Kako nakon uspjeha Batmana nikoga nije iznenadila serija stripovskih ekranizacija, nije iznenađujuće niti što je uspjeh Oscarima i još važnije, novcima ovjenčanog Gladijatora potaknuo Hollywood na seriju povijesnih spektakala. Među prvima u naša kina došla je Troja s Bradom Pittom u glavnoj ulozi te pokazala sve holivudske manjkavosti studijskih trendovskih postupanja.

U slučajevima kada je neka priča, poput one o Romeu i Juliji ili Homerove o Troji svima poznata, recept za uspjeh i kvalitetu filma leži u redateljevoj sposobnosti da opće prepoznate motive uobliči u nešto drugačiju cjelinu i da se oni scenaristički obogate detaljima koji će priči dati i onu nužnu crtu dramaturške zanimljivosti, jer ipak rijetki u kina idu radi same umjetničke vrijednosti, a suspense je ono što raja voli, pa su tako kombiniranjem tih dvaju komponenti uspijevali Luhrmanov Romeo i Julija ili Cameroonov Titanic. Ta dva primjera navodim iz jednostavnog razloga što je u Luhrmanovu slučaju pozitivni trigger bio kontekstualiziranje klasične priče u suvremeni LA zavađenih bandi, dok je u Cameroonovom filmu priču o tonućem brodu nosila ljubavna priča, veća i od broda i od života. A ničega od toga, na žalost, u Troji nema.

Priča o Parisu i Heleni svima je poznata, kao i sudbine glavnih junaka, od njih dvoje preko Ahileja do Odiseja. Zato 2 sata i 40 minuta dugo nizanje simplificiranih i prilagođenih homerovskih  prizora s potpuno loše upotrijebljenim masovnim scenama nisu nigdje pogodile. Kao prvo, u filmu se da zamijetiti da osim periferiziranog Agamemnona (Brian Cox), nema negativaca. To nije niti nezreli Paris (Orlando Bloom), niti prevrtljiva Helena (Diane Kruger), niti častohlepni Ahilej (Brad Pitt), a pogotovo ne između časti i logike rastrgani Hektor, inače i najbolji lik u tumačenju sve zapaženijeg Erica Bane za čiju pravu kvalitetu umjesto Hulka treba pogledati Black Hawk Down, a pogotovo genijalnog Choppera. A bez negativca i s razvodnjenim sukobom, jedini pokretači radnje u filmu ostaju osnovice zacrtane Homerovom Ilijadom.

Dalje, u Troji unatoč doista opsežnom trajanju, nijedna od skiciranih situacija nije duboko obrađena niti posjeduje pretendiranu epsku dubinu, baš kao niti likovi. Motivacije likova gdje Ahileja na odlazak u Troju potakne Odisej (Sean Bean)riječima koje ne bi niti mještane nekog kotara nagovorile na prosvjed protiv gradnje nuklearnog odlagališta u susjedstvu. Paris je pak mladenački zaigran čime i izaziva rat i u konačnici propast Troje, ali ipak ostaje nejasno kako kraljevski sin uspijeva stvoriti takav džumbus, pogotovo kada ga nitko ionako ne shvaća ozbiljno, nasuprot Ilijadi gdje Parisa tjera žudnja, koja u Homerovom djelu ima snagu pokretanja i vojski i izazivanja ratova.

Nadalje, Troja glavninu svoje privlačnosti temelji na nabildanom Pittu koji osim impresivnog torza ne pokazuje ništa zanimljivog. Druga komponenta zanimljivosti filma trebala bi ležati u spektakularnosti, ali se ona gubi jer postaje sama sebi svrhom i funkcionira u najboljem slučaju kao interludij između zaista nemaštovitih i dosadnih dijaloških dijelova. Naposljetku, od cijelog filma ostaje tek opor bouqet u ustima (kao kod Gigondasa iz 1999.), patchworka bez koncepcije s nekoliko stremljenja, što s obzirom na redateljsko ime Wolfganga Petrersona i u svjetlu njegovih radova od fenomenalnog Das Boota prema svim ostalim katastrofalnim holivudskim djelima, i nije iznenađujuće.

Pojednostavljivanje homerske priče i svođenje deset godina rata na dva tjedna trčkaranja pred i oko Troje od mitoloških heroja radi blijede likove kojima niti vjerujemo, niti nas zanimaju niti ostavljaju ikakav dojam. Kao ni Petersonov film.