Nadam se da se barem nebo crvenilo umjesto ljudi
„Smrt je prirodna stvar. Dio života. Sastavni. Život je priča. Klasična. Ima svoj početak, zaplet i kraj. Katkad značaj nečije osobne priče shvatimo tek kada taj netko umre. Broj nekrologa, broj ljudi koji oplakuju određenog čovjeka počesto vidimo kao mjeru onoga što je ta osoba značila za života. Ako je suditi po broju nekrologa i onih koji za njim žale, život Predraga Matvejevića bio je velika priča. Netko će reći jugoslavenska, netko mediteranska, a ja bih rekao da je život Predraga Matvejevića bio velika europska pa i svjetska priča“, započinje Marko Tomaš svoju kolumnu za Žurnal, potaknut odlaskom velikog Predraga Matvejevića.
„Predrag Matvejević je bio korektor u društvima u kojima je živio. Prvo u jugoslavenskom a napose u hrvatskom društvu. Uvijek je ispravno skenirao neuralgične točke i probleme i o njima otvoreno govorio. Taj njegov intelektualni angažman bio je od velikog značaja svakome tko pokušava sačuvati zdrav razum u vremenima kojima najviše nedostaje upravo zdravog razuma, u vremenima ludim i bijesnim, punim mržnje, beznađa, vremenima koja kao da nemaju svoje sutra“, nastavlja Tomaš, pišući kako voli Matvejevićev „Mediteranski brevijar“ te kako se i sam osjeća Mediterancem.
Ovaj put su mostarske crkve i džamije ostale nijeme (FOTO: Lupiga.Com)
„Pred malo sam ljudi bio tako postiđen i zbunjen kao pred Predragom Matvejevićem. Upoznali smo se nakon jednog nastupa u Zagrebu, kojim je otvoreno Goranovo proljeće. Profesor je za sve nas mostarske klince imao jedan isti kompliment. Uvijek bi prišao i rekao kako odavno nije čuo tako lijep mostarski, gradski govor“, prisjeća se Tomaš, primjećujući kako je na isti datum, 2. veljače, preminuo i još jedan veliki Mostarac, Aleksa Šantić.
„Njegov je sprovod bio do tada a i zauvijek neviđen u Mostaru. Sa džamije se učila molitva za pokojnika, zvonila su zvona svih gradskih crkava i ljudi su ispraćajući Šantića zapravo odlučno počeli sanjati novi, bolji, sretniji Mostar u kojem će to jedinstvo biti pravilo, a ne incident. U tom snu, nikada do kraja dosanjanom, rodio se i odrastao Predrag Matvejević“, piše Tomaš, navodeći kako je za Matvejevića napisano puno nekrologa, ali su mostarske crkve i džamije šutjele.
„Nadam se da se barem nebo crvenilo umjesto ljudi“, zaključuje Tomaš u kolumni koju možete pročitati na ovom linku.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Hina
Šta se može. Dao je Balkan podosta velikih umova i još većih ljudi. Neke od njih su vani prepoznali i cijenili, ovdje malo ili nimalo. Bili su naprosto preveliki za nas i naše balkanske intelektualne i humane standarde i tradicije. Međusobne mržnje, uz krvnu osvetu, i podcjenjivanje samih sebe, uz klanjanje moćnicima izvana, još su nam duboko u podsvjesti. Ovi naši velikani, pa i pok. P.M. nisu se uklapali u to, bili su neprilagođeni. A A.Šantić je imao rijetku sreću da živi i umre u tada gradu Mostaru, ne u današnjoj poseljačenoj i balkaniziranij palanci.