ŽIVOT U ILEGALI

„Na naše nastupe ne možete samo tako doći, to je poprilično opasno“

ritn by: Vid Jeraj | 13.03.2018.
ŽIVOT U ILEGALI: „Na naše nastupe ne možete samo tako doći, to je poprilično opasno“
„Zašto ste napustili posao“, pitao je tajni agent presrevši na ulici našu sugovornicu, nezadovoljan jer su zbog toga i on i kolega ostali bez posla, naprosto, nemaju koga pratiti. Naša sugovornica je Natalija Kalijada koja je prije trinaest godina u atmosferi mučenja, batinjanja, hapšenja, pretresa i nadzora jedne diktature pokrenula Bjeloruski slobodni teatar koji djeluje u potpunoj ilegali. Pogledati njihovu predstavu nije nimalo jednostavno. Kao prvo morate nekako doći do kontakta „menadžera“. S njime ćete dogovoriti sastanak na koji ćete donijeti pasoš, kako bi potvrdili vaš identitet, ali i kako bi vam mogli pomoći ako u raciji tijekom predstave završiti u zatvoru tajne službe. „Manje vremena će nam trebati da vas tako nađemo i pokušamo vam nekako pomoći“, objašnjava Kalijada ovu nezamislivu priču iz zemlje gdje je već 24 godine na vlasti ista osoba i u kojoj se još uvijek, jedinoj u cijeloj Europi, izvršava smrtna kazna.

Mučenja, batinjanja, hapšenja, pretresi i nadzor nisu uobičajena popudbina radne biografije jedne kazališne radnice. No, Natalija Kalijada, 44-godišnja Bjeloruskinja, sa suprugom Nikolajem Halezinom, novinarom i dramskim piscem, usprkos tim i takvim okolnostima, prije 13 godina u Minsku pokrenula zabranjeni Bjeloruski slobodni teatar (Белорусский свободный театр). U zemlji koja je jedina preostala izvršiteljica smrtne kazne u Europi, čiji je predsjednik Aleksandar Lukašenko u ljeto 1994. godine osvojio prvi u nizu svojih permanentnih mandata, kazalište je više od skupine građana umjetničkih nagnuća. 

Kalijada je bila sudionica velike konferencije na temu „Umjetnost i aktivizam“ nedavno održane u austrijskom Grazu, na festivalu „Elevate“, čija je egida glazba, umjetnost i politički diskurs. Kako je ruska umjetnička skupina Voina, svedena na peteročlanu obitelj Olega Vorotnova samoinicijativno prekinula svoj nastup, kritizirajući nehumane uvjete u švicarskom izbjegličkom kampu gdje žive posljednjih godina u kontekstu europske izbjegličke politike, izazvavši time i kritike austrijskih medija, Kalijada koja uživa društvo i podršku Stevena Spielberga, Toma Stopparda i Micka Jaggera, svojom je odmjerenošću privukla pažnju Lupiginog reportera. 

Natalija Kalijada
Kalijada se na koncu preselila u Veliku Britaniju odakle i dalje vodi ilegalni teatar (FOTO: Flickr/ElevateFestival)

U razgovoru za Lupigu objasnila je nevjerojatnu proceduru funkcioniranja ilegalnog kazališta, gdje publici uopće nije lako doći do predstave. Prisjetila se i kako je nakon velikih javnih prosvjeda u kojima je sudjelovala, 24 sata provela prislonjena laktovima uza zid u dugačkom hodniku zatvora. Samo ju je proceduralna greška spasila daljnjeg „tretmana“, zato što se pobunila da od daljnjeg mučenja poštede ženu u šezdesetim godinama života koja je stajala do nje. 

„Naime, kako se prezivam Kalijada, što je često prezime kod nas (znači Božićna pjesma – op. a.), zamijenili su me za drugu osobu i mogla sam kuci“, priča nam bjeloruska umjetnica. 

Nakon studija u Moskvi, ova spisateljica, producentica, glumica i aktivistica, porijeklom iz kazališne obitelji, počinje raditi u nevladinim udrugama. Njezin je suprug Nikolaj bio urednik u novinama, no sve su se tri novinske kuće pozatvarale i propale, tako da se okrenuo pisanju kazališnih drama. Svoje sljedbenike Natalija podučava predmetu „arta i aktivizma“.

„Budući već 24 godine imamo diktaturu, shvatili smo da nam je ilegala pružila puno veći prostor nego li službeni rad jer barem možeš cijelo vrijeme kopati. Bavimo se produkcijom, edukacijom i kampanjama, a pod produkcijama mislim na koncerte i predstave, kao i na javno propitivanje tabua našeg društva i ličnosti koje ga konstruiraju“, reći ce Kalijada. Te teme su raznolike – od Drugog svjetskog rata, preko religije i pitanja manjina, sve do političkih kidnapiranja i ubojstava

„Podučavamo studente aktivizmu, što traje dvije godine, i pružamo im priliku da kroz izražavanje umjetničkih stavova propituju društvo. Tako smo, primjerice, organizirali kampanju za prava invalida u Bjelorusiji, omogućivši da se kroz taj problem artikulira nečija umjetnička vizija. A kako? Tako da su ljudi u kolicima potpuno blokirali cijeli grad (Minsk je grad na dvije rijeke i ima dva milijuna stanovnika – op. aut.)“, smješka se Kalijada. Uspjelo im je pomalo dobiti javne zahode za invalide koji ranije nisu postojali. Po dvadesetak ljudi okupljali bi ispred javnih zahoda s jednostavnom porukom – mi samo želimo ući i obaviti nuždu. 

Tajna policija, koju prosječni Bjelorus neupitno smatra, ne samo slijednicom KGB-a, već i njegovom produženom rukom, reagirala je tako da je svoje građane s posebnim potrebama naprosto sve pohapsila i potrpala u marice. No, nakon tri godine, Kalijada smatra da se ipak stvari kreću na bolje, jer opaža „kako se diktator boji ljudi iz struke, te ga je naposljetku, postalo lako isprovocirati“.

Aktivizam je našu sugovornicu počeo zanimati čim je postala punoljetna. Isprva je željela biti glumica, zatim i diplomatkinja, no ništa od toga nije bilo izvedivo. Smatra li se možda umjetnicom otpora, pitamo je. 

„Točno to se i odigralo, moja životna priča, kao i moje obitelji. Moj je djed bio prvo u nacističkom logoru, da bi nakon rata bio poslan i u Staljinov zatvor. Vrlo je to složena tema za našu obitelj. I zato se sjećam kad je moj suprug uhapšen, baka mi je rekla kako je mislila da je 'ta priča' završila s djedovom smrću. Baki sam tad rekla da je to utkano u našu DNK, jer nije baš moguće stati i promatrati stvari sa strane kad vam prijatelje otimaju ili ubijaju“, primjećuje. 

Bjeloruski slobodni teatar
Scena iz jedne od predstava Bjeloruskog slobodnog teatra (SCREENSHOT: Facebook)

Kalijada smatra da otpor treba pružiti, a pruža ga se na najrazličitije načine, svakako i jedino kroz nenasilan otpor. Ona stoji iza organizacije mnogih prosvjeda u svojoj zemlji. Tako je izraz otpora bio i masovno okupljanje na kojem su mladi grupno jeli sladoled po trgovima. Slično kao svojevremeno u Hrvatskoj kada su neki pokušali osporiti jedno prosvjedno okupljanje spinom da su deseci tisuća građana na glavnom zagrebačkom trgu – čekali tramvaj. 

„Bilo je to nakon izbora 2010., u ljeto 2011. godine, kad se organiziralo tzv. 'pljeskajuće prosvjede'. Šetali su i samo pljeskali. Zato su mnogi bili uhapšeni. A poseban strah diktature, koja se boji ljudi koji joj ne čine ništa nažao, već joj samo plješću, bio je jednostavno nevjerojatan. Tako je jedan naš prijatelj osuđen na zatvorsku kaznu i poslali smo mu tekst kojeg će u zatvoru naučiti za svoju ulogu“, prepričava nam naša sugovornica. 

No, tekst – o kontroverznom razdoblju bjeloruske povijesti kad je država bila pod ruskom vlašću, kao i poljskom i njemačkom – zatvorska uprava nije dopustila, dodaje Kalijada. Glavna poruka te predstave bila je „hoćete li nas napokon ostaviti na miru, samo želimo biti svoji, a ne podvrgnuti vama“. Naime, iako se Bjelorusija po prvi put spominje početkom 12. stoljeća, od 13. do 15. stoljeća bila je pod vlašću Velike litvanske kneževine.

Kalijada se prije sedam godina odlučila odseliti u Veliku Britaniju. Kao su-umjetnički ravnatelji kazališne grupe, nastavljaju Bjeloruski slobodni teatar voditi u undergroundu i iz inozemstva, u komunikaciji s članovima preko Skypea. 

Simptomatično je da je grupaciji kojoj je djelovanje zabranjeno – primarno upravo javno djelovanje. A kako stupiti u kontakt s Bjeloruskim slobodnim teatrom? Preko – menadžera publike! 

„Na nas nećete bas nabasati, jer se ne oglašavamo. Samo po sebi, to je prilično opasno... No, kad nađete broj za kontakt, nazvat ćete menadžera i reći da želite vidjeti predstavu. Kad se čujete, s vama će prvo dogovoriti mjesto sastanka, na koje trebate donijeti i pasoš. To iz dva razloga, prvo kako bismo potvrdili vas identitet, da ste to doista vi. Drugo, za slučaj da završite u zatvoru 'KGB-a' ili tajne policije, jer se događa da oni izvrše raciju na našim nastupima. Manje vremena će nam trebati da vas tako nađemo i pokušamo vam nekako pomoći“, nastavlja Kalijada ovu nezamislivu priču

Bjelorusija
Uhićenje zbog lizanja sladoleda na jednom bjeloruskom trgu (FOTO: youthpolitics.blogspot)

A kakvi su odjeci iz publike i misli li možda da je i ovdje, u Grazu, uhode, pitamo.

„Tko bi to mogao znati?“, spremno odgovara, pa nastavlja uz razigrani osmijeh - „Prije nego li sam počela raditi u kazalištu, radila sam za američku vladu i bilo je vrlo jasno da nas špijuniraju. Ako bih se vozila u ured, uvijek bi me pratila dva automobila“. 

Kad je tek prestala raditi, prisjeća se kako ju je doslovno jedan agent presreo na semaforu i pitao zašto je napustila posao, jer, sada su i on i kolega ostali bez posla, naprosto, nemaju koga pratiti. 

„Kakva parodija, dođeš tako do osobe koju nadzireš i pitaš je, izravno … Da nema tog momenta, mislim da bih načisto poludjela. Recimo, znaš da ti prisluškuju telefon, ali o tome više ni ne razmišljaš. To ti postane dio života“, slegnut ce ramenima. 

Situacija je to koja podsjeća na sliku iz Esterhazyjevog romana, „Hrabalova knjiga“, u autu preko puta kuće jednog pisca po cijele dane sjede dva anđela, koji ga prate. Bezbroj je priča o načinu rada tajnih službi, prisjetit će se i sama Kalijada, a bilo je trenutaka kad su se obitelji stvarno pokušali nametnuti, pokazati se jasno

„Jednom sam izašla iz stana i pozatvarala sve prozore. Na povratku kući, shvatim da je netko u međuvremenu sve prozore u kuci – pootvarao. Dakle, namjerno! Ili se vratite kući nekom drugom prilikom i vidite da je sav namještaj zguran u sredinu stana. Riječ je o psihološkom zlostavljanju, samog fizičkog prijepora nije bilo. Za to baš moraš imati živaca...“, kaže Kalijada, laćajući se naušnice na desnom uhu. 

Dok u posljednje vrijeme obilazi doktore po Londonu, uvijek je pitaju, „jeste li u nekom trenutku bili snažnije izloženi stresu?“ i tome slično. Takvima ne želi ni početi objašnjavati što li njezin stres znači u odnosu na njihov stres. 

Što se samih predstava tiče, zanima nas jesu li nalik sinkretističkim predstavama ili angažiranom kazalištu, poput Frljićevog, s obzirom da je doživljaj javnosti da se on primarno bavi aktivizmom. 

„Tako i mi, polazeći od propitivanja važnih, a tabuiziranih tema. Na Bjelorusiju je vrlo snažan utjecaj izvršila nuklearna katastrofa u Černobilu, a kako je Rusija krenula graditi veliku nuklearnu elektranu na granici s Litvom koja je članica Europske unije, njezina je izgradnja ujedno i znak upozorenja, prijetnja. Pitanje je kako će se ona graditi te smo napravili predstavu o tome kako bismo upozorili na to da se izbjegavaju međunarodne regulative“, oprezno ce Kalijada.

Natalija Kalijada
"Znaš da ti prisluškuju telefon, ali o tome više ni ne razmišljaš. To ti postane dio života." - Natalija Kalijada (FOTO: Flickr/ElevateFestival)

Bjelorusija je ipak tek jedna od tema Bjeloruskog slobodnog teatra. Tu je i izbjeglička kriza, budući da su posjećivali izbjegličke kampove u Maroku, kao i Nigeriji, Gani, Brazilu, Ugandi, Indiji i Ruandi, riječ je o istraživačkom projektu, što ne čudi s obzirom da je njen suprug Nikolaj bio novinar. Baza su im osobne ispovijesti ljudi. 

„Naša je predstava o izbjegličkoj krizi bila prikazana godinu i pol dana uoči nego što će se ona u punoj snazi i dogoditi. Kritičari u Londonu su nam predbacivali da se bavimo predskazivanjem budućnosti, niječući tu mogućnost, radi udaljenosti i izmještenosti izbjeglica. U takvoj situaciji, mislim da su umjetnici najbolji rendgen suvremenog društva, jer nemaju nekakav program... Oni ga tek nastoje pokrpati“, ističe Kalijada, objašnjavajući da je cilj poučiti publiku, uključiti je da se pokrene i sama i preuzme kontrolu nad vlastitim životom. LGBT-tematika, policijsko nasilje, invalidi, bez obzira na temu …

Na istom je tragu ipak bio i saksofonist, skladatelj i aktivist Fela Kuti iz Nigerije, koji je na koncertima politički motivirao publiku, potičući je na debatu o AIDS-u, siromaštvu, kolonijalizmu ... 

Kakvu ulogu igra glazba u predstavama Teatra, radoznali smo. 

„Služimo se često etničkom narodnom glazbom, u svakoj predstavi imamo svoju verziju narodne glazbe. Vrlo je motivirajuća, jer je jezik metaforičan i sposoban prepričati priču o ljubavi i ubojstvu čak i kroz priču o pticama, što je duboko ukorijenjeno u našu kazališnu estetiku“, pojasnit će nam. 

U razgovoru će istaknuti i bend Brutto kojem je potpuno zabranjeno djelovanje, stoga su postali izbjeglice u Ukrajini. Njihova je pjesma „Ratnici svjetla“, kasnije postala himnom na trgu Majdan, simbolu ukrajinskog otpora što samo po sebi zanimljiv kuriozitet. 

„No, nije li uostalom prva osoba ubijena na Majdanu, bila iz Bjelorusije“, sjetno će Kalijada. 

Kampanje Bjeloruskog slobodnog teatra pokrenule su se s mrtve točke samim time što su nakon godina probijanja službeno registrirali kazalište u Velikoj Britaniji. A usprkos tome, dobili su dozvolu prijaviti kampanju na natječaj tamošnjeg Vijeća za humanitarne udruge, iako takvo što Britanci inače ne dozvoljavaju. Svaka predstava koju Teatar radi je ujedno i kampanja, poput predstave za ukinuće smrtne kazne, koja je, kako smo već rekli, u Bjelorusiji još uvijek na snazi. Tako rade i „body bag“ kampanju, jer bjeloruske vlasti ne vraćaju obitelji tijela pogubljenih.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/ElevateFestival

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ličiti na Bosnu i Hercegovinu

    25.09.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ličiti na Bosnu i Hercegovinu

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen

    21.09.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen

  3. PRŽENJE MOZGA: A ti? Za šta živiš?

    04.09.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: A ti? Za šta živiš?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije