„Prošloga sam tjedna putovao u Sarajevo. Često sam tamo u posljednjih nekoliko mjeseci. Rješavam administrativne posljedice majčine smrti, zatvaram mrtve bankovne i životne račune, sakupljam i raspoređujem sitniš svake vrste, i jednostoljetni privremeni boravak jedne porodice u Bosni – otvoren dolaskom mog pradjeda Karla Stublera iz njegovih podunavsko-švapskih i banatskih zavičaja – privodim njegovu konačnom kraju. Ustvari, radim ono što većina ljudi radi kada im umru roditelji, samo što ja za sve to, za svaku administrativnu sitnicu, potpis i pečat, moram putovati četiristotinjak kilometara. Netko bi rekao da to cijelu stvar čini kompliciranijom i napornijom, ali ne, jer dobro je tih pet sati do Sarajeva i pet sati od Sarajeva: vrijeme u kojem se o svemu temeljito promisli i nekoliko se života još jednom, od početka do kraja, proživi i pregori. Nakupilo se toliko toga u tom sarajevskom stoljeću mojih Stublera da je nekako i logično da sad potraje to vrijeme koje je potrebno da se ode i da se za sobom prebriše svaki trag. Jer to je, ustvari, cilj ovakvog odlaženja: prebrisati svaki trag. Neka se ne zna da smo ikada bili tamo, i nitko neka na naše bivanje u toj zemlji i tom gradu ne polaže ikakvo pravo. Temeljit valja biti u nestajanju“, piše književnik Miljenko Jergović na svojoj web stranici. Njegov zapis na ovom mjestu prenosimo u cijelosti.

„Nisam ni znao da je Ramazan. Sveti muslimanski mjesec, koji nije u sjećanju samo vrijeme vjerničkog posta, nego i vrijeme kada se u onom Sarajevu iz osamdesetih godina svečanije živjelo i kada je za sve koji su u tome htjeli sudjelovati, bez obzira na to vjeruju li i u što vjeruju, te jesu li muslimanskog imena i podrijetla, nastupala velika promjena. Dan se mijenjao za noć, vreli somuni, upravo izvađeni iz užarenih peći Vratnika i Bjelava, plesali su na jagodicama prstiju, i nikako da se ohlade, komšije su, više iz neke dragosti nego iz svijesti o nekakvoj tradiciji, pozivale istovjerce i inovjerce, one koji poste i one koji ne poste, one koji pripadaju zajedničkom misteriju i one koji su izvan njega, da dođu na iftar, na taj prvi ranovečernji obrok po zalasku sunca. Od zore do sumraka nisu jeli ni pili, ali su u tom vremenu normalno obavljali sve radne, životne i građanske dužnosti. Išli su na posao, vozili auto, stajali pred šalterima, verali se uz strme sarajevske ulice i sokake, živjeli unutar vjerničke zajednice i unutar one druge, šire i veće, društvene zajednice, još uvijek obilježene proklamiranim ateizmom, ali već dovoljno otvorene da prihvate činjenicu da netko posti. Tokom dana pripremalo se ono što će se iftariti, spremala se gozba neusporedive raskoši i miline, ali koja u sebi nije imala ništa od tradicije rimskih bakanalija, a ni od onih balkanskih prežderavanja, slavljeničkih ili svakodnevnih, kojim naš svijet pokušava nadvladati najdominantniju od svih naših tradicija, tradiciju vječne gladi, siromaštva i nezasitosti. Raskoš i milina iftara sastojala se u bogatstvu detalja, sve jemek do jemeka, da između jemeka dođe zahlada, kada se jede da bi se odmorilo od jedenja, i sve to nasitno, namalo, skromno i veličanstveno.

"Vreli somuni, upravo izvađeni iz užarenih peći Vratnika i Bjelava, plesali su na jagodicama prstiju, i nikako da se ohlade" (FOTO: radiosarajevo.ba)

Takvi su, eto, bili sarajevski iftari osamdesetih, na Sepetarevcu, Mejtašu i Bjelavama, tamo gdje me je zvalo i gdje sam išao, da nikad ne zaboravim, i da mi se za cijeli život upiše i utisne, tako da je i to sad dio onog štublerovskog dragocjenog nasljeđa, što ga iz Sarajeva odnosim, sve dobro pazeći da na kraju ništa ne ostane iza nas.

Post je bio intimna stvar. Nisu postili članovi Saveza komunista, a nisu postili ni mnogi od ljudi muslimanskih imena i prezimena koji nisu bili članovi Saveza komunista. Ali oni koji su postili, činili su to u sebi i za sebe, ne skrivajući od okoline tu stvar, jer se, uostalom, ramazanski post i ne može sakriti od okoline. Naša je obaveza bila da im ne budemo na smetnji. Ticalo se to bontona, o kojem se ne raspravlja i ne razmišlja. Recimo, kad bi se našao u kavani s nekim tko posti, trudio bi se da ne pušiš. Zašto? I nekako bi diskretnije pio svoje piće, pored njega koji ne pije ništa. Zašto i kako diskretnije?

Iftar je, također, bio intimna stvar. Ali to je već bila ona intima koja se dijelila s ljudima. I svejedno bi ostajala intimom. Svaka je muslimanska kuća imala svoje iftare. Veliki jad je bio kada neka domaćica ne bi bila u prilici da nakuha sva ta iftarska čuda. Tad bi je se tješilo i žalilo. Grad je tokom ramazana živio u intimi komšijskih iftara. Nevjernički, inovjerni i ateistički grad. I sve je, zapravo, bilo vrlo skladno. Vjerojatno nikada vjera nije bila više vjerom kao tih osamdesetih godina. Ima li ikoga tko bi to danas razumio? Nema? Nije ni važno.

"U Sarajevu me je ovaj put dočekao jedan drukčiji Ramazan" (FOTO: Michal Sleczek)

U Sarajevu me je ovaj put dočekao jedan drukčiji Ramazan. I odmah imam potrebu da se pravdam i objašnjavam: ne prigovaram ništa, samo konstatiram. I dodajem, ne bih li bio baš skroz politički korektan, riječ je o istoj vrsti drukčijosti koja se vidi i u većinski kršćanskim zajednicama, u vrijeme njihovih blagdana. Eto, recimo, u Zagrebu.

Ono što je nekad bilo intimno, danas je javno. Ono što je pripadalo domu, danas čini karnevalsku atmosferu vjerničkog, nacionalno i vjerski monolitnog grada. Iftari se po ulicama, na gradskim trgovima, na terasama buregdžinica, ćevabdžinica i restorana, pred očima mnogobrojnih inozemnih turista, Japanaca i Kineza, koji sve to ljubazno fotografiraju. I neka tako bude. Ramazan u Sarajevu neodoljivo podsjeća na Advent u Zagrebu. Stvorena je neka nova tradicija, unutar koje postoje konfesionalne razlike, ali ista je forma i suština. Kao da je netko izokrenuo svijet, pa je javno postalo ono što je prethodno bilo intimno. Može li se kolektivno postiti i kolektivno vjerovati u Boga?

Predvečerje, i ne može se ući u Bečku kafanu Hotela Evropa, što ga je 1882. godine izgradio srpski čaršijski gazda Grigorije Jeftanović, da bude prvi moderni hotel u europskom Sarajevu. Ispred hotela je, nasred ulice, parkirano pedesetak crnih automobila, redom s diplomatskim tablicama. Okolo se vrzmaju momci u crnim odijelima, svaki sa slušalicom u uhu, i mrko mjerkaju rijetke prolaznike. To turska ambasada organizira iftar, sve s pratećom svečanošću.

Nekoliko stotina metara dalje, nasred ulice se nabrzinu priređuju stolovi. Uskoro će zaći sunce, a ništa još nije gotovo. Konobare hvata nervoza, naokolo se okuplja publika, uzvanici još ne stižu, ali uskoro će.

Ulazim u Ćevabdžinicu Željo i naručujem ćevape. Dok čekam da se ispeku, najednom se oko mene počinje nešto zbivati. Konobarice na svaki slobodni stol redaju čaše s vodom i plitice s datuljama. Na moj stol, naravno, ne stavljaju ništa. Jasno im je tko sam ja, kao što i meni biva jasno što to one rade. I sve je u nekakvom multikulturalnom prividu, kao i bilo gdje drugdje u Europi, u Moskvi ili u Londonu, u Budimpešti ili u Rimu, ovisno o tome tko je gdje u većini.

Konobarice na svaki slobodni stol redaju čaše s vodom i plitice s datuljama. Na moj stol, naravno, ne stavljaju ništa. I sve je u nekakvom multikulturalnom prividu, kao i bilo gdje drugdje u Europi (FOTO: radiosarajevo.ba)

Stižu i moji ćevapi, a malo nakon toga i masa mladih i starijih ljudi, pokrivenih i otkrivenih žena, muškaraca u trapericama, staraca, koji su došli iftariti u Ćevabdžinicu Željo. Pokraj njih ja ne iftarim, nego samo jedem svoj fast food, i živim u skladu s nekom drugom satnicom, kalendarom, ceremonijalom. I najednom me grize savjest, jer mi se čini da sam svojim prisustvom trivijalizirao njihov iftar. A nisam, i ne bi me trebala gristi savjest.

Iste večeri, na televiziji vijesti iz Stoca: SDA organizirao veliki iftar na otvorenom. Bakir Izetbegović izjavio da je taj iftar 'poruka cijelom svijetu'. Kakva poruka? I zašto bi iftar bio poruka?

Nakon povratka u Zagreb vidim da se iftarilo i ispred džamije na Borovju. Sa zanimanjem pregledavam fotogaleriju, da vidim tko je bio. To je onaj segment infotajmenta u kojem nastrano uživam: strastveno pregledavam sve fotogalerije, provjeravam gdje je tko bio. Naravno da mi je zanimljivo vidjeti koga su sve od svojih susjeda, uglavnom većinskih katolika, zagrebački muslimanski zvaničnici pozvali na iftar, kao i koga nisu pozvali.

A onda me strefi i iftarski govor Milana Bandića: 'Ja sam zaljubljen u ljude i svi vi ste dio moga grada. U Zagrebu nema suživota, samo život, i mi ćemo i dalje zajedno živjeti. Ovo je dokaz da je Zagreb najveći multikulturalni grad u Europi.' Postoje riječi koje dočaravaju zbilju. Za takve riječi kažemo da su istinite. I riječi kojima izokrećemo zbilju. Za takve riječi kažemo da su lažne. Ali postoje i riječi koje su izvan svake zbilje. Riječi nadrealističkih pjesnika. Možemo tako u nadrealističkom duhu reći: Zagreb je najveća pomorska luka u Europi. Ili: u Zagrebu se proizvede najviše pamuka na svijetu. Ili, parafrazirajmo Buñuela, u Zagrebu slijepci proizvode mortadelu. Rečenica Milana Bandića izvanredan je primjer nadrealističkog govora, možda i najuspjeliji hrvatski nadrealistički iskaz uopće.“

Lupiga.Com via jergovic.com

Naslovna fotografija: federalna.ba