Kad je izbacio prvi singl ništa nije bilo sumnjivo. Poslije objave drugog već su se pojavile prve natruhe sumnje, a nakon izlaska trećeg singla sumnja se pokazala sasvim opravdanom. Kada smo „u ruke“ dobili album nazvan „Dunya“ nikakvoj sumnji tu više nije bilo mjesta – Frenkie je napustio hip hop i napravio reggae album.

Takav razvoj situacije bio nam je okidač da ispitamo našeg starog znalca kako je došlo do ovog preokreta, otkud reggae najednom, je li rekao zbogom hip hopu, kako je završio na hodočašću u Meku i što se to dogodilo da se okrenuo vjeri te je li to razlog što album odiše nekim spojem sreće i spokoja. Nema potrebe da više duljimo, pređimo na stvar …

"Vodio sam se time šta mi trenutno odgovara" (FOTO: Privatni album)

Mnogi su sigurno iznenađeni jer na albumu ima neočekivano puno reggea zvuka, zapravo radi se o gotovo čistom reagge albumu, uz možda iznimku pjesme „Džaba“, ali svakako je to album koji može poslužiti kao soundtrack za, šta ja znam, put na Jamajku. Kako se to dogodilo?

- Tako je, nakon što smo objavili prvi spot za pjesmu Inshallah bilo je puno upitnika iznad glava. Otkud sad ovo? Ja ne volim da instaliram novi update na mobitel, a kamoli neku veću promjenu u životu tako da apsolutno razumijem te reakcije. Ali ubjeđen sam da će, ukoliko ljudi album poslušaju više puta i bez predrasuda sa otvorenim umom, slika biti drugačija. Moj put u reggae se desio prirodno. Nakon albuma „Stari Frenkie“ sam počeo da pišem nove tekstove i osjetio da mi ne sjedaju više ti klasični hip hop instrumentali. Tako sam malo ekperimentisao i shvatio da mi reggae najviše odgovara. Za one koji poznaju moje prijašnje albume znaju da sam i prije koketirao sa tim žanrom, i jedno vrijeme u Tuzli smo imali odličnu reggae scenu, tako da za njih i nije veliko iznenađenje. Pored toga hip hop i reggae imaju puno zajedničkog, rekao bih da su to sestrinski žanrovi. Ipak, najveći razlog zašto reggae je ustvari zbog tema koje obrađujem na ovom albumu, one najbolje „sjedaju“ na taj žanr i mislim da bi bilo još čudnije da sam ovo repao na hip hop instrumentale. To su uglavnom klasične reggae teme, odbacivanje materijalizma, odnosno dunjaluka, duhovni rast, Bog, preispitivanje i tako dalje.

Kakve su prve reakcije publike na taj novi zvuk?

- Slušaocima koji su bliže mojoj generaciji album se sviđa i oni ga razumiju. Tinejdžerima i onim u dvadesetim je malo čudan, nekima se sviđa, a nekima ne, dok se skroz mladim, pa i djeci, jako dopada. Valjda zato što je tako pozitivan i ima dosta pjevanja. Tim reakcijama sam u početku bio iznenađen i pomalo razočaran, a to je moja greška, jer sam očekivao da će moja publika rasti sa mnom i da će razumjeti moj razvoj, ali to naravno nije realno, svako ima svoj put i ne možemo biti na istim „talasnim frenkvencijama“. To sam prihvatio i pomalo je smiješno što sam u startu imao takva očekivanja. 

Je li ovo tvoje zbogom hip hop izričaju ili ipak misliš u budućnosti nastaviti i s hip hopom?

- Ma jok, daleko od toga. Zapravo imam već nekih novih rep pjesama koje su spremne. Sa „Dunyom“ sam slušao svoj osjećaj i vodio se time šta mi trenutno odgovara, isto tako se može desiti da slijedeći album bude opet „stari Frenkie“ ili neka mješavina rocka, punka i sevdaha. Šalim se, naravno. 

Trapa kojeg je bilo dosta na prošlom albumu, na moje osobno zadovoljstvo, sada više nema. Jesi li u međuvremenu promijenio svoj stav prema tom muzičkom izričaju i što uopće misliš o njemu?

- Nisam, trep i dalje volim da slušam i volim da radim. Mislim da je trep evolucija hip hopa i neke klupske muzike što je opet prirodni i normalni razvoj. Kao u svakom žanru, i tu ima kvalitete i šunda. Treperi mogu za sebe da tvrde svašta, ali činjenica je da neki od njih imaju narodnjačku auru. Ako me tvoja muzika asocira na Zadrugu, Pink ili neku turbo folk pjevačicu onda ja to ne mogu slušati. Na Balkanu se to sve nekako počelo stapati jedno sa drugim, trep, narodnjak, rep, elektronika, pravi sataraš. Sad čak i neke stare narodnjačke pjevačice hoće da imaju trep pjesme i spotove. Tanka je granica između kvalitete i smeća, obični mladi slušaoci to ne mogu ni raspoznati, ali cijeli taj zvuk je u skladu sa vremenom i ljudima. 

Klinci, čini se, sve više vole trap, hip hopa je sve manje, a pogotovo je popularan onaj trap gdje se kurči s autima, vilama i bazenima, a ti u pjesmi „Džaba“ govoriš „ne gledaj dvorce, vile, bazene i kuće, jer to ne vrijedi ništa, nit su ti od sreće ključevi“? Kakvi su ključevi tvoje sreće?

- Tako je, sve se svodi na isto, nabrajanje skupih brendova, hvaljenje lijepom djevojkom koja voli da troši pare i da pleše po klubovima i to je to. Kad pogledate intervjue nekih od najbogatijih ljudi na svijetu, svi će reći da te vile i bazeni mogu biti neki cilj. I dok ti radiš da to ostvariš može biti zanimljivo, ali čim to postigneš nastupa neko nezadovoljstvo i praznina. I šta onda? Onda postaviš novi cilj, e sad želim još skuplji auto i još veću kuću, i onda te opet drži neko vrijeme sve dok ne dođeš do tog cilja i onda opet praznina. A usput si se istrošio, nagutao narkotika i tableta, razvio anksioznost i depresiju. Ja se ne bih nikada poredio sa takvim ljudima, jer nikad nisam imao ni blizu koliko oni, ali znam iz svog iskustva, kada sam radio najviše i imao najveći uspjeh tada sam bio „najsjebaniji“. E sad, mogu samo zamisliti kako je njima na tom nivou. Nemam ništa protiv novca i bogatih ljudi, ali samo mislim da u životu treba imati balans. Mi živimo na dunji i ovo jeste materijalni svijet, ali to nije sve, ima i duhovna strana priče, i to ne trebamo zanemariti. 

"Četrdesete su poznate po tome da čovjek duhovno sazrije i pronađe neki mir" (FOTO: Frenkie)

Skupa s reggae zvukom dolazi i dojam da si objavio opušten album gdje s većine pjesama izbija neka kombinacija sreće i spokojnosti. Nakon zadnjeg albuma „Stari Frenkie“, koji je zvučao sasvim drugačije, rekao si da je to bio rezultat nakupljenih frustracija. Znači li ovo što sada čujemo da si se riješio svih frustracija?

- Nekih frustracija sam se riješio, ali ta borba nije završena i trajaće do kraja života. Ako ti imaš taj dojam slušajući pjesme onda mi je drago, jer te emocije ne možeš odglumiti. Nije čak ni bitan tekst, to je ono „što izbija“, kako ti kažeš. Valjda to dođe sa godinama. Četrdesete su poznate po tome da čovjek duhovno sazrije i pronađe neki mir. Poznati islamski učenjak Gazali je na jednom putovanju bio opljačkan od strane pustinjskih bandita koji su mu pokrali sve zapise i knjige koje je cijeli život skupljao i na kojima je radio. Pratio je te lopove i nakon par dana ih stigao i molio da mu vrate knjige jer to njima ne vrijedi ništa, a njegovo je svo znanje. Na to mu je vođa bandita odgovorio, „slabo ti je to znanje ako ti ga ja mogu otet“. To iskustvo ga natjeralo da se dobro preispita i povuče. A onda je u četrdesetima napisao svoje najbolje djelo „Ihja ulum al Din“. Ima nešto s tim četrdesetima. 

Lani si bio na „malom hadžu“ u Meki, je li to povezano s ovom promjenom o kojoj govorimo? Koliko je ta neka probuđena vjera utjecala na to? Planiraš li i na "pravi" hadž?

- Naravno, sva ta dešavanja u meni na neki način pronađu svoj put u muziku i mislim da se to može jasno čuti i prepoznati. Kada sam odlučio otići na umru, odnosno mali hadž, shvatio sam da sam cijeli život putovao i obišao pola svijeta, a to jedno mjesto koje je dio mog identiteta i vjere nisam. Prvenstveno sam to uradio iz vjerskih razloga, ali isto tako da to vidim, osjetim i naučim nešto novo. To treba da bude putovanje koje će očistiti i napuniti baterije i upravo tako je bilo. Privilegovan sam i jako mi je drago što sam bio u mogućnosti da to obavim. A što se tiče hadža – inshallah. 

Kako se uopće dogodilo to s vjerom, dugo godina si zapravo bio ateist?

- Kako ono kaže stara izreka, svi smo mi ateisti dok u avionu ne dođe do turbulencija. Tako sam i ja u dvadesetima mislio da sam neranjiv, da sam skužio svijet i da sam najpametniji. Čitao sam Christophera Hitchensa i skontao da su religije samo bajke starih ljudi. Pa onda pokupiš malo od njega, malo od nekih filozofa, malo od nekih idola, malo od life coachova i sastaviš neku svoju „religiju“. Ja sam kao i većina Balkanaca odrastao u tradicionalnom okruženju, malo sam od svoje nene naučio o islamu, malo postio za ramazan, ali onda malo pio vikendima i tako lutao kroz život. I onda se dese turbulencije pa počneš da sebi postavljaš pitanja, istražuješ i skontaš da to što me je nena učila ipak nisu samo priče iz prošlosti. Pada mi na pamet film „Don't look up“ sa Netflixa, kada otkriju da meteor ide prema zemlji i da će nas uništiti, i onda razmišljaju kako da tu vijest saopšte ljudima, pa predsjednica koju glumi sjajna Meryl Streep kaže: „Ne možete ljudima reći da će sto posto umrijeti“. Znači ako je išta sigurno onda je sigurno upravo to, ali ljudi ne žele da čuju istinu i ne žele da razmišljaju o smrti jer ih je strah. E tako nešto se desilo meni, skontao sam da ide meteor. I onda se pitaš šta će biti poslije? 

Što uopće ti danas voliš slušati i ima li nekih novih imena na radaru?

- Pa ne baš. Vojkov novi album mi je top, Brain Holidays su vrh. Nije baš da nešto kopam, šta naleti poslušam. Volim dosta pop muziku, to najčešće ide kad se vozim sa djecom u autu. 

Kad počinješ s koncertima i kako će to uopće izgledati, hoćeš li uz stvari s novog albuma izvoditi i onaj stari hardcore hip hop?

- Napravićemo neku kombinaciju. Nastavljam i dalje sa Kontrom i Indigom, ali ćemo ubaciti i koju sa „Dunye“ pa vidjeti kako publika reaguje i šta najbolje ide. Imamo dosta nastupa zakazanih ovo ljeto, pratite naše društvene mreže za datume i lokacije. 

Što ima novog u FM Jamu, a da nam trebaš „prijaviti“?

- Radimo kao uvijek, Soul i Merakoon vrte više nego ikad i prave vrhunske partije. Indigo radi na velikim projektima koje ćete uskoro čuti i vidjeti. Kontra također, plus radi na svom albumu tako da biće svega. Ali pusti to, šta ima kod tebe?

Ako ti to kažem...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Frenkie