Budući da je "Vatreni lakat" neka vrst ispovjedi veznjaka "Vatrenih" Aljoše Asanovića, nedoumice oko poslanja ovog čudnovatog ostvarenja otvaraju se već na startu. Zašto to jednostavno nije bila ekranizacija Asanovićevih pripovijedanja, a ne pokušaj cjelovite sage o toj reprezentacije? Bi li možda prva varijanta za našeg scenarista valjda bio previše prizeman poduhvat? Ili glavni sponzori filma tipa Pepsi-Cole ne bi dali novce za film o Asanoviću?

Asanovića, opet, u filmu najviše ima, a od 22 igrača koji su, recimo, bili u Francuskoj 1998., Kačić je uspio pred kamere dovesti još samo njih petoricu: Bilića, Bobana, Prosinečkog, Ladića i Štimca. Od sijaset drugih igrača koji su prodefilirali repkom obrađenim godinama (1990-1998) tu se pojavljuju još Mlinarić i Bokšić. Drugi, poput igrača s najviše nastupa u reprezentaciji iz te generacije Roberta Jarnija, ili drugog strijelca Gorana Vlaovića, nisu važni, što li!? A možda nije bilo mjesta, jer je čast da otvori film pripala ispraznom monologu Vlatka Markovića, aktualnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza koji u formativnim godinama "Vatrenih" nije bio šef Saveza. Bio je to Branko Mikša, za kojeg su igrači, kao što je poznato, tražili da im se ne približava, ali ta, kao i mnoge druge kontroverze ove priče (udaljavanje Cvitanovića i Mornara iz reprezentacije, instaliranje Ivića na utakmici u Palermu, blamaža protiv Portugala u Engleskoj, potpisivanje famozne peticije u Zagrebu itd. i sl.), uopće nije istražena u filmu. To, po svemu, i nije bila njegova zadaća. Ona bi se mogla nazvati "uzvisi ono što je ionako uzvišeno", što je dakako besmisleno i dosadno.

O, ne, ne, nije tu nikako nedostajalo "trenera svih trenera" Miroslava Ćire Blaževića. Iole ozbiljniji autor od Kačića pokušao bi barem neke posebno "nategnute" Blaževićeve iskaze malo provjeriti iz drugog ugla, što je jedan od osnovnih postulata dokumentarnog filma. Pa ipak, i nakon ovog filma ne znamo, recimo, što o Blaževićevom opravdanju da Prosinečkog nije protiv Francuske u polufinalu Mondijala ranije ubacio, jer je ovaj bio poluzaliječen od ozljede, misli sam Prosinečki, a kamoli doktor reprezentacije. A znamo da je Prosinečki koji dan nakon Francuza bio najbolji igrač utakmice Hrvatska-Nizozemska.

O Ćirohitovom veličanju uloge Franje Tuđmana u ostvarivanju  tih  svih  veličanstvenih nogometnih rezultata ne bi bilo suviše trošiti riječi da valjanje reprezentacije duboko u političko blato nije drago i samom autoru. Tako film započinje sa povijesnom instalacijom spomenika bana Jelačića 1990. godine, što je uspjeh u Engleskoj i Francuskoj predodredilo koliko i rušenje Berlinskog zida. Moglo se protegnuti još ne znam koliko konja i srušiti cigli, ali da neki Kačiću nezanimljivi treneri u Sinju, Osijeku, Čakovcu i Makarskoj nisu prepoznali talent Jerkana, Šukera, Ladića i Bokšića ne bi od svih rezultata bilo ništa. Po ovom filmu ispada da su svi oni smućkani u čuvenoj epruveti Miroslava Blaževića, u što valjda neće povjerovati ni najblesaviji nogometni kroničari.

Najuzbudljiviji i najzanimljiviji dijelovi bili su isječci s utakmica, a kako ih u "Brončanom pečatu" ima daleko više nego ovdje, utoliko je Cvitkovićev film bolji. Nije slučajno, elem, da oba novinara ne znače u novinarskom svijetu gotovo ništa. Da bi se netko uhvatio ovako velike teme mora biti ili veliki autor s malim respektom prema temi, ili mali autor(i) s velikim respektom, kakvi su Kačić i Cvitković. "Odgovarajući" rezultat ne može izostati, bez razlike jeste li se, kao Cvitković, režije uhvatili sami, ili ste, poput Kačića uzeli profesionalnog redatelja.