„Suha trava“ („About Dry Grasses“) je premijerno predstavljen u Cannesu, pa je nakon duge festivalske turneje od Karlovyh Vary nadalje, preko Sarajeva, konačno pristao i u Zagrebu na Human Rights Film Festivalu. Zagrebačka publika ovaj će film imati prilike pogledati u dva termina – u četvrtak i u subotu. Obje projekcije održat će se u Kinoteci, prva s početkom u četvrtak u 19 sati, a druga u subotu u 15:30. Ulaznice su za ovaj film, kao i u ostalom za sve projekcija festivala koji nam donose Multimedijalni institut društveno-kulturnog centra MaMa i Udruženje za razvoj kulture (URK) kluba Močvara – besplatne.

PRIČE O LJUDSKIM PRAVIMA: Sjajni filmovi, a ulaznice besplatne

Ukratko, radi se tu o filmskom triptihu smještenom na istok Anadolije koji počinje kao studija karaktera jednog nezadovoljnog učitelja, ne bi li nakon incidenta krenuo putem procedurala, pa se na kraju pretvorio u priču o ljubavnom trokutu. Suha trava iz naslova se spominje i pokazuje samo u epilogu, dok većinu vremena možemo promatrati snježnobijele predjele.

Detaljnije, naš anti-junak Samet (Celiloglu) „guli” već četvrtu godinu obaveznog državnog namještenja u zabitom selu, dok sanja o premještaju u Istanbul. On je nastavnik likovne kulture, osoran i prema učenicima i prema svojim kolegama iz dubokog uvjerenja da je bolji i od jednih i od drugih. Izuzeci su donekle njegov cimer i kolega Kenan (Ekici), te učenica-miljenica Sevim (Bagci). Incident s neadresiranim ljubavnim pismom nađenim u Seviminoj torbi prilikom rutinske kontrole brzo eskalira u njegov sukob sa sredinom i rezultira prijavom protiv njega za nedolično ponašanje prema učenicima, odnosno učenicama. Prijava je možda pretjerana, ali nije striktno neutemeljena, no za Sameta je najvažnije to što može utopiti sve njegove nade za premještaj. 

Međutim, poznanstvo s Nuray (Dizdar), nastavnicom smještenom u obližnji gradić za koju i on i njegov cimer Kenan gaje određeni interes, možda otvara novu perspektivu za njega. Naime, Nuray je modernija, obrazovanija i elokventnija od okruženja u kojem se nalazi, ali to nije ono što joj može osigurati „transfer”. Ona ima hendikep, izgubila je nogu u terorističkom napadu, a to djeluje kao nešto s čime Samet može računati u budućnosti.

Ceylan je i ranije preferirao spori ritam, ali se u svojim ranijim radovima oslanjao uglavnom na vizualna izražajna sredstva, prije svega na fotografiju i kompoziciju kadra, ne bi li bez suviše riječi studirao tursko društvo raspeto između položaja muškaraca i žena, bogatih i siromašnih, grada i sela, tradicije i moderniteta. Ovo mu je, pak, već treći igrani film u nizu u kojem mu kao glavno izražajno sredstvo služi dijalog, a kao uzor ruski pripovjedač i dramski pisac Anton Pavlovič Čehov. Većina scena su duge, relativno statične i dijaloške, s time da ovdje imamo nešto viši emocionalni registar nego u njegovim ranijim filmovima „Winter Sleep“ i „The Wild Pear Tree“, a i redatelj je voljniji „izaći van” i počastiti nas surovim, ali impozantnim pejzažom ili kadrom iz vozila u pokretu, ili, pak, fotografijom u fotografiji, budući da je protagonist hobi-fotograf.

Čini se, pak, da je najveći problem filma upravo protagonist, unekoliko privilegirani muškarac koji čak nije ni svjestan svoje privilegije. Ceylan također kroz cijeli film inzistira na njegovoj perspektivi i čak ga direktno smješta pod taj natpis u ključnoj dijaloškoj sceni. Ali, takav lik je zapravo „ceylanovski” tip kojeg smo imali prilike vidjeti u prethodnim autorovim radovima, pa samim tim ni njegova perspektiva stanja stvari nije nešto novo i neviđeno. Dodajmo tomu i neke upitne redateljske odluke, prije svega u domeni montaže koju Ceylan supotpisuje s Oguzom Atabasom, poneki nelogičan nagli rez ili promjenu ritma, pa čak i jedno ničim izazvano obraćanje publici, dakle određenu neurednost koja Ceylanu nije bila svojstvena.

Srećom, gluma u filmu je prvoklasna, naročito u slučaju Merve Dizdar u ulozi Nuray koja je za svoje ostvarenje nagrađena i u Cannesu. Njena prezentnost na ekranu je unikatna, pa glumica zapravo „sidri” film. Ostali ustvari imaju nešto lakše zadatke, ali je kod Deniza Celiloglua primjetna transformacija u stavu glumca prema liku kako film odmiče, što je svakako interesantno. 

Opet, opravdava li to sve to trajanje filma od preko tri sata kada bi se sve to moglo zapakirati na 90 minuta ili manje? Ceylan nikada nije pretjerano mario za ekonomiku pripovijedanja, i u svojim proširenjima perspektive je ponekad znao ostaviti ponešto doista vrijedno naše pozornosti. Je li to i ovdje slučaj? Da, ali pitanje omjera između truda i nagrade ostaje otvoreno ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: About Dry Grasses