Porazna je i ponižavajuća odluka nadležne komisije Gradskoga vijeća Sarajeva da Orhan Pamuk, veliki turski i svjetski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ne bude proglašen počasnim građaninom grada Sarajeva. Još je porazniji način na koji se došlo do takve odluke: najprije je spomenuta komisija jednoglasno (svih sedam članova) prihvatila prijedlog izdavačke kuće Buybook da se Pamuku dodijeli zvanje počasnoga građanina Sarajeva, potom je ista komisija vlastitu odluku pogazila tijesnom većinom glasova (4 : 3). Bez uvjerljivoga demantija iz Izetbegovićeve stranke (SDA), javnost je višestruko opslužena tvrdnjama da je do toga sramnog opozivanja vlastite odluke došlo po direktivi iz centrale SDA a preko njezinoga gradonačelnika Abdulaha Skake. A o razlozima već svi sve znaju: Orhan Pamuk je nepoćudan Erdoğanu i njegovom represivnom režimu u Turskoj, a Izetbegović prema Erdoğanu ima velike obaveze, po nekim komentatorima upravo vazalske. Jedan od njih reći će: „SDA je debelo zadužena kod turske AK partije, pa leti da ispuni preuzeta zaduženja. Tako smo za nekoliko polovnih tramvaja, za nekolicinu spomenika i za jednu seriju (turska tv-serija o Aliji Izetbegoviću, op. a.), prodali obraz Sarajeva, te od nekadašnjeg šehera, od olimpijskog grada i male metropole, spadosmo na varoš, a od kantona dobismo nahiju.“

Bilo bi ne samo zanimljivo nego činjenično i dokumentarno važno znati kojih četvero članova komisije je dalo glas za drugu odluku, a koje troje je imalo srca da pokuša spriječiti Gradsko vijeće da nanese ovu grdnu sramotu svome gradu i njegovim građanima. I da sačuva vlastiti obraz. Evo imena svih članova te komisije za izbor i imenovanja: Vibor Handžić (Naša stranka), Mira Jurić (USD), Velija Katica, predsjednik komisije (SDA), Tea Mušić, zamjenik predsjednika komisije (SBB), Srđan Srdić (Klub samostalnih gradskih vijećnika Srdić), Dado Stojnić (Klub samostalnih gradskih vijećnika Srdić), Miroslav Živanović (SDP).

Orhan Pamuk (FOTO: Wikimedia/Maka Gogaladze)

Da, sve je to porazno i ponižavajuće. Ali je i zloslutno. Takvi slučajevi i načini, naime, pripadaju režimima i sistemima koje svrstavamo u represivne, zatvorene, jednoumne, nedemokratske. U bivšoj Jugoslaviji, jednopartijskoj i ideološki monolitnoj, bilo ih je mnogo, u raznim varijacijama. Mirku Kovaču, na primjer, 1971. godine po odluci stručnoga žirija pripala je nagrada „Milovan Glišić“ za knjigu novela Rane Luke Meštrevića. No, potom su knjigu iščitali partijski stručnjaci, te je nagrada autoru oduzeta, uz opake ideološke osude, a knjiga povučena iz svih knjižara i biblioteka. Treba li reći da danas više nitko nema pojma o figurama i imenima koja su tada odlučivali o sudbini knjige i autora, a da ime Mirka Kovača svijetli kao najsjajnija zvijezda u našemu, i ne samo našemu književnom i intelektualnom sazviježđu.

Od brojnih slučajeva s domaćega, sarajevskog terena prisjetit ću se tek jednoga. Godine 1972. historičar Rasim Hurem objavio je studiju Kriza Narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine. U tadašnjoj apologetskoj, ideološki strogo zadanoj historiografiji o partizanskoj prošlosti, Huremova monografija bila je pionirski prodor u znanstvenokritičko istraživanje i historiografski odgovorno, na činjenicama zasnovano interpretiranje događaja. Među kompetentnima odmah je uočena njezina vrijednost, te mu je dodijeljena nagrada za „najbolju knjigu godine“. Nije, međutim, prošlo mnogo vremena, partijski bdioci su se uhvatili posla i Huremovu knjigu iščitali „pravilno“ – kao nedopustivu „devalvaciju Narodnooslobodilačkog pokreta“. To je knjizi i autoru donijelo žestoku ideološku demonizaciju, knjiga je prešutno povučena i praktično zabranjena. Jedna vrlo perspektivna znanstvena karijera grubo je osujećena. Hurem se nastavio baviti historiografskim radom, ali zauvijek u drugom, trećem planu, stalno pod ideološkom stigmom. Potkraj života živio je u Karlovcu pa u Zagrebu, gdje je umro 2008. godine. Posthumno, 2016. godine, objavljeno je njegovo životno djelo, sinteza Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941-1945.

Oba opisana primjera, i Kovač i Hurem, pripadaju jednom zatvorenom sistemu, „našem“, u kojemu čuvari ideoloških svetinja polažu račune vlastitom vrhovnom autoritetu (Partiji, Vladaru, Epopeji, Državi…). Tu im je i početak i kraj. (A vidjeli smo i kako je taj bio krvav.)

Kada sarajevska SDA i vijećnici sarajevskoga Gradskog vijeća poltroniraju i polažu račun tuđem, dalekom režimu i vlastodršcu – to je neka druga vrsta ideološkoga sluganstva.

I od gorega ima gore.

Lupiga.Com via IvanLovrenovic.com

Naslovna fotografija: Pixabay