„Priča o seksualnom uznemiravanju određenih studentica i studenata na ADU je oduvijek bilo, ali nitko nije htio reagirati niti su postojali adekvatni institucionalni mehanizmi za zaštitu žrtava. Zbog toga je i dan-danas teško potaknuti ljude da izađu pod svojim imenom i prezimenom i imenuju one koji su vršili seksualno uznemiravanje. Kultura straha tamo je sustavno proizvođena. Što se tiče mog studija, od početka sam bio suočen s različitim oblicima simboličkog nasilja. Zbog toga sam i inicirao pobunu studenata. Nije se radilo samo o nastavnom programu koji je bio i ostao zastario i perpetuirao konzervativne politike, već i o načinu komunikacije profesora sa studentima. Ti isti ljudi, uz sve pritužbe, još uvijek su na tom odsjeku. Cijela institucija je stvorila klimu u kojoj se nešto takvo moglo godinama nesankcionirano događati. Naravno, i u ovom slučaju izostaje pitanje šire odgovornosti – odgovornosti svih onih koji su svojom pasivnošću zauzeli poziciju suučesništva“, kaže kazališni redatelj Oliver Frljić u velikom razgovoru s Ninom Gojić za Kulturpunkt. 

Nakon što je podnio ostavku na mjesto intendanta u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, Frljić sve manje režira u regiji te je fokusiran na rad u inozemstvu, a danas je najintenzivnije vezan za Njemačku, gdje je još 2018. godine režirao prvu predstavu u berlinskom kazalištu Maxim Gorki. Trenutno je član umjetničkog odbora, a koje je 2014. i 2016. godine proglašeno najboljim njemačkim kazalištem.

OLIVER FRLJIĆ: „Noćima nisam spavao razmišljajući kako li se osjećaju Markić, Hasanbegović i ostali Bujančevi svatovi“

BURA U ČEŠKOJ: Neonacisti i komunisti brane kršćanstvo od Olivera Frljića

OLIVER FRLJIĆ ZA LUPIGU: 'Neće me zaustaviti u mome radu – ne povlačim se'

Povod razgovora za Kulturpunkt činjenica je da se „u javnosti daleko više pažnje posvećivalo političkim odjecima njegovih predstava no načinima na koje politički djeluje unutar kazališne mašinerije, u odnosu na kazališni pogon, infrastrukturu te organizaciju rada u institucijama“. 

Frljić 2018. godine s nagradom Nada Dimić (FOTO: Fond za druge)

O svom političkom kazalištu i svojim zanimanjima unutar njega Frljić kaže: „Od samog početka bavljenja kazalištem bilo mi je važno ne samo ono što nastaje kao proizvod, koji deklarativno može biti politička kritika, nego i proces dolaska do te točke. Problem je što su cijeli sustav rada u kazalištu i kritička recepcija fokusirani isključivo na završni proizvod. Proces je važan da bi kazalište artikuliralo gdje ideološki i politički stoji. To je bio i ostao moj interes od samog početka, još dok sam radio na nezavisnoj sceni: zanimanje za proces i razmatranje tog procesa, uvjeta proizvodnje, načina na koji on nekoga uključuje ili isključuje. Međutim, situacija je sad bitno drugačija jer radim uglavnom u institucijama koje su hijerarhijski postavljene, orijentirane gotovo isključivo na finalni proizvod, a taj konačni proizvod opravdava sve.“

O nasilju u svijetu kazališta Frljić će dodati i ovo: „Nasilje je internalizirano – kako u obrazovnim institucijama, tako i u procesu rada u kazalištu. Kazališni obrazovni sustav normalizira nasilje koje dovodi do zadovoljavajućeg finalnog proizvoda, to jest predstave. Pitanje nasilja koje postoji kao dominantan model proizvodnje u različitim kazališnim institucijama tek treba otvoriti. Ako nas zanima samo ono što će na kraju biti izvedeno kao predstava, naravno da nije bitno kako se dolazi do toga, i nije bitan model suradnje ili propitivanje zadatih hijerarhijskih modela u kojima se mora raditi. Pitanje strukturalnog nasilja otvaram i u nekim drugim institucijama, i to ne samo kroz rad na projektima, nego i u savjetodavnim tijelima: kako pomiriti zadani hijerarhijski ustroj s različitim politikama emancipacije svih zaposlenika. U jednoj instituciji pitao sam zašto tehničko osoblje nije uključeno na sastanke na kojima se raspravljaju različiti modeli šireg uključivanja. Dakle, strukturalne diskriminacije nastavlja se čak i u institucijama koje imaju, rekao bih, puno više kritičke samosvijesti od prosječnog kazališta u Hrvatskoj“

O vremenima intendanture u riječkom HNK reći će kako je ona „potvrdila da je ono što kazalište proizvodi u širem društvenom polju puno važnije od toga hoće li dominantna malograđanska estetika određenu predstavu označiti kao dobru ili lošu, uspješnu ili neuspješnu. Sve što sam radio u tom vremenu bio je rezultat ozbiljnog promišljanja jednog institucionalnog okvira i pripadajuće mu društvene dramaturgije. Danas čujem različite teze o tome zašto sam otišao iz Rijeke, ali pravi razlog je taj što više nije bilo manevarskog prostora. Činilo mi se da je poštenije napraviti sljedeći korak i otići raditi u kontekst gdje neću imati upravljačku funkciju. U Rijeci sam maksimalno rastegao institucionalni okvir – onoliko koliko je zakon dopuštao. Nisam želio voditi instituciju onako kako je netko drugi to zamislio, nego propitivati što je ona, što znači, koji sustav društvenih normi reproducira i kako.“

O teatru danas Frljić misli: „Kazalište kakvo danas imamo, ne samo u Hrvatskoj, servisira kulturne potrebe i interese jednog društvenog sloja. Postoji velik broj onih koji su iz ovog prostora isključeni: ili nemaju adekvatan simbolički kapital za razumijevanje vrlo kompleksnih kodova koje proizvodimo, ili nemaju financijski kapital kojim bi kupili ulaznicu da uopće uđu u taj prostor. Naravno, s baletom i operom stvar postaje još problematičnija jer se radi o granama izvedbene umjetnosti koje danas funkcioniraju primarno kao elitistički socijalni markeri.“

O nezavisnoj sceni poznati redatelj kaže: „Ona okuplja ljude koji puno ozbiljnije promišljaju i modele suradnje i pitanja reprezentacije. Rad na nezavisnoj sceni proizvodio mi je veliko zadovoljstvo, ali i ogromnu frustraciju. Zvanične kulturne politike, kako gradske, tako i one na nacionalnoj razini, nezavisnu scenu su uvijek nevoljko gledale kao nešto što moraju tolerirati. Odlučio sam migrirati s nezavisne scene u institucionalni kontekst jer me zanimao rad sa simboličkim kapitalom tih institucija.“

O političkom kazalištu u Hrvatskoj reći će i ovo: „Na ovim prostorima nikad nije ni postojalo neko ozbiljno političko kazalište, ponajmanje u institucionalnom okviru. Institucije su tu da ne dovode u pitanje ono oko čega već postoji široki društveni konsenzus. Zato nemamo predstava koje bi doista kritički govorile o Domovinskom ratu, o ovoj vladi ili razini korupcije o ovome gradu. Ljudi koji vode institucije se u pravilu postavljaju da ne bi dovodili u pitanje nametnute društvene konsenzuse ili politike onih koji su ih na te pozicije postavili. Nihil novi sub sole. Institucije daju veliku vidljivost i potencijalno se s njima može puno napraviti. Ali ne treba zaboraviti da one isto tako mogu aproprirati svaku pobunu. S druge strane, izgladnjivanje je permanentna kulturna politika u odnosu na nezavisnu scenu. Pitanje je odluke želiš li biti gladan i imati slobodu lajanja ili želiš ući u instituciju, biti sit i pomalo drijemati kao poslije ručka.“

O domaćem kazalištu još jednom: „Većina toga što se proizvodi u hrvatskim kazalištima plod je opsežnih kalkulacija i straha od konfrontacije s političkim nomenklaturama. I prije nego što sam došao u Rijeku bio sam kulturni gastarbajter. S kulturom se ne identificiram po kriteriju mjesta rođenja ili jezika koji govorim. Ali su se ti kriteriji uvijek uzimali kad me se trebalo ljudski ili umjetnički diskvalificirati. Osjećaj nepripadanja davao mi je uvijek zdravu distancu i trezven pogled na one koji se, osim porijeklom, nisu imali s čime drugim identificirati.“

Cijeli intervju s Oliverom Frljićem pročitajte na ovom linku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com