Situacija s koronavirusom i njegove posljedice na ovogodišnju turističku sezonu povod su za razgovor s jednim od najstručnijih ljudi u Hrvatskoj kada govorimo o ovoj temi, sociologom dr.sc. Maurom Dujmovićem s pulskog Fakulteta ekonomije i turizma. Dujmović na fakultetu predaje kolegij Sociologija turizma, a autor je knjige "Kultura turizma". Izvanredni je profesor na Fakultetu za kulturu i turizam u Podgorici.

U svom se radu bavi posljedicama i utjecajima turizma, strukturom i funkcioniranjem turističkog sustava, odnosima između turista i lokalnog stanovništva. Njegove izjave, poglavito u istarskom kontekstu, u kojem je turizam dominantna ideologija, počesto zazivaju zanimljive reakcije, s obzirom da se na društvene pojave koje izaziva turizam odnosi prilično kritički, izvan dominantnog diskursa prodaje "najljepšeg mora i obale na svijetu".

"Kolonizaciji obale od hordi uglavnom stranih turista u ljetnim mjesecima naglo je došao kraj" - Mauro Dujmović (FOTO: Lupiga.Com)

Već i ptice na granama u Hrvatskoj u ovoj situaciji epidemije virusa CoVid-19 ponavljaju kako je pretjerana ovisnost hrvatske ekonomije o turizmu pogubna. S nestrpljenjem se, kao i devedesetih iščekuju vijesti, koje će države otvoriti svoje granice, kako bi njihovi državljani mogli doći na more. Koji su faktori o kojima trenutno ovisi turizam i kako će se po Vama to odraziti na odnos lokalnog stanovništva prema turizmu?

- To nestrpljivo iščekivanje vijesti o otvaranju granica i popuštanju epidemioloških mjera u nama bitnim emitivnim zemljama govori u prilog tezi da je domaća ekonomija uvelike ovisna o zaradi od turističke industrije. Od otprilike 2006. godine hrvatski turizam bilježio je konstantan rast, a od 2013. obarao je rekorde po broju dolazaka turista, noćenja, ostvarenih prihoda te direktne i indirektne zarade od turizma, što je u pravilu uvijek bilo popraćeno u medijima, često i nadrealnim brojkama u, naravno, dnevno-političke svrhe, kao glavni pokazatelj ekonomske uspješnosti političke nomenklature koja je u datom trenutku obnašala vlast. Turizam je bio hrvatski modus operandi i modus vivendi te glavni odgovor na sve ekonomske i egzistencijalne probleme. U takvim uvjetima niti malo se nije razmišljalo o budućnosti i kako dodatno unaprijediti hrvatski turizam. Međutim, realnost nije bila toliko ružičasta, na što su upozoravali brojni stručnjaci. U zadnjih petnaestak godina nekontroliran rast kapaciteta na štetu prostora i normalnog života domaćeg stanovništva postao je glavno obilježje hrvatskog turističkog razvoja. Takav neumjeren i stihijski razvoj došao je na naplatu već prošle turističke sezone koju je obilježio nastavak trenda rasta smještajnih kapaciteta. 

Kakav je taj trend?

- Prema prošlogodišnjim podacima u posljednje dvije godine broj kreveta u obiteljskom smještaju porastao je za 14,8 posto, a broj noćenja u njima za 9,3 posto, hoteli i kampovi su u prvih 11 mjeseci imali prosječnu zauzetost od 42,6 posto (0,6 posto manje nego godinu prije), što je pokazalo kako rast kapaciteta ni blizu ne prati rast potražnje. U predzadnje dvije godine komercijalni smještajni kapaciteti u Hrvatskoj porasli su za 10,5 posto, a broj noćenja u njima upola manje od toga, tek 5,7 posto. Iz godine u godinu svjedočili smo i drugim, uglavnom negativnim i veoma zabrinjavajućim pojavama poput nerealnog porasta cijena roba i usluga uz pad kvalitete istih, porast cijena parkinga, najma ležaljki na plažama, uvreda i prijetnji upućenih gostima, nedostatak kvalificirane radne snage, nesrazmjer između infrastrukture i intenziteta turističkog prometa (problemi s otpadom, sve više fekalija u moru, itd.) i sličnih problema koji su se godinama gurali pod tepih i zbog kojih je hrvatski turizam sve više dolazio na loš glas. To je velikim dijelom i posljedica imperativa brze i lake zarade od turizma koji čini šestinu hrvatskog društvenog bruto proizvoda i jedina je ključna i gotovo jedina relevantna industrija u Republici Hrvatskoj. A onda je došao ožujak 2020 godine i bolna spoznaja da je zbog pandemije koji je zahvatila i Hrvatsku veoma izgledno kako turistička sezona ove godine neće biti onakva kakva je do sada bila. Kolonizaciji obale od hordi uglavnom stranih turista u ljetnim mjesecima naglo je došao kraj i barem za neko vrijeme i kraj ovisnosti hrvatskog turizma o razvijenim zemljama koje su generatori turističkog prometa i turistima koji dolaze iz tih zemalja.

A ljeto je odavno pokucalo na vrata …

- Da, ali situacija je i dalje nepoznata i neizvjesna usprkos optimističnim najavama kreatora turističkih politika o veoma dobroj turističkoj sezoni. Dolazak stranih turista ovisi o stanju u njihovim zemljama i nameće se logičan zaključak da je turizam u ovoj situaciji zapravo ovisan o tri faktora: epidemiološkim mjerama koje će vjerojatno biti na snazi još neko vrijeme, mogućnostima turističkog sektora da se prilagodi važećim mjerama i želji ljudi da usprkos svemu uopće otputuju. Za pripadnike lokalne zajednice koji se ne bave turizmom, pa čak i dijela onih koji od njega žive, ali su im dojadile nepodnošljive gužve i poskupljenje troškova života, to može izgledati kao dobrodošao odmor od sve napornijih sezona. Za onaj drugi dio, za koji je rentijerstvo postalo glavno oružje u borbi s egzistencijalnim problemima, izostanak većeg broja turista znači i pad prihoda te veću socijalnu i ekonomsku nesigurnost. Naime, turizam je vrlo primamljiva djelatnost koja garantira laku i brzu zaradu i veliki broj domaćeg stanovništva lako upada u tu zamku, olako zaboravljajući da je turizam visoko nestabilan proizvod, niskoprofitabilan (dugo vrijeme povratka investicija u turističku infrastrukturu), podložan sezonalnosti, nepredvidivim vanjskim utjecajima, heterogenosti turističkih motiva i očekivanja i veoma elastičan u pogledu cijene i zarade. Izostanak prave turističke sezone velik je udarac za Hrvatsku i prijeti nam potencijalno ozbiljan i dramatičan socioekonomski kolaps, ne samo regija koje generiraju turistički promet i zaradu od turizma, već i čitave zemlje.

Kolone na cestama i graničnim prijelazima kao glavni pokazatelj ekonomske uspješnosti političke nomenklature koja u datom trenutku obnaša vlast (FOTO: Lupiga.Com)

Vidjeli smo u kratko vrijeme pokušaj prilagodbe našeg turističkog sektora kako se nastoji nositi s novonastalim promjenama, pa je tako, primjerice, priličan broj građana Hrvatske prvi put u životu pohodio Plitvice. Kolike su mogućnosti domaćih turista i kakva su Vaša predviđanja hoće li se i dalje turistički sektor nastaviti prilagođavati domaćim turistima plićeg džepa?

- U situaciji u kojoj je i u dobrim starim vremenima na godišnji odmor u pravilu odlazilo samo 33 posto Hrvata od kojih je njih barem 42 posto odsjedalo kod rodbine i prijatelja iluzorno je očekivati da barem djelomično spase ovogodišnju turističku sezonu. Inače, u ekonomski razvijenim zemljama udio domaćeg turizma u strukturi ukupne turističke potrošnje je u pravilu veći od udjela međunarodnog turizma, što opet dovoljno govori o našoj sveukupnoj ekonomskoj nerazvijenosti. Kada govorimo o domaćim turistima plićeg džepa, njima nisu prihvatljive ni nove cijene s velikim popustima koje navodno nude pružatelji turističkih usluga i proizvoda diljem zemlje. Vjerojatno vam je poznat projekt tzv. Cro kartice koju bi trebao omogućiti poslodavac i na njoj 2.500 kuna za trošenje na smještaj i ugostiteljske objekte u Hrvatskoj za vrijeme turističke sezone. Veliko je pitanje koliki će broj tvrtki uopće svojim zaposlenicima ponuditi Cro karticu. Ministarstvo turizma je prošle godine provelo anketu prema kojoj je svaki drugi poslodavac namjeravao uvesti Cro karticu. Ali prema istraživanju Udruge Glas poduzetnika iz svibnja ove godine, čak 83 posto tvrtki odgovorilo je da neće isplatiti radnicima novac putem Cro kartice. Razlog je uglavnom nezainteresiranost zaposlenika ili to što ne znaju o čemu je riječ. Zaposlenicima je uvijek prioritet novac koji može slobodno koristiti i prirodno je da će dati prednost isplati novca (božićnica, regresa …) na račun, pa da onda s tim novcem raspolažu onako kako žele. Ovdje u oči upada nesrazmjer između podataka Ministarstva turizma i podataka Udruge Glas poduzetnika i izgleda kao manipulacija i izmišljanje podataka kako bi se potrošili novci poreznih obveznika na još jedan „učinkovit“ projekt. Možda je sada pravi trenutak da netko postavi pitanje odgovornosti onih koji odlučuju o pokretanju jednog ovakvog projekta. 

Turizam je globalna pojava koja istovremeno teži ka dva različita procesa - unifikaciji ponude i, istovremeno, autentičnosti destinacije. Kakva je situacija u Hrvatskoj po tom pitanju i kako će se ti procesi odvijati u ovim izvanrednim okolnostima?

- Činjenica je da je konzumeristički kapitalizam doveo do toga da je danas moguće odrediti cijenu za gotovo sve što može biti proizvedeno i konzumirano. Kada govorimo o turizmu evidentno je da se prostori, povijest i atrakcije kao aspekti kulture neke destinacije pretvaraju u robu namijenjenu turističkom tržištu. Turizam komodificira kulturne vrijednosti i imovinu receptivnih zajednica i plasira ih na tržište kao proizvod, robu za potrošnju. U tom procesu pakiranja i stvaranja prepoznatljivog turističkog proizvoda i usluga, lokalna kultura je trivijalizirana i modificirana kako bi što bolje bila prilagođena ukusima turista. Tako gubi svoj izvorni karakter, značenje i autentičnost te se pretvara u komodificirane atrakcije, prostore, susrete i suvenire namijenjene turistima. Komodifikacija pretvara destinacije u tzv. konzumeristički strukturirane prostore, a turist prihvaća ulogu koju mu je namijenila turistička industrija. To često rezultira poskupljenjem životnih troškova i getoiziranim oblicima života, što dovodi do pretvaranja destinacija u zabavne tematske parkove ili muzeje na otvorenom (Venecija, Barcelona, Dubrovnik …) lišene autentičnih oblika društvenog života iz kojih žitelji bježe glavom bez obzira. Ali, to je bit turizma koji je također ekstenzija potrošačkog društva i ne možemo od toga pobjeći. U Veneciji više ne možete kupiti autohtoni suvenir jer se on proizvodi i uvozi iz Kine s obzirom da je to jeftinije. Kod nas u Istri je autohtoni proizvod rakija od kadulje koju ćete jako teško naći u suvenirnicama. Nekada su djeca na ulicama prodavala školjke iz Jadrana, a danas su te iste školjke uvezene iz nekih drugih mora i oceana. U zadnjih dvadesetak godina u javnom diskursu prisutna je teza kako je potrebno utjecati na promjenu svijesti o važnosti izvornog lokalnog suvenira, slično je i s gastronomijom, ali je i dalje teško naći autohtoni, izvorni suvenir, restoran koji nudi autohtonu hranu. Imamo poplavu fast foodova, pizzerija, brze, lako probavljive hrane, sezonskih restorana s lignjama iz Patagonije na meniju. Ako prošećete rivom, nećete vidjeti stvarni život toga grada, jer se tu nalaze turističke atrakcije i predvidljivi, očekivani sadržaji, ponude izleta i ekskurzija ...

"Ljudi koji rade u turizmu ili ovise o turizmu skloni su zanemarivanju svih tradicionalnih aspekata svoje kulture i načina života da bi iz turista izvukli što više novca" (FOTO: Lupiga.Com)

Što onda s onima koji žele autentičnost destinacije na koju dolaze?

- Za one koji žele iskusiti autentičnost o kojoj pričamo, treba krenuti neutabanim turističkim stazama, maknuti se od glavnih turističkih tokova, ulicu, dvije u pozadinu, da biste u tim sporednim ulicama vidjeli kako ljudi stvarno žive, idu u školu, čiste dvorišta, sjede na pragovima. Kod ljudi koji rade u turizmu ili ovise o turizmu to je najjači motiv i skloni su zanemarivanju svih tradicionalnih aspekata svoje kulture i načina života da bi iz turista izvukli što više novca. To je tzv. komercijalna gostoljubivost koja je pretvorena u servilnost i, nažalost, to je tako, pogotovo kada govorimo o masovnom turizmu. Trka za profitom je neumoljiva, to je glavni motiv koji dominira današnjim turizmom. Fenomen komodifikacije može imati i pozitivnih učinaka, ali je uvijek prisutan taj spomenuti problem autentičnosti. Kada govorimo o hrvatskom priobalju moglo bi se reći da je pored dominantnog egzistencijalnog učinka, turizam pridonio i osvještavanju lokalnog stanovništva o vrijednosti vlastite kulture i naslijeđa u smislu da naslijeđenu imovinu ne vrijedi prodavati, nego obnavljati i to je pozitivno. Međutim, kako se ona obnavlja, to je problematično. Dominira moderan stil gradnje, jer se smatra da to kod turista najviše prolazi. Imamo inflaciju bazena i naselja nam se pretvaraju u tematske parkove koji žive samo tri mjeseca tijekom ljeta i isključivo su, svim svojim sadržajima prilagođena turističkoj konzumaciji. Domaćin i njegov način života nisu dio te ponude. To dugoročno nije dobro. 

Kako to promijeniti?

- Mislim da već sada tržište postaje zasićeno time, a budimo iskreni, bazen ne produžava sezonu. Zna se kada je sezona kupanja. Zašto umjesto bazena dodana vrijednost ne bi bio vinograd ili vrt, da svojim gostima nudimo hranu uzgojenu na kućnom pragu, da im ponudimo netaknutu prirodu, miris pokošene trave, zvuk tišine, izvornu, organsku i autohtonu hranu, da probaju autohtonu kuhinju i da vide kako izgledaju domaće životinje. Turistima je potrebno prenijeti emociju i zaokupiti njihova osjetila i zato je potrebno raditi na promjeni svijesti, mentaliteta. Mislim da ova činjenica skriva ogroman potencijal za razvoj turizma i turističku valorizaciju unutrašnjosti naše zemlje i Slavonije. Turizam danas pati od niskih razina lojalnosti, sve je manje povrataka u već posjećenu destinaciju i moraš se jako, jako potruditi da to postigneš. Što čini autentičnost nekog mjesta? Čini ga atmosfera, ozračje. Ljudi ne dolaze zbog smještajnih kapaciteta, nego zbog ljepote prirode i kvalitete sadržaja. Kulturna baština kod nas je pri dnu liste motiva prilikom posjete nekoj destinaciji, nemamo turista koji bi se mogao nazvati namjerni kulturni turist. O kulturnoj ponudi i sadržajima saznaju tek po dolasku u destinaciju. Mi jesmo i dalje ćemo biti destinacija sunca i mora i od toga ne treba bježati. Ali, uz ekonomsku, turizam mora imati sadržajnu komponentu, onu koja će ljudima omogućiti produktivno, korisno, kulturno, sadržajno odmaranje, nešto što će im omogućiti afirmaciju njihovih stvaralačkih sposobnosti i interesa i unaprijediti ličnost. Zato je potrebno razvijati selektivne oblike turizma, tzv. turizam specijalnog interesa da bismo obogatili i oplemenili masovni turizam, proširili strukturu i produžili vremenski ciklus ponude. Turizam uz sve prepreke i nedostatke ima priliku da pridonosi uravnoteženom razvoju i ima veliki potencijal za ublažavanje regionalnih ekonomskih nejednakosti. To je teško postići i sigurno je potreban dugi niz godina uz veću i aktivniju ulogu državnih i lokalnih vlasti.

Hrvatska i "Mediteran kakav je nekad bio", javni prostori često su potkapacitirani, sjetimo se pulske bolnice, dok su turistički kapaciteti često vrlo natprosječno bogato opremljeni, nerijetko s pet zvjezdica, kako bi turisti živjeli u izdvojenim svojevrsnim Potemkinovim selima. Kakva su Vaša predviđanja vezana za uređenost javnih prostora u kojima turizam kao gospodarska djelatnost egzistira? Kakve su mogućnosti da velike turističke tvrtke ulažu u zajednicu u kojoj djeluju?

- U našim turističkim destinacijama prečesto se od strane lokalnih vlasti, koje bi trebale djelovati u interesu građana, interesi i postignuća hotelskih poduzeća poistovjećuju s društvenim interesima lokalne zajednice. To je rezultat sprege između pripadnika lokalne vlasti i privilegiranih komercijalnih i političkih grupacija, čime javno dobro prelazi u privatno vlasništvo (pri čemu teret gradnje infrastrukture za nove turističke kapacitete i sadržaje u pravilu pada na teret građana, poreznih obveznika), a sve pod krinkom rada za „opće dobro“, unaprjeđenja kvalitete života u lokalnoj sredini, otvaranja novih radnih mjesta i boljeg imidža i prepoznatljivosti destinacije i sl. Činjenica je da mi još imamo šansu razvijati taj tzv. integrirani turizam, koji se sastoji od interakcije s lokalnom destinacijom i vrednovanja domicilne sredine, a koji smo napustili od devedesetih naovamo. To je posljedica liberalnog globalnog kapitalizma gdje je jedini kriterij profit i ništa više. Ne razmišlja se o drugim segmentima, kvaliteti ponude, interesima lokalnog stanovništva, uvjetima života i rada, životnom standardu. Zapostavlja se društvena odgovornost, tu i tamo izgradi se neki dječji vrtić, igralište, ali turizam bi trebao itekako pridonositi boljoj kvaliteti života u zajednici. U zadnjih pedesetak godina razvoj masovnog turizma doveo je do promjena u strukturi društva domaćina i umjesto razvoja turizma s mjerom, doziranog razvoja, danas imamo nekontroliran razvoj turizma koji ugrožava ekonomski, fizički i društveni kapacitet nosivosti. Čim prijeđete prag tolerancije kod lokalnog stanovništva, što se i kod nas događa zadnjih godina, stav zajednice prema turističkom razvoju postaje antagonistički. Kada odvijanje normalnog svakodnevnog života biva onemogućeno, turizam postaje problem. 

"Smislen i uravnoteženi kontakt između turista i domaćina moguć je samo u slučajevima kada lokalna zajednica ima kontrolu nad turističkim razvojem" (FOTO: Lupiga.Com)

Što se tu može učiniti?

- Potrebno je lokalno stanovništvo aktivno uključiti u razvoj turizma, u formiranje turističke ponude, u brendiranje mjesta. Pripadnici lokalne zajednice od razvoja turizma moraju imati i koristi, a ne samo nevolje, turizam mora biti usmjeren na podizanje kvalitete života lokalne zajednice. Normalno da se ovakvim postupcima izaziva negativan stav i neprijateljstvo prema turistima, pogotovo u dijelu stanovništva koje nema nikakve koristi od turizma. Ima toga i u Barceloni, Venecija najavljuje naplaćivanje ulaznica, građani se udružuju, kamenuju autobuse, demonstriraju prilikom pristajanja kruzera u luci ... Svi su ti problemi povezani s ugrozom prostora, njegovih kapaciteta, maksimalnog broja osoba koje mogu boraviti u određenom prostoru, a da ne ugrožavaju kvalitetu života destinacije. Normalno da u takvim prenatrpanim destinacijama ni turistima nije dobro. Potrebno je uspostaviti ravnotežu između turističke infrastrukture i rastućeg broja posjetitelja. To donosi uravnotežen razvoj turizma. Smislen i uravnoteženi kontakt između turista i domaćina moguć je samo u slučajevima kada lokalna zajednica ima kontrolu nad turističkim razvojem pri čemu svi pripadnici lokalne zajednice, a ne samo oni koji imaju direktne koristi od turizma, trebaju biti uključeni u planiranje, upravljanje i razvoj turizma. Nažalost problemi se kod nas pa i drugdje guraju pod tepih ili rješavaju stihijski. Uravnoteženi i harmonijski odnosi između turista i domaćina mogući su samo kada se radi o turističkom proizvodu manjih razmjera i kada turizam nije glavni izvor prihoda i zapošljavanja za lokalnu zajednicu. Jednom kada domaćin postane ovisan o turistima i vanjskim organizacijama njegov način života i lokalna kultura pretvaraju se u robu na turističkom tržištu. U takvim okolnostima ponuda turoperatora i drugih organizacija koje ostvaruju profit u receptivnim destinacijama postaje oblik eksploatacije, a turisti i turistička industrija pretvaraju se u izrabljivače lokalne kulture, resursa, atrakcija i cjelokupnog načina života domicilne zajednice. Hrvatskoj je potreban turizam manjih razmjera koji ne troši nego valorizira prostor i resurse, koji omogućuje bolji život domicilnom stanovništvu i koji ne ugrožava tradiciju, običaje i demografsku strukturu teritorija.

Negativno djelovanje CoVid-19 epidemije reflektira se kroz kontrakciju potrošnje, smanjenje industrijske proizvodnje te pad cijena. Kakve su sličnosti sa situacijom globalne financijske krize 2008. godine te kakva su predviđanja za Hrvatsku?

- To je prije svega pitanje za ekonomiste. O općem padu prihoda u svim sektorima hrvatske uslužne ekonomije (transport, putnički promet, smještaj, trgovine, marine, lučke uprave …) i fatalnim posljedicama po državne prihode već je puno toga rečeno i napisano i to je glavni dokaz u prilog tezi Velibora Mačkića o „prokletstvu turističkih resursa“, o čemu se u proteklom razdoblju jako puno polemiziralo u hrvatskom javnom diskursu, pri čemu su kreatori turističkih politika i vodeći ljudi iz turističke industrije pokušali tu istu tezu izvrgnuti javnoj osudi i ismijavanju. Usprkos upornom odbijanju predstavnika javnih politika i vječno prisutnom brojanju ostvarenih noćenja i prihoda od turizma u cilju isticanja vlastitih postignuća i stjecanja političkih poena, brojni su stručnjaci isticali potrebu o nužnoj promjeni dominante ekonomske paradigme i važnost činjenice da je turizam u Hrvatskoj, s ponudom i strategijom koju trenutačno ima dosegao svoj maksimum. Poanta svega je da turizam nije dovoljan i da ne možemo graditi konkurentnost samo na turizmu. Prema podacima Svjetske turističke organizacije (UNWTO) za 2018. godinu, turistička industrija sudjeluje u bruto domaćem proizvodu s 19,6 posto. Istodobno, to je dokaz da je Hrvatska uništila svoju industriju i proizvodnju hrane, koja se u ovoj krizi ponovno pokazala najžilavijom i najvažnijom za opstanak i održanje nacije. Ne mora se baš sve uvoziti, a pogotovo nema smisla da poljoprivredni proizvodi putuju kontinentima prije nego dospiju na stol domaćih potrošača. U ovoj krizi procvjetao je i sektor informatičkih tehnologija i digitalne platforme koje omogućavaju rad od kuće. Ova kriza je pokazala da je neophodno pronaći put za stimulaciju i razvoj domaće poljoprivrede i drugih oblika proizvodnje, i općenito stimuliranje razvoja malih i srednjih poduzetnika i proizvođača svih vrsta, kao nositelja budućeg razvoja. Država mora uspostaviti zakonodavni okvir, osmisliti strategiju i potaknuti reforme i promjene. Momentalna situacija ne mora nužno završiti nekim apokaliptičnim scenarijem. 

Kako onda iskoristiti ovu situaciju?

- Trenutačnu krizu treba iskoristiti i iznaći način da iz nje izađemo što bolji i da prepustimo relevantnim i sposobnim ljudima ove zemlje, ne političarima nego ekspertima, da osmisle novi ekonomski model. Razvoj, osim na turizmu, trebamo bazirati na novim tehnologijama, softverskoj proizvodnji, kreativnim industrijama, s visokom dodanom vrijednošću, energetici i općenito temeljiti razvoj na ekonomiji znanja ili kreativnoj ekonomiji i što prije prilagoditi se novim trendovima i novom vremenu. Kao što nas je CoVid-19 natjerao da usporimo svoje živote, tako bi trebali razmisliti i o uravnoteženijem i promišljenijem pristupu turizmu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"