Reufovu priču donosi Dnevni Avaz ...

Lijepa Emina opjevana u pjesmi legendarnog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, predstavlja jedan od simbola grada na Neretvi. Uz poznatog mostarskog pjesnika, Stari most, Velež i brojne liske, ime Emine Sefić kasnije Kuluder asocira na stari duh grada. Iako mnogi o Emini znaju samo ono što je Šantić zapisao u svojoj pjesmi punoj ljubavi prema ovoj djevojci, njen unuk Reuf Kuluder koji živi i radi u Sarajevu otkrio nam je i neke druge manje poznate stvari.

- Moja nena Emina bila je uvijek vedrog duha. Bila je duhovita i može se reći kako je i Emina imala svoje legendarne liskaluke i šale. Priča da je Aleksa Šantić bio ludo zaljubljen u nju ne odgovara istini. Stari pjesnik je u tada mladoj djevojci crne bujne kose samo nalazio inspiraciju za svoje pjesme - kazao nam je unuk Emine i Avdage Kuludera, poznatog mostarskog veletrgovca.

Koliko su lijepa Emina i njen suprug Avdaga bili originalni i posebni u svom načinu života, svjedoči i priča koju su Reufu pričali još dok je bio dijete.
- Moj djed Avdaga doslovno je oteo Eminu iz njenog doma. Došao je po Eminu, unio je u fijaker i tek nekoliko dana nakon toga javio njenom ocu da će je uzeti za ženu - kaže Reuf.

Emina Kuluder umrla je 1967. u 83. godini. U braku s Avdagom rodila je 14 djece od kojih mnogi nisu živi, ali i danas postoji brojni potomci legendarne lijepe Emine, unuci, praunuci, i čukunuci koji žive u Mostaru, Sarajevu i inozemstvu.

A stihove jedne od najljepših ikad napisanih ljubavnih pjesama donosimo mi ...

Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

Aleksa Šantić, 1903.