ZAŠTO SU RADNICI ZGAŽENI 90-IH

Tada su sindikalci bili izdajnici domovine, strani plaćenici, jugonostalgičari, četnici

ritn by: Ladislav Tomičić | 21.05.2014.
ZAŠTO SU RADNICI ZGAŽENI 90-IH: 'Tada su sindikalci bili izdajnici domovine, strani plaćenici, jugonostalgičari, četnici'
"Hrvatsko radništvo moglo bi se usporediti s biblijskim Jobom: iz trenutka u trenutak proživljava nova iskušenja, kazne i pokore; uglavnom preko njihovih leđa provode se pretvorbe, stabilizacijski i ini programi, ali se tek povremeno začuje plač i škrgut zubiju. Vlada neka vrsta hrvatske radničke šutnje. Je li radnicima stvarno dobro - što zvuči sasvim realno za one koji vjeruju da živimo u najstabilnijem i najbogatijem od svih postsocijalističkih poredaka - pa nemaju razloga pribjegavati štrajkovima?" Tako se godine 1993. u tjedniku Feral Tribune pitao novinar Boris Rašeta. Odgovor na pitanje zbog čega štetnu pretvorbu i kriminalnu privatizaciju nisu pratili štrajkovi i drugi oblici iskazivanja radničkog nezadovoljstva ostao je otvoren do danas.

Mnogi su na njega pokušali odgovoriti, a kao glavni razlog hrvatske radničke šutnje najčešće je navođeno ratno stanje. Taj odgovor zasigurno je točan, ali ne i potpun. Hrvatski radnici nisu šutjeli samo zbog rata, na što u ovom tekstu upozoravaju i naši sugovornici, iskusni sindikalci i ljudi koji se, između ostalog, bave proučavanjem povijesti sindikalnog i radničkog pokreta u Hrvatskoj. 

Za početak, valja podsjetiti na poznate činjenice: proces pretvorbe i privatizacije početak je uništavanja hrvatske industrije, koja je od devedesete do današnjih dana svedena gotovo na nulu. Iako je precizan broj teško utvrditi, zastupnici u Hrvatskom saboru u više navrata baratali su podatkom da je u kriminalnoj privatizaciji uništeno 350 tisuća radnih mjesta. U privatizaciji je uništeno na tisuće proizvodnih pogona, koji su dospjeli u ruke nesposobnim menadžerima, čija je najbolja preporuka najčešće bila prava partijska knjižica u džepu.

Zamisao prvog predsjednika Franje Tuđmana o Hrvatskoj čije gospodarstvo će biti u rukama dvije stotine najbogatijih obitelji bila je pogubna za državu. O razmjerima privatizacijske pljačke neka govori i podatak o 7.700 sudionika privatizacije koji su "zloupotrijebili povlašteni otkup dionica u svojim matičnim poduzećima", o čemu je u lipnju prošle godine javno govorio čelni čovjek Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović. Kriminal o kojem je govorio odnosi se na 3.720 hrvatskih poduzeća.

BORIS BUDEN: Djelatnici vs. najamni radnici

KRATKA POVIJEST IZMJENA ZAKONA O RADU: Tuđman iz ZOR-a izbacio radnike, a SDP ih vratio da bi ih izdao

KAKO SU UNIŠTAVALI PODUZEĆA U HRVATSKOJ: Nismo se smjeli buniti da nam kuće ne odlete u zrak!

Ukupna vrijednost tužbi koje je Pejnović prilikom svog istupa najavljivao procjenjivala se na oko 100 milijuna eura, što je samo manji dio materijalne štete prouzročene kriminalnom privatizacijom. Najezdi "skakavaca koji su opustošili Hrvatsku" radnici se nisu suprotstavili kako bi se zdravorazumski očekivalo. Ratno stanje, rekosmo, zasigurno je jedan od razloga radničke, odnosno sindikalne pasivnosti, ali na polju otpora "najezdi skakavaca s partijskim knjižicama" gotovo ništa se nije promijenilo niti nakon 1995. godine, kad je Hrvatska uspostavila kontrolu na cijelom svom teritoriju.

Situaciju nakon 1995. godine dugogodišnji sindikalist, predsjednik Novog sindikata Mario Iveković pojašnjava ovako: "Sindikalci u to vrijeme naprosto nisu razumijevali situaciju. U sindikalnim krugovima nije bio zauzet generalni stav protiv privatizacije kao procesa. To je bilo naslijeđe mentalnog sklopa koji smo naslijedili iz ratnih godina. Brkali su nam se pojmovi. U Jugoslaviji su neke stvari bile loše, ali nije bilo jasno definirano što je loše. Privatizacija se stoga činila kao jedan od izlaza iz problema. Danas je jasno da je u pitanju bio veliki promašaj, ali tad se činilo kao izlaz."

Iveković ističe i da tadašnji vodeći ljudi sindikata naprosto nisu bili dorasli situaciji, a kao primjer ističe sindikalisticu Anu Knežević iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, koja se, kaže, bavila privatizacijom. Na ovom mjestu valja naglasiti da je Iveković iz Saveza samostalnih sindikata izbačen, jer se zalagao za vidove borbe koji su nešto radikalniji od onog što bi mogli nazvati "sindikalizmom svinjskih polovica".   

Mario Iveković i danas se žustro bori protiv privatizacija na štetu radnika i građana (FOTO: Novi sindikat)

"Ana Knežević je ulazila je u sprege sa svim i svakim, s vladajućim i s tajkunima. Radnike se pokušavalo organizirati, ona je stajala iza toga, ali podržavala je neborbeno organiziranje. Kad sam počeo raditi na organiziranju udruga dioničara tu smo ušli u sukob. Smatrao sam da se treba oštrije boriti, dok je ona bila za organizaciju, ali ne i za borbu koja bi ugrozila lagodnost sindikalnih pozicija. Bilo je puno otpora namjeri da organiziramo udruge dioničara, jer se nametalo razmišljanje da problemi malih dioničara nisu problemi sindikata. Tvrdilo se da je borba na tom području za sindikalca sukob interesa. Mali dioničari su, isticalo se, bili vlasnici i njihovim problemima se sindikati uglavnom nisu željeli baviti. Meni su u Savezu samostalnih sindikata nekoliko puta prijetili da se moram odlučiti hoću li se baviti sindikatom ili malim dioničarima, kao da je to nešto suprotstavljeno. Bilo je tu i ljudi koji su radili za vlast od prvog do zadnjeg dana. Bilo je raznih faktora zbog kojih je sindikalna borba izostala, ali najvažniji faktor bilo je nerazumijevanje situacije. Jedan od razloga sindikalne šutnje bila je inercija, jer suprotstaviti se privatizaciji značilo je boriti se. Dok si pitao za plaću to je bilo u redu, ali kad si pitao kako je netko bez novca postao vlasnik poduzeća - našao si se u području konflikta. Trebalo se šefovima sindikata sukobiti s Kutlom, Gucićem ili nedajbože Todorićem pa riskirati ugodan posao koji su radili. Čelnici sindikata, naime, bili su u prilično lagodnoj poziciji. Članova je još uvijek bilo puno pa razloga za borbu nisu nalazili", kaže Iveković. 

Nikad rasvijetljeno ubojstvo borbenog sindikalca Krivokuće

Od proglašenja neovisnosti do kraja rata 1995. godine situacija je za sindikalce i radnike bila još i teža. Osim nerazumijevanja procesa s kojima se suočavaju, borbeno sindikalno djelovanje onemogućavao je još jedan, vrlo prozaičan razlog - strah za život. Da je strah opravdan sindikalcima je govorio nikad rasvijetljen slučaj ubojstva Milana Krivokuće.

Krivokuća je bio predsjednik prvog nezavisnog sindikata u Hrvatskoj - Sindikata strojovođa. Njega su 17. studenog 1992. godine, na vratima stana u Šibenskoj ulici u Velikoj Gorici, nožem ubili nepoznati počinitelji. Policijska istraga ovog ubojstva do današnjeg dana nije dala nikakve rezultate. Suradnik Službe za zaštitu ustavnog poretka Stjepan Kralj pred organima gonjenja dao je iskaz prema kojem su Krivokućino ubojstvo naručili tadašnji čelnici Hrvatskih željeznica, ali u javnosti je Kralj potom difamiran kao neuračunljiv čovjek, a počinitelji Krivokućinog ubojstva ostali su nepoznati.

Bez obzira na činjenicu da je motiv ubojstva ostao nepoznat, sindikalcima onog vremena zasigurno nije bilo svejedno borbeno sindikalno djelovati znajući da je jedan sindikalac ubijen na vratima svog stana.

Ipak, borbeno sindikalno djelovanje za radnička prava bilježimo i u tim olovnim vremenima. U ožujku 1993. godine SSSH i Hrvatska udruga sindikata proveli su generalni štrajk upozorenja, koji je trajao četiri sata. Zapaženiji štrajk zbog privatizacije dogodio se i u Slobodnoj Dalmaciji, o čemu smo u ovoj seriji tekstova iscrpno pisali, a 1994. godine dogodili su se i generalni štrajkovi željezničara te prosvjetara.

Kako su u to vrijeme vlasti primale vijesti o štrajku najbolje govori izjava tadašnjeg premijera Nikice Valentića, koji je povodom štrajka prosvjetara rekao: "Pojedini predstavnici sindikata ne žele postići rješenje, već potiču kaos i anarhiju."

Franjo Kuharić
Obilaznim putem ispod kardinalskih skuta sindikati su se uvukli natrag (FOTO: YouTube/screenshot)

Ove njegove riječi, na što je u svojim Barikadama upozorio Boris Buden, režimske medije inspirirale su da zaključe: "Štrajk nastavnika je opasan, jer iznutra podriva jedinstvo domovine u odsudnom trenutku uspostave njezine državnosti." Kvalifikacija "podrivača domovine", podsjetimo, u to vrijeme nosila je i vrlo konkretne opasnosti. Sindikalna delegacija prosvjetara stoga se dosjetila jadu pa je pomoć i zaštitu potražila na Kaptolu, kod kardinala Franje Kuharića

Opasne etikete neprijatelja

"Hrvatstvo nastavnika, nevjerovatno brzo potrošeno u štrajku, jednako je tako brzo obnovljeno u prisustvu Kardinala. Riječ je jednostavno o ponovnom krštenju, upravo u onom smislu u kojem se na temelju katoličke krštenice stječe hrvatsko državljanstvo. Oni koji su agresivnom propagandom jednostavno, u liku ugrozitelja hrvatske države, simbolički izgurani iz zajednice Hrvata ponovno su se obilaznim putem ispod kardinalskih skuta uvukli natrag", pisao je o tom događaju Boris Buden.

Nadalje, Buden je zaključio, "ako je štrajk srednjoškolskih nastavnika bio za vlast otpočetka više od samog štrajka - nasrtaj na ideološki fundament hrvatske države - onda se on za štrajkače same okončao kao nešto manje od samog štrajka, manje od sasvim legitimnog konflikta posloprimca s poslodavcem".

Iz navedenih detalja o štrajku srednjoškolskih nastavnika - iz odnosa vladajuće politike i režimskih medija prema štrajku te iz postupaka sindikalnih vođa koji su štrajk predvodili - jasno je da je početkom devedesetih sindikalno djelovanje nosilo opasnost da dobijete etiketu neprijatelja mlade hrvatske države, a takvu etiketu malo tko je u to vrijeme bio spreman nositi. Da je sindikalno djelovanje u ratno vrijeme bilo gotovo nemoguće tvrdi i predsjednik Hrvatskih Laburista Dragutin Lesar, u to vrijeme predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. 

"Zakon o pretvorbi i privatizaciji donesen je 1993. godine, a tad je u Hrvatskoj bio rat. Obim mogućnosti sindikalnog djelovanja u državi u ratu je bio nevjerovatno sužen. Otvorene metode sindikalne borbe nisu dolazile u obzir. Naprosto ih se nije moglo primijeniti. Argumenti i uvjeravanja, s druge strane, nisu pomagali. U Saboru je bila takva situacija da je HDZ imao ogromnu većinu i donijeli su zakon kakav su htjeli. Svaka sindikalna akcija dočekivana je najgrubljim, organiziranim i orkestriranim napadima, posebice putem medija. Sindikalci koji su akcije vodili etiketirani su kao nacionalni izdajnici, izdajnici domovine, strani plaćenici, jugonostalgičari, četnici... Baviti se sindikalnim poslom i zastupati interese radnika bilo je ne teško, nego izuzetno rizično. Posebice su aktivne bile obavještajne službe, koje su unutar sindikalnog pokreta stvarale razdor. Bilo je tu provokacija, destrukcije, širenja dezinformacija", kaže Lesar. 

Govoreći o konkretnim slučajevima nasilja, Lesar napominje da je javnosti poznat slučaj ubojstva Milana Krivokuće, ali osim njega, ističe, "tih godina i tih mjeseci bilo je desetak i više napada na sindikalne dužnosnike i aktiviste".

"Bilo je fizičkog nasilja, paljeni su automobili, postavljane eksplozivne naprave u dvorišta, slane su pismene prijetnje. To je bilo "normalan način" obračuna sa sindikatima. Neka mi netko odgovori, tko je mogao '93 godine organizirati štrajk ili demonstracije na Markovom trgu. Prijetnje su bile nešto na što smo se potpuno navikli i oko toga nitko nije niti radio neko pitanje", prisjeća se Lesar.

Dragutin Lesar'Prijetnje su bile nešto na što smo se potpuno navikli' (FOTO: Lupiga.Com)

Pritisci, ističe sugovornik, nisu prestali niti po završetku rata. U ožujku 1996. godine, kad je njegov sindikat prvi put organizirao veće demonstracije, na press konferenciji je Lesar rekao da je u njima sudjelovalo 7.040 ljudi: četiri tisuće prosvjednika, tri tisuće policajaca i 40 novinara

"Doista je bilo angažirano oko tri tisuće policajaca. Dan prije nego su demonstracije trebale biti održane u naš ured je došao visoko rangirani policijski službenik i rekao: 'gospon Lesar, došao sam da vam prenesem da s najvišeg vrha imamo naredbu da upotrijebimo sva sredstva kojima policija raspolaže da vas spriječimo da dođete na Trg bana Jelačića'. Ja sam ga pitao na koja to sredstva misli kad kaže 'sva raspoloživa', a on je odgovorio: 'vi znate da policija raspolaže i kratkim i dugim cijevima'. Takvi pritisci su se događali", objašnjava Lesar. 

Sindikati nanjušili novac

Sindikalist Siniša Miličić, pak, kao jedan od razloga izostanka borbenijeg sindikalnog djelovanja u prvim godinama nezavisnosti ističe nesnalaženje sindikata

"U to vrijeme u Hrvatskoj je bio jak nacionalni naboj zbog stvaranja nacionalne države, a s druge strane nismo znali kud idemo s privatizacijom i što to kapitalizam u stvari jeste. Ljudi su, barem oni s kojima sam se ja družio, imali mišljenje o tome da će nam biti kao u Njemačkoj zlatnih sedamdesetih i osamdesetih godina. Svi su mislili da će biti bolje no vidimo što je bilo i kako je bilo. Što se samih sindikata tiče, oni su zakazali i to je činjenica. Ja sam u sindikat ušao aktivno 1996. godine, a to je već bila završna faza formiranja novih sindikata. Osobe, odnosno sindikalni lideri po granskim sindikatima nanjušili su novac pa su se sindikati pretvorili u pravne osobe koje zastupaju radnike po granama. Sindikati su se naprosto atomizirali, razbili na manje dijelove s kojima su umješni pojedinci vladali kao malim feudima. Nije bilo unutarsindikalne demokracije koja bi to onemogućila. Tako vođeni sindikati nisu niti imali volje suprotstaviti se pretvorbi, privatizaciji i konačnom uništenju skoro cijelog gospodarstva. Ako je unutar samih sindikata i bilo nekih pokušaja da se djeluje borbeno - takve se pojedince vrlo brzo ili isključilo ili udaljilo iz sindikalnog pokreta", kaže Miličić. 

Kako sindikalno djelovanje u devedesetima vide ljudi koji se bave radom sindikata i radničkim pokretom u navedenom razdoblju, a u njemu nisu direktno sudjelovali govori nam Marina Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokraciju.

"Kad se govori o '90-ima, pogotovo o njihovu početku, treba uzeti u obzir da još nisu provedena ozbiljna istraživanja na temelju kojih bismo mogli donositi osnovane zaključke i stvarati uvid o aktivnosti ili neaktivnosti sindikalnih struktura u tom razdoblju. Međutim, dosadašnja iskustva proučavanja primjera radničkog organiziranja jasno ukazuju da u tom kontekstu moramo razlučivati dvije razine: nižu, koja predstavlja sindikalno organiziranje na razini poduzeća i lokalne zajednice, ponekad i uz pomoć srednjih sindikalnih struktura, te onu višu, koja reflektira pozicije sindikalnih središnjica ili sindikalnog vodstva u širem smislu. Prema podacima koje BRID ima iz dosad obrađene arhivske građe, aktivnosti je itekako bilo, pogotovo na nižim razinama sindikalnih organizacija", tvrdi Ivandić.

U ranim '90-ima, pojašnjava, pokušaj zadržavanja radničke kontrole i vlasništva nad poduzećima organizirao se prvenstveno kroz suradnju s udrugama malih dioničara, za što je dobar primjer slučaj Unikonzuma 1993./1994. godine prilikom Todorićeva preuzimanja ili pokušaj koordinacije stotinjak udruga malih dioničara pri Županijskom povjereništvu za Grad Zagreb Saveza samostalnih sindikata Hrvatske tek koju godinu nakon toga.  

"Tijekom '90-ih nailazimo na niz zanimljivih i značajnih radničkih akcija koje su u potpunosti vezane uz sindikate: tu su, primjerice, štrajkovi u HŽ-u, srednjim školama te u nizu poduzeća poput Komercijalne banke, Slobodne Dalmacije, Zagrebačkih transporta, Zagrepčanke, Zavoda za školsku opremu, Petrokemije itd. Napokon, tadašnji predsjednik SSSH-a u jednom intervjuu 1994. godine izjavljuje da je u posljednjih nekoliko mjeseci te godine unutar njihove organizacije organizirano 38 štrajkova, no da su u medijima ti štrajkovi prešućivani, pa je - unatoč neospornoj činjenici da su više sindikalne strukture, kao i akademska zajednica i društvo u cjelini, ostale po strani kad se na dnevnom redu našlo pitanje privatizacije - jednako tako jasno kako je potrebno prikupiti mnogo više informacija da bi se o toj temi moglo kompetentno govoriti", zaključuje sugovornica.

Sindikalno djelovanje u devedesetima, dakle, nije u potpunosti izostalo, ali ozbiljnija radnička borba bila je onemogućena ratnim stanjem, pritiscima države, strahom te nesnalaženjem i neborbenošću vođa sindikalnog pokreta. Uspješnije sindikalne akcije Hrvatska je dočekala tek krajem devedesetih, a kao simbol uspješnog otpora ističe se štrajk radnika Petrokemije. U pitanju je priča o sindikalnoj borbi koja pokazuje da su sindikati u devedesetima itekako imali priliku (o)braniti radna mjesta, ali je, na žalost, nisu znali, htjeli ili smjeli iskoristiti.

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Screenshot HRT


Ovaj tekst sedmi je u nizu tekstova iz serije "Pad radničke klase i rađanje nove alternative", koja se bavi odnosom države prema radnicima i tvrtkama, odnosno radnog zakonodavstva prema radnicima od osamostaljenja Hrvatske do danas. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnim portalima www.lupiga.com i stav.cenzura.hr.


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Negiranje genocida u Srebrenici pitanje je dobrog odgoja

    11.07.2020.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Negiranje genocida u Srebrenici pitanje je dobrog odgoja

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Paradoksalno, težak poraz sreća je u nesreći za SDP

    09.07.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Paradoksalno, težak poraz sreća je u nesreći za SDP

  3. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

    23.06.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije