavljivane na vašem Facebook profilu, ad hoc vjerojatno (ispravite me ako sam u krivu), na brzom i interaktivnom mediju koji uzurpira vrijeme za promatranje i ubrzava svijet, da bi završile u knjizi koja se zalaže za usporavanje, za promatranje svijeta oko sebe, a ne ekrana smartfona.

- Zloupotrijebio sam Facebook da provjerim kako funkcioniraju neke bilješke za koje nisam bio siguran da su dovoljno dobre. S vremena na vrijeme bio mi je potreban nekakav odmak od njih, pogled sa strane, a objavljivanje na društvenoj mreži mi je to omogućilo. Nije mi bilo potrebno odobravanje, samo mali odmak. Desetak bilješki sam, u formi nekakvih mozaika, različitih, objavio na portalima. Pokazalo se da funkcioniraju i na taj način. Ohrabrili su me i neki ljudi, koje cijenim i kojima vjerujem. Ovo je za mene nova forma, trebala su mi ta ohrabrenja. Što se tiče usporavanja, to je moj veliki plan. Vrijedno radim na njegovom ostvarivanju.

O čemu govori ta knjiga kratkih bilješki vezanih uz putovanja autobusom, prizore upijene sa autobusnih sjedišta, polazišne i odredišne točke stvarnih i imaginarnih putovanja?

- To su bilješke koje sam uglavnom pisao u autobusima, staničnim bifeima ili na stajalištima, u mobitel, na računima ili kartama. Dorađivao sam ih kod kuće pa su stvarna putovanja često narastala u imaginarna. Podijeljene su u cikluse – Šoferi, Putnici, Saputnici, Peroni, Stajališta, Odmorišta, Kroz prozor… Na kraju knjige su bilješke koje sam nazvao “Putovanja po sobi”, kada su mi zbog lockdowna oduzeta putovanja i autobusi. Sviđa mi se kako izgleda knjiga, onakva je kako sam planirao. Ponovo sam sarađivao sa urednikom Krunom Lokotarom i bilo je ugodno. Predgovor je napisao Semezdin Mehmedinović, on je majstor te kratke forme, hvala mu.

 Naslovnica knjige Autobusne bilješke, izdanje Jesenski i Turk

U svijet književnosti, baš kao i mnogi vaši književni suvremenici i suvremenice, dolazite iz novinarstva. U kojoj mjeri novinarsko pisanje pomaže ili možda odmaže pisanju književnosti i što je to što novinare "tjera" u pisce?

- Zaista ne znam. Vjerovatno u nekom momentu pomislimo da možemo bolje i više. Neki uspiju, neki se uguše u pokušajima. Neki su bolji pisci nego novinari i obratno. Novinarsko pisanje istovremeno i pomaže i odmaže. Pomaže onima koji ne mogu živjeti od prodaje knjiga, a odmaže zato što se ne možemo sasvim posvetiti književnosti.

Zadatak novinarstva je da ispravlja, upozorava, ukazuje i slično. Što je zadatak književnosti, odnosno postoje li ciljevi koji su zajednički novinarskom i književnom pisanju i tko danas može više utjecati na svijet oko sebe, novinar ili književnik?

- Novinarstvo može brže uticati na svijet, književnost to radi sporije ali temeljitije. Naravno, ne svo novinarstvo ni sva književnost, ali nećemo ni pominjati loše varijante, one imaju dovoljno prostora na drugim mjestima. Što se mene tiče, književnost ne smije da povlađuje vladajućem ukusu, ne smije da se ulaguje da bi bila prihvaćena, treba da odgovara samo autoru, da bude iskrena i istinita. Između ostalog, naravno, ovo sam izabrao da bih je povezao sa novinarstvom.

U ranijim romanima koje ste objavili vaš rodni grad, Zenica i njezina ne baš sretna tranzicijska sudbina, bili su vam jedan od obilnijih izvora inspiracije. Mislite li da bi propisali da je Zenica ostala ono što je nekad bila, važno industrijsko središte i grad zaposlenih i uglavnom zadovoljnih ljudi?

- Mislim da bih. Ne vjerujem da dobra književnost nastaje samo u kriznim situacijama. Dobre knjige pisali su situirani ljudi, na sigurnim lokacijama, naizgled sretni. Pored toga, idila ne postoji. Ispod mirne površine ima puno mraka. Stravičan zločin desi se tokom prelijepog, sučnanog dana. Ratne 1993. godine dobio sam neki časopis sa panoramom Splita i naslovom “pakao droge” ili nešto slično. Gledao sam tu fotografiju punu mora, sunca, bjeline, i iz moje perspektive pravog pakla - rata, gladi, straha, to je bila slika apsolutne idile. Naravno, to je panoramska fotografija, kada posmatrač siđe na tlo, tek tada uočava nedostatke. Svašta se u to vrijeme dešavalo u Splitu, od “Lore” do droge. Naslov je bio precizan, ilustracija je bila loše izabrana.

"SNSD, HDZ i SDA su dobro organizirane kriminalne skupine" (FOTO: Lupiga.Com)

U romanu "Sedam strahova" pisali ste o jednoj od najružnijih mrlja na licu rodnog grada, o logoru i mučilištu u Muzičkoj školi. Nakon tog romana dobili ste nagradu Grada Zenice. Kako ste protumačili tu nagradu i može li se reći da se Zenica na taj način barem za trenutak suočila sa zločinačkom ratnom epizodom koja se odvijala u jednoj od njezinih kulturnih institucija?

- Nisam dobio nagradu Grada Zenice, nemam nikakvih šansi za nju. Zeničke vlasti ne znaju da postojim, kao što ni ja ne znam ko sjedi u gradskim kancelarijama. Uočio sam da svi imaju neke veze, samo mene portiri zaustavljaju i pitaju: “Đe si ti kreno”? Dobio sam nagradu Zeničkog proljeća, ali žiri je bio nezavisan, činili su ga profesori književnosti i kritičari, većina nije bila iz Zenice. Vjerujem da gradske vlasti nisu imale uticaj na njihovu odluku. Nisam samo ja pisao o Muzičkoj školi, mislim da ju je poslije pomenuo i Oliver Frljić u predstavi koju je radio u Zenici. Također, Lamija Begagić je pominje u svojoj novoj knjizi. Dakle, jasno se govorilo i pisalo o tome, na različite načine, dio javnosti dobro zna šta se dešavalo tamo. Ali, oni koji bi morali da se suoče s tim, nisu čitali knjige niti gledali predstavu. Na pravo suočavanje još uvijek moramo čekati.

U knjizi "Moja fabrika", koja govori o zeničkoj željezari, pisali ste o stahanovskoj melankoliji Zenice. Što je to - stahanovska melankolija?

- Mislim da sam taj termin - stahanovska melanholija - našao kod Andreje Matoševića. On se obično veže uz stahanovce, koji su u socijalističkim državama, kad bi dobili titulu heroja rada, imali izuzetno jak simbolički značaj. Ali, naravno, kada ih izmjeste iz te simboličke pozicije oni shvate da su samo obični radnici koji žive od prvog do prvog i jedva sklapaju kraj s krajem u svojim socrealističkim stanovima. Onda osjećaju da su uskraćeni, da bi trebali dobiti nešto više. Nešto slično se dešava sa zvijezdama reality programa: vjerujem da i oni osjećaju melanholiju kad izađu iz tih kuća velikog brata gdje se osjećaju kao zvijezde. Osoba koja se izdvaja iz te stvarne grupe stahanovaca je Arif Heralić, čovjek čija je slika bila na novčanici od hiljadu dinara. On nije bio heroj rada, on je ta takozvana reality zvijezda. Njega je fotograf, Borbe čini mi se, izabrao zbog toga što je imao prekrasan osmijeh, fotografisao ga i postavio na tada najčešću novčanicu u Jugoslaviji. Arif Heralić je od tada imao puno problema, jer je smatrao da zaslužuje mnogo više od onog što je imao. Mislim da Zenica dijeli sudbinu Arifa Heralića upravo zbog toga što se njoj nekad tepalo da je kolijevka proletarijata, centar crne metalurgije, čak i radnička Meka, kako su to neki govorili. Kad je došlo do tranzicije, kad je željezaru preuzeo indijski kapitalist kojem je, kao i svakom kapitalistu, profit ispred bilo čega, kompletan privid je pao i više nije bilo simboličkog značaja Zenice. Grad se suočio sam sa sobom. Shvatili smo da smo mi samo jedan mali grad u srednjoj Bosni koji je bio previše oslonjen na svoju fabriku. Zenica je tad ušla u tu krizu identiteta, a ja vjerujem da ta jedna stahanovska melankolija koju grad dijeli s Arifom Heralićem traje sve do danas.

 "Mislim da Zenica dijeli sudbinu Arifa Heralića upravo zbog toga što se njoj nekad tepalo da je kolijevka proletarijata" (FOTO: Lupiga.Com) 

Kako je ta fabrika - zenička željezara, gigant crne metalurgije - izgledala u očima djeteta?

- Evo jednog sjećanja iz najranijih dana. Kad bih se u noći nečeg uplašio, kad bi me uplašili glasovi koji dolaze s ulice, mama mi je znala reći: "Ne boj se, to idu radnici iz noćne." To je značilo da je sve u redu - idu radnici, ta buka nije problem. To je djelovalo umirujuće, jer sam zamišljao ta poznata i draga lica. Tako sam doživljavao i tu fabriku. Naravno, vremenom se apsolutno mijenjao taj pogled. Kako smo odrastali, shvatili smo koji su ograničavajući faktori. Mi smo prije rata imali klasičan policijski sat. Recimo, ukoliko te milicija zatekne na trgu da pričaš da galamiš, obavezno te legitimišu i onda rastjeraju sve prisutne. Kažu - radnici sutra rane. Prije rata sam bio i član ekološkog pokreta. Bilo je dana uzbune, kad su govorili da se ne napuštaju kuće. I tad je, kao i danas, bilo velikog zagađenja, ali željezara je bila nedodirljiva. Ona je zapošljavala toliko ljudi da je direktor željezare imao snagu ministra industrije. Nije se radilo samo o jednoj fabrici, radilo se o rudarsko-metalurškom kombinatu koji veže čitav industrijski bazen na sebe. Ali, bilo je to i olakšavajuće, jer si za sve svoje neuspjehe mogao optužiti željezaru i mislim da smo mi to na neki način koristili.

Obzirom da ste, osim u književnosti, prisutni i u novinarstvu, dozvolite nam par pitanja na aktualne političke teme. Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini donijeli su nekoliko iznenađenja i onaj dio javnosti koji je nenaklonjen nacionalnim strankama vjeruje da su oni korak naprijed za Bosnu i Hercegovinu. Pritom se spominje da je Dodik izgubio Banja Luku, HDZ Ramu i Tomislavgrad, a SDA veće gradove, uključujući i vašu Zenicu, gdje je pobijedio nezavisni kandidat Fuad Kasumović. Mislite li i vi da su takvi rezultati izbora korak naprijed za BiH?

- SNSD, HDZ i SDA su dobro organizirane kriminalne skupine. Uvijek je korak naprijed za BiH kad im se prekine uticaj na nekim teritorijama, više javnog novca ostane u kasama. Najsretniji periodi u Bosni i Hercegovini bili su oni kada su ove tri stranke imale nekakvu opoziciju. Nemamo pravu opoziciju, svi se kreću unutar političkih okvira koje su donijele nacionalne stranke. Čelnici opozicije ističu svoje učešće u ratu na pravoj strani, utrkuju se u patriotizmu, obilaze mezar Alije Izetbegovića, neprestano se nekome pravdaju zbog nečega. Lijepo je što će Srđan Mandić biti načelnik Općine Centar, a gradonačelnik Bogić Bogićević. Ali, tužno je što se mi hvalimo tim. Kao, vidi kako je Sarajevo napredno, Srbi mogu biti na visokim funkcijama. To je nametnut, šovinistički okvir, opozicija mora iskoračiti iz njega.

Pisac na ulici rodnog grada (FOTO: Lupiga.Com)

Očigledno na tu promjenu u Sarajevu i na poraz SDA gledate pozitivno.

- Na svaki poraz SDA ja gledam pozitivno. To je interesna organizacija koja je nanijela puno štete Bosni i Hercegovini. Odavno su oni prestali biti politička stranka jer više niko i ne zna kakav politički program zastupaju. Godinama energiju troše samo na stvaranje nove klase tajkuna. Ljevica u Sarajevu je svjesna da ih nikada ne bi pobijedili da nisu koalirali sa njihovim bivšim, istaknutim članom Dinom Konakovićem. Ali, on nije nikakvo osvježenje. Već je bio premijer Kantona Sarajevo i za njegov mandat vežu se brojne afere. Pomenuću samo da se protivio održavanju LGBT povorke i da je potpisao dodjelu pomoći presuđenim ratnim zločincima… To znači da ne razumije pojam ljudskih prava, a to je uvijek opasno. Ne vjerujem da to može brzo naučiti. Tek ćemo saznati kakve su njegove namjere i šta će se desiti sa koalicijom. Lijepo je što će Bogić Bogićević biti gradonačelnik Sarajeva. Ali, zabrinjava to što mi za ovih 30 godina nismo uspjeli steći drugi autoritet. Sve smo uspješno degradirali i uprljali. Bogićević je imao sreću što svih ovih godina nije pretjerano učestvovao u društvenom životu. Ko zna šta bi se s njim desilo da jeste.

U Banjaluci je opet na izborima za gradonačelnika pobijedio mlađahni Draško Stanivuković, pripadnik zlatne mladeži. Njegove poruke nisu loše, ali veliku dozu opreza svakako priziva njegova fotografija s četničkom zastavom, njegovo odbijanje da prida bilo kakvu važnost haaškim presudama, uključujući i onu koja kaže da se u Srebrenici dogodio genocid. Kako vi gledate na ishod izbora u Banja Luci?

- Stanivuković je sin ratnog tajkuna koji je odrastao u kičastoj vili sa detaljima koji imitiraju predmete sa filmskog seta “Titanica”. On je prava kič osoba, primitivni populista, tip pobjednika reality showa. To najbolje pokazuje njegovo infantilno, bezobrazno pojednostavljivanje kada je svoju tvrdnju da ne priznaje haške presude Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću završio sa “čiča miča i gotova priča”. Dakle, rasprave o neophodnosti suočavanja s vlastitim ratnim zločinima su dosadne, zamorne, treba ih prekinuti s lako pamtljivim, efektnim sloganom. Sve što on izgovara su takvi slogani, fraze ispražnjene od značenja. Kad na takav način završi osjetljivu temu o ratnim zločinima, teško mu je povjerovati kada u nastavku govori o razumijevanju ili ljudskim pravima. S druge strane, dobro je kad je bar malo narušen Dodikov apsolutizam. Kao što rekoh, naši najsretniji dani bili su oni kada su tri najjače stranke imale kakvu-takvu opoziciju. Jer, čim imaju apsolutnu moć na određenom području odmah im se povećaju apetiti, pa odluče da ruše državu. Stalno govorim “ali” i “s druge strane”, očigledno nisam neki samopouzdan politički analitičar. Nema u Bosni i Hercegovini lakih rješenja, “prelamanja preko koljena”, možemo računati samo na dugotrajne procese. Na žalost, oni nikako da počnu, neprestano nas drže u ovom postdejtonskom limbu. Još uvijek tražimo razumne političare koji će naći način da pomire sve naše, samo prividne, razlike. Jer, svi smo u apsolutno istom belaju, niti jedna nacija, ni na jednom dijelu BiH ne živi dobro. Ovo što govorim je toliko očigledno da me malo i sramota.

U novinarskom svijetu vi ste poznati kao glavni urednik portala Žurnal.info, koji se posljednjih godina odlikuje istraživačkim novinarstvom. Od čega i kako živi portal koji se suprotstavlja lošim politikama svih političkih opcija, bez razlike, koji razotkriva korupciju i drži do svoje neovisnosti i svog integriteta?

- Finansiramo se od fondacija. Ne bahatimo se, mi smo nevladina organizacija, nema akumulacije kapitala. Plaćamo sve poreze i račune, a nikada nismo dobili ništa od države. Naprotiv, gdje god su nam mogli odmoći to su i učinili. Zasipaju nas tužbama, nadaju se da će nas na taj način ugasiti kao što su uspjeli s nekim medijima. Pošto im taj plan ne ide baš najbolje, odlučili su da nam pokušaju presjeći izvore finansiranja pa obilaze strane organizacije i ambasade. S obzirom da se toliko trude, očigledno je da se vlast još uvijek plaši javnosti. To ohrabruje. Ima smisla taj trud.

Zažalite li ikad jer ste pisanje uzeli za svoju profesiju?

- Gotovo je sad. Nema svrhe žaliti se.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com