TERET IZ FAP-A 1620

Nadam se da je Vlada dobro i da ne vozi

ritn by: Ramiz Huremagić | 15.11.2018.
TERET IZ FAP-A 1620: Nadam se da je Vlada dobro i da ne vozi
Mog oca su zvali Sukonja. Vozio je teške kamione četrdeset godina svog života. Kamione raznih boja, nosivosti i raznih marki. I na njima razne terete. Prvi kojeg se ja sjećam je bio talijanski OM, sa „trambus“ kabinom i volanom na desnoj strani. Prvi kojeg sam upamtio na svojoj koži bio je FAP 1314 sandučar, sa mehaničkim volanom promjera skoro metar, kojeg sam, po očevoj direktivi, imao naučiti voziti na ljetnom raspustu kad sam bio osmi razred osnovne. Još mjesecima poslije toga bilo me sramota pokazati dlanove jer su bili prekriveni debelim žutim žuljevima. Vlada isto vozi FAP. Model 1620 sa produženom kabinom. Vlada nije bio profesionalni vozač. Samo ga je jednom otac nagovorio da položi vozački ispit za kamione, a u beznađu, kad se ostane bez ikakvog posla, za vozače kamiona se uvijek nešto nađe. Tako i za Vladu.

Mog oca su zvali Sukonja. Vozio je teške kamione četrdeset godina svog života. Kamione raznih boja, nosivosti i raznih marki. I na njima razne terete. Prvi kojeg se ja sjećam je bio talijanski OM, sa „trambus“ kabinom i volanom na desnoj strani. Prvi kojeg sam upamtio na svojoj koži bio je FAP 1314 sandučar, sa mehaničkim volanom promjera skoro metar, kojeg sam, po očevoj direktivi, imao naučiti voziti na ljetnom raspustu kad sam bio osmi razred osnovne. Još mjesecima poslije toga bilo me sramota pokazati dlanove jer su bili prekriveni debelim žutim žuljevima. 

Danas volim da na mnogim putevima kojima prolazim gledam kamione – zamišljam ko su ljudi koji ih voze i kakav teret prevoze. Najtužniji su mi momenti kad na graničnim prelazima naiđem na kilometarske kolone kamiona. Toliko očaja i beznađa je teško danas naći na jednom mjestu. A granica nam ne nedostaje. Valja njima čekati na svakoj od njih, a njihovim porodicama čekati na njih, danima. 

Vlada isto vozi FAP. Model 1620 sa produženom kabinom. Vlada nije bio profesionalni vozač. Samo ga je jednom otac nagovorio da položi vozački ispit za kamione, a u beznađu, kad se ostane bez ikakvog posla, za vozače kamiona se uvijek nešto nađe. Tako i za Vladu. I Ognjen Glavonić, mladi režiser iz Pančeva, namjerio se da snimi film o kamionu. I njegovom vozaču. I o teretu na tom kamionu. I to sve dok se kamion kreće sa Kosova ka Beogradu, nekad u toku 1999. godine. Na nebu „neprijateljske“ ptice, na cesti pustoš i jedan bijeli kamion furgon hladnjača. Večeras će biti prikazan na Zagreb Film Festivalu.

Ognjen Glavonić
Glavonić je snimio jedan od najmonumentalnijih dokumentarnih filmova na ovim prostorima ikad (FOTO: berlinale.de)

Sve preko ovog bi bilo čisto vrijeđanje svakog poštenog gledaoca i pravila da se o filmu ne priča dok se ne pogleda. Stoga, film je tu da se gleda pa ga i pogledajte. Sebi zadržavam pravo, da se u nastavku teksta, dotaknem pojedinog detalja, sekvence, motiva, zvuka. Ali ne da vam prepričavam radnju, nego da vam ih čitam kao poeziju. A poezija nije film, priznaćete. U redu, uglavnom nije film. Pojedini izuzeci postoje samo da bi ostali mogli mirno da pohode kino dvorane. „Teret“ je izutetak. 

„Nisam mogao da shvatim da poezija postoji mada je ubijen čovjek“, kaže na jednom mjestu Tadeuš Ruževič, veliki poljski pjesnik. Glavonić je „natovario“ kamion mrtvih, te najuzvišenije poezije koja šuti i poslao ih po Vladi na konačno odredište. Za koje će se utvrditi da uopšte nije konačno i da mrtvi ustaju kad se njima prohtije i da pjevaju poeziju kad oni to hoće, jednom kad film završi ili čak i prije filma – za one koji su imali sreću da vide Glavonićevu „Dubinu Dva“ prije „Tereta“. 

Za one koji ne znaju, „Dubina Dva“ je Glavonićev dokumentarni film koji je nastao skoro u očaju zbog nemogućnosti iznalaska potrebnih sredstava za produkciju igranog filma „Teret“. „Dubina Dva“ je inače kodni naziv tajne operacije srbijanskih službi kojoj je bio cilj da se uklone posmrtni ostaci ubijenih albanskih civila na Kosovu u vrijeme ratnih sukoba između vojnih i policijskih snaga Srbije sa vojnim formacijama Albanaca na Kosovu. Stotine tijela sa Kosova su, u najvećoj tajnosti, kamionima hladnjačama/furgonima prevožena u Srbiju radi konačnog uklanjana. Jedan od neuspješnih pokušaja je bilo potapanje kamiona sa „teretom“ u Dunav, u Đerdapskoj klisuri. Ovo se pokazalo potpunim promašajem jer je kamion s vremenom dospio na površinu gdje je i otkriven. Nakon toga, ukop poginulih je rađen u Batajnici, u krugu kampa pod kontrolom srbijanske policije. 

Zašto je bitna „Dubina Dva“ za „Teret“ i zašto je očaj oplemenio čovječanstvo? Pa jednostavno, pod Glavonićevom režiserskom palicom, sa maestralnom fotografijom Tatjane Krstevski i montažom Jelene Maksimović fluidnom poput pitome rijeke, nastao je jedan od najmonumentalnijih dokumentarnih filmova na ovim prostorima ikad. Osamdeset minuta pokretnog spomenika svim nevinim žrtvama nepatvorenog zla u čovjeku i besmislu vjerovanja u ideološke dogme i svetost ispravnosti ubijeđenja u nadmoć jedne grupe/naroda/rase/etnije nad drugima. 

S druge strane, rijetke su situacije da isti autor o istoj stvari uradi dva filma – dokumentarni i igrani. Sraz materijalnih dokaza i činjenica sa autorskom imaginacijom. I tu upravo i jeste najveća vrijednost Ognjena Glavonića – on ima mjeru i u jednom i u drugom slučaju. Pažljivo bira instrumentarij i postupak kojim će donijeti ono što je tako poznato i jasno, a ujedno i tajno i skriveno. 

O ovoj priči se sve zna, ali niko ne govori. Uostalom, kao i o stotinama drugih zločina na području Jugoslavije u proteklim ratovima. Glavonić ide čak i dalje u svojoj dosljednosti i uporno se suprotstavlja polarizaciji priče, podjelama na dobre i loše, zle i dobre, bilo kojoj, čak i naznaci, portretisanja binarnih opozicija. Ni u jednom ratu ne postoji gradacija boli i patnje na temelju toga ko je proživljava – uvijek i na kraju, samo je čovjek taj koji pati, ječi, urliče, ubija i umire. U smrti smo bezimeni, jednako kao i u rođenju. Glavonić to odlično zna i donosi nam film/ove koji u sebi nemaju (skoro) ništa balkansko. Čak i one trivijalne scene koje ne mogu biti nikako drugačije dočarane nego kroz višestoljetno (ne)kulturno naslijeđe i stereotipe, autor vješto nagovijesti, ali im ne dopusti da se razmašu i postanu bitne per se samo zbog folklora, kolorita i vlastite groteske, nego ih ostavi tamo gdje im je i mjesto – opšte mjesto i ništa drugo. 

Scena u lokalnom motelu sa slučajnom svadbom, kad kum tjera mladića kojeg Vlada poveze usput da nazdravlja iz flaše rakije, pri čemu se režiser uopšte ne udostoji da kuma da u anfasu i tako mu da humanu dimenziju, možda je i najbolja ilustracija koliko Glavonić vlada situacijom i koliko mu je stalo da ono što se „ne vidi“, što nije prikazano, u stvari, predstavlja glavnu liniju filma. Sličan postupak je i u „Dubini Dva“, gdje korištenje pejzaža i prirode naprosto ima toliko jako uznemiravajuće djelovanje da gledalac, u jednom trenutku, lakše prihvati da sluša originalna svjedočanstva učesnika zločina i samih žrtava, nego da gleda nevine prirodne ljepote kao kulisu monstruoznog zločina. 

Dva su to filma o temi koja je svakodnevica balkanskog prostora. Masovni zločini i ritual pijenja jutarnje kafe su skoro jednako prisutni. Po tome bi se, olako i netačno, moglo zaključiti da takve filmove nije ni trebao snimati jer, pobogu, i tako i onako svi sve znaju. Trebao je, a ja osjećam i da je to morao, s obzirom na svoja, javno proklamovana, ubijeđenja i stavove, uraditi ovako nešto. I to na način na koji to do sada niko nije uradio o ovim pitanjima – snimio je dva potpuno atipična balkanska filma koji umiru u ljepoti na identičan način na koji u njoj umiru poljski pjesnici.

Moja poezija

Sa velikim nepovjerenjem gledam na svoja pjesnička ostvarenja. Sa velikim nepovjerenjem ta djela slušam. Nisam mogao da shvatim da poezija postoji mada je ubijen čovjek. Ubijen je onaj koji je dozvao u život poeziju, ugovoreni jezik koji treba da izražava ono što se ne da izraziti. Pravi pokretač, uzrok moga stvaranja bila je mržnja prema poeziji. Bunio sam se zbog toga što je preživjela, što postoji i nakon „kraja svijeta“ . Ravnodušna. Božanstvena. Neprikosnovena u svojim zakonima, propisima, poetikama. Podozrivo gledam na ta ostvarenja. Sastavio sam ih iz preostataka riječi koje su pretrajale, iz nezanimljivih slika, iz velikog smetlišta, iz velikog groblja.
Izgledalo mi je da sam prvi čovjek koji je rekao: „dobar dan“, „voda“, „sunce izlazi“. Stvarao sam poeziju za preplašene i oslijepljene. Učili smo da govorimo iz početka. Oni i ja.
Samo čovjek očajan ili nihilista može opisivati pomoću biranih slika „ljepotu“ dok pred našim očima umire istina.
Samo čovjek očajan ili rezigniran opisuje cvjetove višnje, pun mjesec, paune u vrtu; silazi još jednom u hladni pakao estetike.
Ja sam vikao ili šutao ne misleći o estetici.
Takav je izvor moje poezije i poetike.
Krik se ne mora učiti. A šutanje dolazi poslije krika kao smrt poslije jurnjave života.
(Tadeuš Ruževič) 

Negdje u ranu jesen 1995. godine, mog oca su angažovali u radnu obavezu sa njegovim kamionom iz preduzeća, kako bi pratio jedinice Armije RBiH, koje su bile u prodoru prema Bosanskom Petrovcu, Ključu i Sanskom Mostu. U debeloj pozadini i nekoliko dana nakon što je vojska otišla dalje, ocu i njegovom radnom kolegi koji je bio s njim, predala su se dvojica golobradih, pogubljenih i gladnih srpskih vojnika, što su danima lutali nepoznatim bosanskim bespućima, nakon raspada njihovih položaja i njihove vojske. Stari i ovaj njegov nahranili su uplašene mladiće i stavili ih u kamion. 

U to su naišli neki naoružani „heroji“ koji su operisali po debeloj pozadini, junački udarajući na materijalna dobra svih vrsta i na eventualno preživjele i pogubljene vojnike i civile. Ko će ga znati šta jesu, a šta nisu radili. Uglavnom, ono što su htjeli uraditi sa dvojicom momaka u kamionu, nisu ipak uspjeli ostvariti. Stari je, sa svojih metar preko leđa, stao ispred njih i zagalamio: „Ma mrš bando jedna, odbij! Ove sam ja sebi zarobio i oni su sad moji. Vi sebi nađite i zarobite svoje kad ste takvi junaci!“ 

Ovi, šta će, ustuknuli. Sa Sukonjom se nikad nije bilo zajebavati. Priča stari nekad, mnogo kasnije: „Njih dvojica su mi bili najdraži teret koji sam ikad vozio u svom životu. Kao da sam vozio tebe i to dvaput. I tako sve do Bihaća. Prijavio ih, registrovao i predao nekim normalnim ljudima. Žive.“ 

Kamion je bio FAP. Fabrika Automobila Priboj. Stari je živ i odavno ne vozi. Nadam se da je i Vlada dobro i da ne vozi. I da kamioni služe onom zbog čega su i napravljeni. A u to nikako ne spada da voze ljude. Mrtve pogotovu!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije