„Kad sam izbjegla nisam ni imala harmoniku, a danas smo nerazdvojne“
Prva asocijacija kada ugledamo, ili nam neko spomene harmoniku, neminovno će biti kafana. Sve drugo je uglavnom isključeno. Na štetu harmonike, naravno. I tako bi, barem što se naših mizernih života i bilo da ne postoje oni koji vole da preispituju dogme.
Prije nekih desetak godina u Sarajevu se pojavio jedan nadasve interesantan album, koji je upravo to učinio i koji je uzdrmao dosadašnje prakse. Zvao se “Zumra”, a kao autorice predstavljale su se Amira Medunjanin i Merima Ključo, obje tada poprilično nepoznate javnosti. Album je sadržavao obrade tradicionalnih pjesama, uglavnom sevdaha, nečega što je među onim konzervativnijim, a takvih nas ima i previše, nešto što ne bi smjelo biti dirano, jer u protivnom kao da se dirnulo u pitanje identiteta na što smo posebno osjetljivi. U stvari, dirnulo se u pitanje identiteta, a posebnu ulogu tu je imala upravo Merima Ključo i njena harmonika. Takav zvuk do sad nismo čuli.
U međuvremenu, život je Merimu i Amiru razdvojio. Za Amiru danas znaju skoro svi, a Merima ... Merima je izabrala put kojim se rjeđe ide što joj i priliči. Godinama je boravila u Sjedinjenim Američkim Državama, u Los Angelesu, objavila je solo album “Couperin Visiting the Balkans”, “Aritmia” s Miroslavom Tadićem, a posebno izdvajamo rad na glazbenoj ilustraciji puta Sarajevske hagade putem koncerata pod nazivom: “Sarajevska Hagada: Muzika knjige”. Merima je često i u Zagrebu gdje nastupa kao pratnja u predstavi ZKM-a, “Velika bilježnica”, a nakon dugo vremena vratila se i u Sarajevo odakle je i izbjegla za vrijeme opsade. Krug se zatvorio.
"Svugdje se osjećam kao kod kuće, ali prvi put nakon toliko godina radim sa nekom ekipom i to na našem jeziku" - Merima Ključo (FOTO: Arhiva)
Već neko vrijeme si kod nas, konkretno eto te u Sarajevu. Otkud to?
- To se jako spontano desilo. Bez ikakvog plana. Bila sam u Zagrebu, radila sam sa ZKM-om i nekako sam se oduševila gradom i ekipom s kojom sam radila. Opet sam se, nakon dugo vremena, osjećala kao da sam kući. Mislim, svugdje se osjećam kao kod kuće, ali prvi put nakon toliko godina radim sa nekom ekipom i to na našem jeziku. Onda sam razmišljala kako bi bilo lijepo da imam i tu neku bazu, pored one moje amsterdamske i one u Los Angelesu. Razmišljala sam da bi bilo lijepo i da sam češće tu. Donijela sam odluku da ta baza bude u Sarajevu. Vrlo sam zadovoljna i sad se osjećam potpuno ispunjeno. Jedan dio mene, za koji nisam ni znala da postoji, negirao je tu prazninu koja je postojala. Baš sam sretna što sam je ispunila.
Kao da si zatvorila jedan krug – od onog prisilnog odlaska iz Sarajeva pa povratak, a izdogađalo se svašta. Što sad radiš, čime se baviš u Sarajevu?
- Stalno sam aktivna. Moja dobra prijateljica Alma Ferović, koja vodi Institut za muziku, teatar i multimediju me pozvala da otvorimo odsjek za harmoniku, pored toga Muzička akademija iz Sarajeva me pozvala da budem stručni suradnik. Puno putujem, sviram. Planirano je dosta koncerata sa Miroslavom Tadićem, u ZKM-u smo krajem šestog mjeseca, na sceni Amadeo uskoro Božo Vrećo i ja imamo koncert, gostovala sam Matiji Dediću na njegovom albumu, obradili smo pjesmu "Potraži me u predgrađu", tu je i Sarajevska hagada koja se i dalje razvija. Razvija se tako što je to originalno bila kompozicija za harmoniku i za klavir, ali je sve više izvodim samo uz harmoniku. Uz to, i kamerni orkestar iz Clevelanda je tražio da napravim verziju za solo harmoniku i orkestar. Sad i na tome radim. Imam dosta posla, mnogih drugih projekata koji su ili u planu ili se već razvijaju. Stalno se nešto dešava.
Koliko se u međuvremenu, od tvog odlaska do povratka promijenio tvoj odnos prema glazbi, prema životu?
- Mene je LA jako promijenio. Postala sam nevjerovatno pozitivna. I prije sam bila pozitivna i uporna, ali sam imala svojih momenata. Postojala je neka ogromna težina i zbog uslova i situacije kod nas, pa izbjeglički centar ... Svašta se tu izdešavalo, ali sam nekako naučila da stvari posmatram pozitivno. Čak i kad je teška situacija da se u njima nađe ono što je najbolje pa da se krene od toga. Ako se zakačimo za problem onda ćemo da naredamo niz drugih problema. Mojoj prirodi puno više odgovara ako nađemo nešto pozitivno pa iz toga gradimo. Svjesna sam mnogih problema, ali nekako imam osjećaj da pored svih tih problema ima toliko pozitivnog za koje se čovjek može zakačiti i graditi dalje. Postoje situacije koje trenutno ne možemo promijeniti, možemo se žaliti, možemo da budemo isfrustrirani, ali se plašim da to ne vodi nigdje. Bolje je biti svjestan pozitivnih stvari i da se njima pozabavimo.
To je teži put pa i rjeđi.
- Ponekad mi se čini kao da smo malo razmaženi. Svi mislimo da je na zapadu vrlo lako, da sve što se radi dođe servirano, ali nigdje ništa ne dođe servirano. Sve što se radi, bilo koji projekt, pa i za život treba puno truda i energije, pogotovo te pozitivne energije. Ako me niko ne podržava, ne znači da taj projekt ne mogu da ostvarim. Sa Sarajevskom hagadom je bilo isto tako. Imala sam ideju za taj projekt pet godina. Radila sam na njemu i onda se desilo čudo. Nikad ne treba odustajati, ne treba se zagađivati negativnom energijom. Ja sam protiv toga da se sjedi, da se sažalijeva situacija nego da se stalno nešto čini, barem najmanje moguće. Gledam i u Zagrebu i u Sarajevu je ista situacija. Obično se volimo našaliti, da su kafići puni, svi onako sjede i negdje se žale ali ... Treba stalno tražiti mogućnosti da se nešto radi. To vremenom na kraju doprinese, ako ništa drugo da radiš na sebi. Ako gledamo finansijski, da se odmah isplati taj rad, onda zaboravi. Iz entuzijazma na kraju dođu i neke finansije. Možda postoje sretnici koji se odmah ostvare finansijski, ali ne znam u čemu je onda srž svega toga, ako se samo vodimo time. Meni ljepota projekta, stvaranje, saradnja sa ljudima ostavlja puno više nekog traga na mnogim nivoima nego sad da idem da razmišljam koliko je meni trebalo finansijski da budem dobra.
"Razmišljala sam kako bi bilo da sam ja u stvari bila Sarajevska hagada ili da je Hagada bila osoba" (FOTO: Arhiva)
Kad se svedu računi srce je puno.
- Moje srce raste i postaje sve veće.
Bez obzira na daljinu, posebno u vrijeme dok si bila u LA-u, način na koji si se bavila muzikom je duboko ostao ovdje odakle si pobjegla. Nikad nisi pokušala i u tom smislu pobjeći. Koliko ti je to otežavalo život i jesi li razmišljala da napraviš potpuni otklon?
- Nisam. Sjećam se da sam za vrijeme akademije u Holandiji pokušavala da se što više družim sa Holanđanima i ljudima koji nisu sa naših prostora. Imala sam dosta prijatelja, ali još je trajao rat kad sam upisala akademiju. Bila sam svjesna, bez obzira što veliki dio mene to preživljava, da je jedini način da fizički i mentalno opstanem da pokušam da se gradim tu gdje jesam, a to je bilo u tom momentu u Holandiji. Što se tiče mog muzičkog puta, sjećam se odmah na prvoj godini kad sam se bavila savremenim tehnikama harmonike, da sam negdje znala da u momentu kad budem dovoljno tehnički jaka, iz poštovanja prema našoj tradiciji, da ću joj se tek tad vratiti. Kad budem osjećala da sam dovoljno zrela, da iznesem iz toga nešto svoje, da jednostavno spojim te neke tehnike koje znam, da ću se vratiti toj tradiciji. Tako da je trajalo neke tri-četiri godine da se usudim da napravim prvi aranžman koji je bio baziran na našoj tradicionalnoj muzici.
Čekala si trenutak da ti i harmonika postanete jedno?
- Mi smo se hrvale. Kad sam izašla kao izbjeglica nisam ni imala harmoniku. Tako je bilo dvije godine. Prijemni na akademiji sam položila na posuđenoj harmonici, a onda mi je akademija posudila njihovu tako da sam tek na drugoj godini konačno dobila svoj instrument. To je bilo pravo upoznavanje. Bilo je tu oticanja zglobova, upala svih mogućih mišića, ali sve je to jedan prekrasan proces. Harmonika jeste jedan fizički težak instrument, međutim postali smo u jednom momentu jedno - nerazdvojni.
Kako se desio taj trenutak zaljubljivanja u harmoniku?
- Odrastala sam u Livnu koje ima prekrasnu prirodu punu rijeka. Vječito smo ljeti kampovali pa bi se uveče uz vatru uvijek pojavio neki harmonikaš i pjevale bi se pjesme do kasno u noć. Brat mog tetka je isto imao harmoniku pa sam ja uvijek zaljubljeno gledala u taj instrument, a i komšija je svojim sinovima kupio harmoniku. Kad se desila ta zaljubljenost? Stvarno imam osjećaj da otkako sam svjesna sebe kao mala da je ta zaljubljenost postojala. Prvi put kad sam stvarno vidjela i čula instrument kod tog rođaka koji je svirao ... Te tipke, basovi, pa taj mijeh koji se otvara, zatvara ... Sve mi je bilo nevjerovatno fascinantno. Stalno se ponavljam, ali imam osjećaj da mi je prva riječ bila mama, a druga harmonika, a onda sve ostalo.
"Harmonika jeste jedan fizički težak instrument, međutim postali smo u jednom momentu jedno - nerazdvojni" (FOTO: Arhiva)
Nakon dugo vremena izbivanja čini se da je tvoj povratak započeo radom na Sarajevskoj hagadi. Kao da je to bio ključni trenutak. Rad na Hagadi je iz više kutova zanimljiv kad si ti u pitanju jer se, eto, dogodilo da si koncertom čak otvorila i Zemaljski muzej u Sarajevu koji je dugo bio zatvoren. S tim si nekako zaključila taj povratak, mada znajući tvoju prirodu pitanje je koliko je i to stalno.
- Meni je vrlo interesantno što si to povezao i što se tako poklopilo. Mada, ja nemam osjećaj da sam se vratila u Sarajevo u smislu da sam sad tu došla i da živim, a možda to i jeste to. Možda sam se stvarno vratila i na taj način zatvorila neki krug. Međutim, ne usuđujem se ništa reći poznavajući prirodu mog posla, ali i moju prirodu kao što si rekao. Ipak, sama činjenica da sam ponovo tu ... Po prvi put me više nije briga gdje odlazim jer znam da sam sad tu. Dok sam živjela u Holandiji i Americi, pogotovo u LA-u, osjećala sam se kao kod kuće, ali nikad nisam imala osjećaj da je to završeno. Sa Sarajevom imam taj osjećaj ... Draga mi je spoznaja da, ako mi i kad mi negdje dosadi, kao što mi dosadi, da se mogu vratiti. Ne znam kako bi bilo da sam primorana da boravim samo u Sarajevu, da li bi bila tako sretna i zadovoljna ... Ne znam. Sama činjenica da su putevi na sve strane još uvijek otvoreni i da sam tu kod mame, koja mi je prva komšinica i koja je toliko sretna, jer sam ja sa 14 godina otišla od kuće da studiram ... Nevjerovatno nas to čini sretnima.
A što se tiče Sarajevske hagade?
- Realizirala sam je Americi iako je ideja nastala još dok sam bila u Holandiji. Pri posjeti u LA-u, dobila sam na poklon knjigu od Geraldine Brooks, "People of the Book" i tad mi se rodila ideja da bi se mogla napraviti neka muzička priča kao što je Geraldine Brooks napravila fenomenalnu knjigu. Nakon što je američka jevrejska fondacija podržala taj projekt, koncert sam izvodila širom Amerike i Geraldine Brooks je bila na premijeri u Bostonu oduševljena projektom tako da me sad vrlo često prati kad nam se vremenski poklopi da i ona može da bude na koncertu. Napravila je prekrasan uvodni tekst koji i pročita prije koncerta. Tako da je čitav projekt pobudio veliki interes američke publike. Imala sam sreću da, osim što je projekat podržala jevrejska fondacija, da su oni organizovali čitavu turneju tako da su vodeći mediji napravili priču o projektu - Bostone Globe, Washington Post ... Valjda zato što je priča toliko univerzalna. Jeste da se radi o knjizi, ali ta priča kuda je sve prolazila od Španije do Sarajeva, ko se sve žrtvovao za tu knjigu, ko ju je sve spasio, od inkvizitora u Italiji, ovdje u Sarajevu dva puta je spašena ... Živimo u vremenu kad nam se stalno dešava nešto grozno i mediji su puni groznih članaka i slika ratova, razaranja, ljudske mržnje tako da vjerovatno kad se nađe tako neka pozitivna priča ljudima je to potrebno. Potrebne su pozitivne priče gdje žrtvujemo živote jedni za druge, a ne gdje žrtvujemo živote jedni protiv drugih. Ta potreba nije samo kod nas već svugdje u svijetu i prije ovih zadnjih političkih dešavanja. Jednostavno nam trebaju lijepe priče, pozitivni projekti sa nekim happy endom jer smo stalno okruženi nekim crnilom. Mislim da je i to doprinijelo uspjehu projekta. Presretna sam što se tim koncertom na kraju otvorio Zemaljski muzej. Dvije minute prije nego što smo izašli na scenu saznali smo da je odobreno da se Muzej otvori.
Postoji jedna zajednička crta tebe i Hagade, što daje jednu dodatnu notu. Imate oboje izbjegličku priču.
- Da, to jeste negdje bio i okidač. Razmišljala sam kako bi bilo da sam ja u stvari bila Sarajevska hagada ili da je Hagada bila osoba. Šta bi sve, kuda bi sve? Koji bi put prošla, koje bi melodije čula, na koji način bi reagovala ... I meni su pomagali ljudi od kojih se nisam nadala, prolazila sam kao i svi mi kroz neke strašne, grozne situacije, ali uvijek su se našli neki nevjerovatni ljudi koji bi priskočili u pomoć. U pravu si. Ima tu dosta paralela, a ja sam ih i podvukla u realizaciji čitavog projekta.
Zanimljivo je i da radiš nekih godinu dana i muziku za predstavu "Velika bilježnica" u ZKM-u, priča o ratnoj djeci koja su prinuđena prilagoditi se ratnim uvjetima. Opet ta poveznica ratnog naslijeđa i tebe.
- Bila sam presretna kad me Liverić pozvao da sarađujem sa njim, a na žalost to ratno naslijeđe je naše naslijeđe, naslijeđe naših očeva i majki i djedova i pradjedova ... Nekako se stalno vrtimo u tom naslijeđu. Živimo još uvijek u takvom vremenu. Ja osjećam strah ljudi u Sarajevu i svugdje po Bosni. U čitavom regionu je prisutan konstantni strah kao da će sad to opet negdje da se zapuca. Mi smo svi s pravom istraumirani. Čudo je da funkcionišemo kako funkcionišemo, kad razmislim o svemu kroz šta smo prošli. Što se tiče "Velike bilježnice", Agota Kristof je to napisala na jedan predivan način. Ti blizanci su toliko okrutno pravedni, pa na kraju, koliko god je to okrutno, pomislimo da bi svijet bio puno bolje mjesto da su svi kao ti blizanci. Stvarno su okrutni, ali nikad iz nepravde. Vrijedi pročitati i knjigu i pogledati predstavu jer je prekrasno izrežirana i glumci su fenomenalni. Bilo bi divno da se bavimo nekim drugim temama, ali je jako potrebno da se bavimo ovakvim temama sad. Zbog svega što nas okružuje, što je iza nas ili što je stalna prijetnja ispred nas i u svakodnevnom životu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Arhiva
pokvari svojim sviranjem ovu prekrasnu pjesmu