Axelle (Forestier) je majka troje živahne, često nesnosne djece vrtićke i osnovnoškolske dobi koja se gužvaju u stanu sa svojom majkom (Deceukelier) i trpi najprije verbalno, a zatim i fizičko i seksualno zlostavljanje od strane svog muža Yanna (Cazalé) od kojeg se rastavlja. Preko granice, ona postaje Athéna, svojim zanimanjem zarađuje sebi za goli, a svojoj djeci za bolji život. Dominique (Lvovsky) je veteranka svoga posla koja poznaje sve tajne zanata i ima savršeno definiran odnos s mušterijama. Njena motivacija je egzistencija njene obitelji, nezaposlenog muža (López), sina i kćeri (Dewales) koja na majčinu karijeru gleda kao na prečicu ka boljem životu, a ne kao na stranputicu. Konačno, Conso (Lengronne) misli da će od prostitutke napredovati do sponzoruše tako što će zavesti bogatog klijenta po imenu Jean-Fi (Bloquet) i zatrudnjeti s njim, ali će joj vijest da je on postao otac pokvariti sve planove.

U međuvremenu imamo i scene iz njihovog zajedničkog poslovnog života, pasaže odavanja tajni zanata, smijeha, suza, svađa i sukoba, kameraderije i rivalstva među njima. Ali „Working Girls“ ("Filles de joie") je prije svega film o nasilju, ponekad eksplicitnom i direktnom, verbalnom ili fizičkom, ali češće implicitnom i podrazumijevajućem, onom koje ne dolazi od nekih određenih osoba, već od društva u cjelini. Nasilje prema ženama, a naročito prema ženama određenog profila i zanimanja, konstanta je u društvu, pa stoga nije ni neka naročita novost ni u kinematografiji, a „Working Girls“ nam poručuje da legalizacija prostitucije ne skida stigmu sa žena koje se njome bave u pokušaju preživljavanja već prije svega abolira muškarce kao korisnike usluga i tek pojedine žene koje su se na ekonomskoj ljestvici popele od radnica do sitnih poduzetnica. Tako uređen biznis-model, pak, definira određena prava po kojima je klijent u pravu ako plati i doplati za određene usluge.

Film, međutim, počinje i praktički završava scenom u kojoj naše tri junakinje zakapaju leš u temeljima nekog gradilišta jedne kišne noći, čime se zaokružuje isjeckana, „hyperlink” struktura filma u kojoj određene scene imamo prilike vidjeti po više puta iz različitih zornih kutova. Ni takva kompozicija filmova sama po sebi nije nešto novo, naročito kada u centru zbivanja stoji bordel i njegove zaposlenice. Paralela se, recimo, može povući s remek-djelom Atoma Egoyana „Exotica“ iz 1994. godine, ali je u slučaju „Working Girls“ priča je sasvim odgovarajuća jer je izvedena sa priličnom dozom elegancije u fotografiji, režiji i montaži, te postiže željene efekte, u zanatskom, ali i u smislu dojma koji ostavlja. 

Dinamika je pojačana u odnosu na to kakva bi bila da je riječ o filmu s linearnim izlaganjem radnje, rupe u logičkom kontinuitetu su minimalne, a fotografija Juliette van Dormael je izuzetno evokativna u svojim kontrastima sumornih dana, neveselih stanova i dekoriranih, umjetno glamuroznih „radnih prostorija”. Dojam koji autorski dvojac bez muke postiže je takav da s našim heroinama suosjećamo, ali ih ne sažalijevamo jer razumijemo njihovu borbu i nedaće koje su ih snašle i natjerale na takav karijerni izbor.

S tim u vezi, „Working Girls“ je i izuzetan glumački film. Dosta posla je tu završeno već scenarijem koji jasno definira likove u njihovim sličnostima i razlikama, kao i izborom triju glavnih glumica. Sara Forestier se pokazala kao idealan izbor za ulogu Axelle i takav tip uloge, relativno mlade, fragilne žene koja se probija kroz život pun problema joj izvrsno pristaje. Glumica se u oštroj konkurenciji prvog ešalona francuske kinematografije probija i radi sa velikim autorskim imenima, a ovakva uloga joj može definirati karijeru. S druge strane, Noémie Lvovsky je svoju karijeru izgradila prije svega sporednim i epizodnim ulogama i izbrusila talent kao karakterna glumica. Sve odlike toga ponavlja i ovdje u nešto većoj ulozi koja je, pak, malo gurnuta u pozadinu prije svega zbog tipologije njenog lika koji se može označiti kao „najnormalniji” od njih tri. Konačno, najmlađa i najmanje poznata od trija, Annabelle Lengronne, po prvi put igra u visokoprofilnom filmu namijenjenom globalnom prikazivanju na filmskim festivalima i u mrežama art-kina, i svoju priliku koristi izvrsno, kapitalizirajući na tome da joj je scenarij namijenio vjerojatno najživlji i skandaloznom ponašanju najskloniji lik filma.

Sve u svemu, „Working Girls“ kao film uspijeva u svojoj namjeri da senzibilizira svoju publiku na zanatski zaokružen i elegantan način, bez patetike i propovijedanja, i zapravo je šteta da je izašao godine koja ga je, kao i mnoge naslove, stavila u svojevrsnu karantenu. Pa ipak, za povratnika u vode filmske režije nakon desetljetne pauze, Fonteynea, i debitanticu u toj funkciji, Paulicevich, ovaj se film može smatrati uspjehom, uz mogućnost da se ispostavi kao prekretnica u njihovoj karijeri ili njihovim karijerama.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Filles de joie