Zlatko Dizdarević je jedan od najboljih novinara bivše Jugoslavije, postjugoslavenskih zemalja, čovjek koji je bio dopisnik iz bliskoistočnih zemalja, diplomata koji je pokrivao Siriju, Libanon, Irak... Bio je veleposlanik BiH u Zagrebu. Autor je nekoliko knjiga koje su objavljene u više zemalja, a na Bliski istok je prvi put otišao kao dopisnik još 1978. godine, kad je na čelu Sirije bio otac današnjeg predsjednika Bašara El Asada, Hafez El Asad.

Svjedoci smo zadnjih godina u mejnstrim medijima širom Evrope i u Americi, zato su pomenuti ovdje u istom pitanju, da se i Gadafi i Asad predstavljaju kao diktatori koji krše ljudska prava i da će njihovim rušenjem doći do veće demokratizacije i povećane razine ljudskih prava. Svjedoci smo da se to u Libiji nije dogodilo. Dapače, potonula je u potpuni kaos i nasilje, a s druge strane imamo vojske koje napadaju Asada, a proizvode ekstremno nasilje u okviru Islamske države, pa se Asad kakav god da je, ispostavlja kao čuvar na braniku naše civilizacije kakvu poznajemo. Što bi vi rekli za Asada – je li on heroj ili zločinac?

- Ni jedno ni drugo. Asad je realnost u situaciji koja je takva kakva je. I faktor je rješenja, a ne zaoštravanja problema. O tome sam pisao kada je sve počinjalo i tvrdilo se da će ga "revolucija skinuti za tri mjeseca". Glupost. On je legitimno izabran predsjednik. Rekao sam da su 2013. usvojili zakon o višepartijskom sistemu, na temelju toga su imali izbore koji su takvi kakvi su. Zajednički zaključak međunarodnih promatračkih misija, uključujući u njima i predstavnike nekih zemalja EU, konstatovale su kako su izbori, u datim uslovima, bili korektni. Eto to bi trebalo biti pitanje elementarnog legaliteta i legitimiteta temeljem međunarodnog prava. Naravno, onoliko koliko je i Gadafi srušen "zato što je terorista po mjerilima i u ime međunarodne demokratizacije", pa smo dobili to što smo dobili, tu priču imamo i ovdje. Jasno je da sirijski sistem po definiciji, kao ni jedan arapski sistem prije ovoga svega, nije bio demokratski ni liberalan u onoj mjeri u kojoj se uspostavlja kao standard na Zapadu, ali da budemo realni, demokracija nije nešto što se stvara preko noći. Francuska je od Velike povelje slobode do Francuske revolucije razvijala svoje odnose stotinama godina. Mi znamo šta kod nas znači kazati kako smo preko noći, jednim glasanjem, na jednim izborima, uveli demokraciju i to u sasvim drugom okruženju. To je proces, nije pitanje političke odluke. Ali onog trenutka kad Saudijska Arabija, Katar i Kuvajt kao strateški prijatelji Zapada postanu njihov demokratski problem kao Sirija, i na njih se primjeni ovo što i tamo, pristajem da drugačije razgovaramo. Nemojmo, ipak, praviti komediju i farsu od nečeg toliko brutalnog.

"ISIL je rezultat činjenice da danas imate tamo desetine miliona ljudi koje možete da regrutujete preko noći za radikalizam svake vrste, jer ogromna većina mladih ljudi ispod 30 godina nema apsolutno nikakvu budućnost" (FOTO: Facebook/Falis)

Da li to znači da ne možemo zemlje Bliskog istoka promatrati u našim parametrima demokracije i ljudskih prava? Da li se može reći da je izbor na Bliskom istoku ili prosvjećeni ili neprosvjećeni apsolutizam?

- Bez uvažavanja pitanja o čemu se tamo radi i zašto je to tako, nekorektno je praviti paralele. Tamo danas nemamo realnost koja je pala s neba. To je isto kao što se danas svi bave izbjeglicama i razgovaraju o zidu u Mađarskoj, o tome ko im je dao kruha i vode, ko će ih u autobus a ko neće, ko je među njima kršćanin pa može proći a ko je musliman pa ne može, a niko neće da postavi pitanje zašto su ti ljudi izbjeglice. I da kaže, pomozimo da se zaustavi rat, a može, pa ćemo drugačije razgovarati i o tome šta sa njima. To je sve zajedno suština velike priče o Bliskom istoku. Pojednostavit ću do kraja: Bliski istok je odvajkada, ili evo da govorimo o vremenu od Otomanske imperije na ovamo, prostor "određen" za pljačku. To je teren sa kojeg se uvijek uzimalo, a uzimao je Zapad. I tu postoje dvije stvari: jedno je nafta i geostrategija nafte, a drugo nedozvoljavanje Bliskom istoku da odraste, da se demokratizira, da se obrazuje, da postane prostor i sistem u kojem će se jednog dana kazati – ne možete da dobijate barel za pet dolara. To je osnov na kojem je izrastao ISIL. On nije prevashodno vojna, nego socio-patološka komponenta. ISIL je rezultat činjenice da danas imate tamo desetine miliona ljudi koje možete da regrutujete preko noći za radikalizam svake vrste, jer ogromna većina mladih ljudi ispod 30 godina nema apsolutno nikakvu budućnost. Neobrazovani, nezaposleni, poniženi, skrajnuti, oni su idealna regrutna baza iz koje možete da dobijete to što ste dobili, teroristu. I da stalno održavate taj projekat živim. Oni su napravljeni zato što je svako ko je bio spreman da sruši Asada bio dobrodošao i svako takav je bio naoružan. Pa, molim vas, iz Hrvatske je otišlo nekoliko hiljada tona oružja za "opoziciju" preko Jordana, sa Plesa. Nije to, uglavnom, bilo hrvatsko oružje, ali je Hrvatska dobila nalog da bude sabirni centar za oružje iz evropskih zemalja kako bi se poslalo gdje treba. Dakle, učestvovalo se u svemu, dosta poletno, da bi se zadovoljio zadatak "partnera". A posljedice?

Imao sam prilike da učestvujem tada na jednom zatvorenom sastanku o Bliskom istoku kod predsjednika Josipovića. Rekao sam da se u krugovima koji se time bave zna da je to oružje otišlo. A on je pitao, otprilike na način da baš ne potvrdi tu "tajnu", da li se to doista zna ili neko nagađa. Ne znam danas šta je bilo zapravo u pitanju, možda da me propita kako se to može znati ako je tajna... Rekao sam da znam tu činjenicu na jedan vrlo jednostavan, tehnički način, koji svako ko se bavi ovom vrstom poslova zna. U svakoj državi postoji ured u kojem sjede ljudi što se bave podacima i dozvolama za prelet aviona preko teritorije te države. Tu se moraju dati osnovni podaci o tipu aviona, putnicima ili teretu, odakle ide, kuda ide itd... Prema tome, ako vam neko prijavi da preko BiH za Jordan dnevno leti nekoliko aviona koji su konfigurirani za specijalne terete, to se uglavnom čita kao oružje, čiji je tip takav i takav, zove se tako i tako i imaju određenu nosivost i tonažu, onda treba biti blesav pa ne shvatiti o čemu se tu radi. Kad se to pomnoži sa danima leta i brojem aviona, pa toliko i toliko tona, dobije se to i to. Vijest je nakon sedmicu dana objavio Njujork Tajms, a onda su kao svi bili iznenađeni. Ne mislim da je Hrvatska imala kapitalnu ulogu u svemu tome, ali je očigledno odigravala nečiju igru. Ako je odigravala nečiju igru, možete misliti kako su to tek drugi radili. Cilj je tada, i danas je, bio samo srušiti Aasada. I svi su pisali da je to samo pitanje vremena, veoma kratkog. Vrijeme se oteglo, rodile su se zvijeri raznih vrsta silno podupirane kao lovci na Asadovu glavu, a tamošnjem narodu je – idiotski i svjetskoj javnosti – ponuđena priča da su, valjda, ISIL i isilčići umjereni borci za demokraciju, šta li. Asad nije srušen, evo, već petu godinu, četiri miliona raseljenih unutar Sirije prebjeglo je na prostore koje drži regularna armija, a priča je i dalje da ta armija ubija svoje stanovništvo.

Šta je objašnjenje tog njegovog trajanja?

- Zato što su bili jači nego što se vojno i organizacijski očekivalo, jači i od male Gadafijeve vojske i nekada velike iračke koja je prethodno rasturena američkom agresijom 2003. i kasnijom "obnovom", dosta dubioznom. I zato što su imali dva logistička uporišta koja takođe nisu naivna. Rusija svoj jedini izlaz na Mediteran ima u Siriji, u luci Tartus. A ako neko misli da će Rusija da prepusti svoj jedni izlaz na Mediteran bilo kome tek tako, onda on o politici ne zna ništa. Zapadna procjena ruske spremnosti na odgovor, podjednako kao i u Ukrajini, bila je pogrešna. Može se svašta desiti, može se i Asad žrtvovati ako zatreba, ali geostrateški interes prisustva na obali Mediterana, na naftnim putevima u regionu, teško ili nikad. Iran takođe ima svoj interes u cijelom regionu. Uostalom, Zapad je i ovdje napravio grešku u procjeni činjenice da su oni gurnuli Damask prema Teheranu. A interes Irana je održavanje "klina" do Libanona i jakog Hezbolaha tamo i neće dozvoliti da ga se odgurne odatle. Amerika ima ogromni interes sa Izraelom, ali je pritisnuta i obavezama prema Saudijskoj Arabiji (petro-dolar), Turskoj (južno krilo NATO-a) i drugim "partnerima" tamo koji, opet, imaju svoje povijesne snove o Bliskom istoku bez Asada. U pitanju je, dakle, igra velikih interesa i igrača. I Hafez El Asad, i Sadam Husein i Gadafi tu su igru znali da igraju do mjere kada su postali prepreka za više interese. Nažalost, tu igru danas ne zna da igra mudro prije svega Zapad. Filozofija otimačine resursa nadvladala je nekadašnje sofisticiranije politike i ideju o pravednijem međunarodnom poretku. Sirija i Irak tamo su samo teren na kojem se realizira gruba otimačina. Bžežinski, čuveni američki geostrateg, uz Kisindžera najveći u novijoj istoriji, savjetnik za nacionalnu sigurnost u vrijeme Kartera, objavio je 1997. knjigu „Velika šahovska ploča" o američkom primatu i geopolitičkim ciljevima. Do detalja je objasnio kako se destabiliziraju zemlje iznutra da bi se srušile i da bi se uveli novi sistemi sa novim vladarima. Teoriju je razvio prije svega na Sovjetskom savezu i njegovom rušenju kroz Afganistan ali je očigledno da se metod brutalno koristi do današnjeg dana uvijek upotrebljavajući proizvodnju unutrašnjih razarajućih snaga. Sada su to opet islamisti, u Afganistanu talibani pa Al Kaida, u Egiptu takozvani "umjereni islamisti", u Iraku i Siriji ISIL i slični. Šta znači umjereni islamista? Nema umjerenih islamista kao ni umjerenih šovinista ili fašista...

Cijeli razgovor pročitajte na ovom linku

Lupiga.Com via Kontrapress

Naslovna fotografija: Facebook/Falis