S PREŽIVJELIM IZ AUSCHWITZA

„Nakon logora nije ostalo ništa čega bih se plašio“

ritn by: Sofija Kordić | 06.06.2016.
S PREŽIVJELIM IZ AUSCHWITZA: „Nakon logora nije ostalo ništa čega bih se plašio“
“Gledam s prozora i vidim njemačkog vojnika kako bježi kroz glavnu kapiju s natpisom 'Arbeit Macht Frei' teško se probijajući kroz snijeg vukući za sobom pušku. Toga dana, 27. siječnja 1945. godine imao sam 14 godina i tri mjeseca. Pored mene je drugi dječak, bivši đak škole za rabine. Od tajne organizacije logoraša dobili smo zadatak nadgledanja ulaznih vrata logora. Upitao sam svog prijatelja bismo li ga upucali da smo imali pušku. Odgovorio mi je da ne bismo jer je rat završio i da ono što vrijedi u 12 sati, vrijedi i pet minuta do 12” - ovo je jedna od brojnih uspomena koje iz sjećanja ne može izbrisati naš sugovornik, 86-godišnji profesor Tomáš Radil, kojeg su 27. siječnja 1945. oslobodili sovjetski vojnici s ostalih 7.000 logoraša zloglasnog Auschwitza, većinom Židova, ljudi na ivici smrti, psihofizički iscrpljenih do krajnjih granica, izmučenih, izgladnjelih, bolesnih. Ostali su živi jer ih nacisti prilikom povlačenja jednostavno nisu stigli ubiti.

“Gledam s prozora i vidim njemačkog vojnika kako bježi kroz glavnu kapiju s natpisom 'Arbeit Macht Frei' teško se probijajući kroz snijeg vukući za sobom pušku. Toga dana, 27. siječnja 1945. godine imao sam četrnaest godina i tri mjeseca. Pored mene je drugi dječak, bivši đak škole za rabine. Od tajne organizacije logoraša dobili smo zadatak nadgledanja ulaznih vrata logora. Upitao sam svog prijatelja bismo li ga upucali da smo imali pušku. Odgovorio mi je da ne bismo jer je rat završio i da ono što vrijedi u dvanaest sati, vrijedi i pet minuta do dvanaest” - ovo je jedna od brojnih uspomena koje iz sjećanja ne može izbrisati naš sugovornik, neurofiziolog, 86-godišnji profesor Tomáš Radil kojeg su 27. siječnja 1945. godine oslobodili sovjetski vojnici sa ostalih 7.000 logoraša zloglasnog Auschwitza, većinom Židova, ljudi na ivici smrti, psihofizički iscrpljenih do krajnjih granica, izmučenih, izgladnjelih, bolesnih. Ostali su živi jer ih nacisti prilikom povlačenja i uništavanja logora jednostavno nisu stigli ubiti.

Auschwitz
Radil tijekom posjeta nacističkom logoru iz kojeg su ga 27. siječnja 1945. godine oslobodili sovjetski vojnici (FOTO: pametnaroda.cz)

Kada profesor Radil, slovačko-mađarski Židov, a češki znanstvenik priča svoju životnu priču, istodobno govori i o svom životnom poslanju. Pored svoje profesije neurofiziologa, desetljećima se bavi fenomenom holokausta i kolektivne mržnje. U autobiografskoj knjizi “Sam u Auschwitzu sa 14 godina”, prevedenu na nekoliko jezika, opisao je organizaciju deportacije Židova, psihološku manipulaciju nad pojedincima u tvornici smrti, razbijanje ljudskog društva na elementarne jedinice i obrambene mehanizme koji su uslijedili, masovno lišavanje ljudskosti, te slučajno preživljavanje. Profesor Radil kaže kako su priče pojedinaca neponovljive, a da neponovljivost holokausta zavisi od svakog društva.

Od nevine biološke pojave do ubojite sile

Pitali smo profesora kad nastane taj prijelomni trenutak u kojem mržnja zahvati većinu društva, kad mržnja postane kolektivna i opasna.

„Socijalna mržnja obično počinje nekom socijalnom frustracijom. Ljudi imaju osjećaj da usprkos svim naporima ne mogu postići ono što žele ili što misle da im treba, nisu gospodari svoje sudbine, na koncu sve ispada drugačije nego što su zamišljali, a to vodi k tome da se razlike među pojedincima smanjuju, bez obzira na to koliko su u osnovi različiti, odjednom se sve svede na zajedničkog imenitelja i svi počnu raditi isto - mrziti nekoga. U pravilu se pojavi osobnost koja je karizmatična, privlačna, koja uz logističku pomoć istomišljenika manipulira osjećajima mase. U takvoj situaciji se ne može predvidjeti tok događaja“, kaže nam Radil i odmah podsjeća da svatko nekoga mrzi, i da to nije opasna mržnja.

“Znate ono ‘everybody loves somebody sometimes’, isto tako postoji i ‘everybody hates somebody sometimes’. To je nešto što je ljudima urođeno, takva mržnja nije nešto što ima primarno etički karakter, to je biologija, to nosimo u sebi još od pračovjeka, i takvu mržnju razumijemo kao mehanizam u mozgu koji je naslijeđen. Međutim, kada sposobni manipulatori uspiju promijeniti smjer te mržnje na neku manjinsku skupinu, koja ne mora biti mala, može to biti cijeli jedan narod, a u društvu vlada tjeskoba, tenzija, strah, a povijesno naslijeđe je složeno, onda od nevine biološke pojave nastane novi kvaliteta, ubojita sila, rat, krvoproliće i zločin”, objašnjava naš sugovornik.

Profesor Radil rado govori u metaforama. Tako tu nakupljenu kolektivnu mržnju uspoređuje s laserom. Kad se svjetlost lasera usmjeri, kad nastane koherentni snop svjetlosti, ili će netko oslijepiti ili će na avionu, na primjer, nastati rupa.

Tomaš Radil
"Na žalost bivša Jugoslavija je primjer kako se sve odvija u smjeru u kojem ne bi smjelo" - Radil (FOTO: ujszo.com)

“Ta sila je, pak, ogromna, mržnja postaje nezaustavljiva i smrtonosna. No, ne treba smetnuti s uma da postoji i pozitivna mržnja, mržnja koja služi za opstanak. Da kod vas u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu nije bilo mržnje prema nacistima ne bi bilo ni partizana ni otpora. Ono što je ključ svega jest da se poslije rata i sukoba mora prestati s takozvanom protumržnjom. Zločince na sud, ali s osvetom i mržnjom se mora prestati. No, ne osvećivati se, to je vrlo složena stvar… Usporedit ću to s glađu. Kad je čovjek gladan mora se najesti, kad je u pitanju tjelesna žudnja teži se za seksualnim odnosom, a kad se to ne ostvari na scenu stupa frustracija. Tako i onaj koji mrzi, žudi za osvetom, a gdje i kako će se to kanalizirati ovisi u kojim uvjetima živi, i pod kakvom se vlašću nalazi, pametnom ili glupom. Na žalost bivša Jugoslavija je primjer kako se sve odvija u smjeru u kojem ne bi smjelo. Bivša Jugoslavija je, što se tiče nacionalne izmiješanosti, bila kao koža psa dalmatinca. Nakon rata devedesetih se to drastično promijenilo, i je li vam sad bolje? Čim više ljudi različite provenijencije uzajamno komuniciraju, to je pozitivno i dobro, pa i sama dvojezičnost je božji dar”, kaže profesor, a pitamo ga i kako prevazići zlo i izbjeći osvetu?

Zlo će se, prema njegovom mišljenju, ponavljati ukoliko se nakon sukoba ne poduzmu ozbiljne mjere na prosvjećivanju društva, ali ne na propagandnim osnovama već na socijalnim istraživanjima koja bi objektivno prosudila uzroke sukoba.

“Ukoliko se ništa u društvu ne napravi protiv toga, ukoliko se stvari ne nazovu pravim imenom, onda će se zlo stalno ponavljati. Eto, kod vas u bivšoj Jugoslaviji, ubijeni u besmislenim ratovima i zločinima devedesetih godina žive intenzivnijim životom nego kad bi bili živi, i njihova smrt je pogonsko gorivo za preživjele u negativnom smislu, podloga za nove ratove. Premda zločin ima ime i prezime, postoji i u određenoj mjeri kolektivna krivnja i odgovornost naroda, to je subjektivni odraz zločina. U Europi, ni na Balkanu nakon Drugog svjetskog rata, na žalost, nisu postojali procesi rekoncilijacije, pomirenja kao što je to bio slučaj u Južnoafričkoj republici. Za vrijeme tog procesa zločinac postane svjestan svog čina, naravno da se neće u potpunosti promijeniti, ali nešto pozitivno se u njemu dogodi i ono što je najvažnije je da se tim procesom prekine začarani krug osvete. Ne radi su tu o pukom ritualnom oprostu ili, zaboravu. Uvijek se mora krenuti od zločina, dobro je odbijanje zla i zločina. Što je bilo u prošlosti ne može se promijeniti, ali život ide dalje, no zlo iz prošlosti se ne smije zaboraviti, već prevazići”, smatra 86-godišnji Radil.

Njemačka politička filozofkinja židovskog podrijetla, Hannah Arendt, 1963. godine je objavila knjigu “Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla.” U pitanju je serija novinskih tekstova o suđenju Adolfu Eichmannu, jednom od glavnih organizatora holokausta. Arendt je za američku redakciju “New Yorker” izvještavala o suđenju u Jeruzalemu, a načinom na koji je opisala Eichmana izazvala je brojne kontroverze i gnjev mnogih Židova i njihovih organizacija. Arendt je ogolila zlo i svela ga na banalnost, odnosno zloglasnog nacističkog zločinca nije opisala kao monstruma već običnog, ali vrlo revnosnog činovnika nacističkog režima koji je zdušno obavljao svoj posao. Pitali smo našeg sugovornika slaže li se s Arendt, da li je zlo zaista tako banalno?

Adolf Eichmann
"Eichmannu je bilo potpuno svejedno da li se ti ljudi ubijaju ili ne, u drugim okolnostima bi organizirao isto tako uspješno nešto potpuno drugačije, tko zna možda i nešto pozitivno" (FOTO: hannaharendtcenter.org)

“Eichmann je bio prosječan čovjek, ali s velikim organizacijskim sposobnostima. U Mađarskoj, kojoj je bečkom arbitražom pripalo i moje, do tada čehoslovačko mjesto boravka, u ožujku 1944. godine nakon okupacije od strane Njemačke, u razdoblju od samo sedam tjedana izvršena je priprema za deportaciju i masovnu likvidaciju, a u narednih sedam tjedana ubijeno je 450.000 ljudi. To je Eichmannovo ‘majstorsko djelo’. U određenim okolnostima zlo koje čuči u čovjeku se može aktivirati, ali ne kod svakog čovjeka. Eichmannu je bilo potpuno svejedno da li se ti ljudi ubijaju ili ne, u drugim okolnostima bi organizirao isto tako uspješno nešto potpuno drugačije, tko zna možda i nešto pozitivno”, odgovara profesor koji u svojoj knjizi detaljno opisuje kako funkcionira koncentracijski logor, kao velika tvornica u kojoj rade ‘privilegirani’ i neprivilegirani radnici, i gdje se proizvodi smrt pomoću sistematskog kidanja veza među ljudima i uništavanja elementarne ljudskosti i solidarnosti. Pojedinac nije imao šanse, stvarale su se male skupine koje su radi opstanka poštivale tri nepisana pravila: ne kradeš, ne radiš drugome zlo, pomažeš ako sam sebi ne naškodiš.

Dobročinstvo i solidarnost nisu dovoljni

A kako danas gleda na solidarnost i na probleme milijuna izbjeglica koji nailaze na zatvoren granice i žičane ograde?

“Treba pomoći unesrećenim ljudima, ali istodobno raditi na njihovom povratku, to je najdjelotvornija pomoć. Kad susjedu izgori kuća, primit ćete ga na neko vrijeme, ali ćete isto tako raditi na tome da se njegov dom obnovi. Treba zaustaviti rat, pukim dobročinstvom nećemo uraditi ništa. Oni koji su prouzročili rat su dužni taj rat zaustaviti, ne može se riješiti problem milijuna ljudi tako što će se Turcima dati novci. Rješenja, na žalost, uvijek stižu kasno i nisu prava. Tko će platiti Sirijcima ratnu odštetu da bi se mogli vratiti kućama i obnoviti svoje domove? Tko?”, pita se Radil.

Nedavno je u jednoj školi u mjestu Teplice na sjeveru Češke, direktor tamošnje gimnazije Zdenek Bergman svakodnevno dobivao zahtjeve da izbaci iz škole djevojčicu porijeklom iz Jemena jer nosi hidžab, i time “širi islam”. Prije samo nekoliko godina takva bi vijest dobrano uzdrmala i uzburkala češko društvo, sada se to već smatra normalnom pojavom. Direktor je primao na desetine prijetećih e-mailova, ali nije posustao. Pozvao se na Talmud – „ne pridružuješ se većini čini li zlo“.

Izbjeglice
"Treba zaustaviti rat, pukim dobročinstvom nećemo uraditi ništa" (FOTO: Hina)

“Svijet je prepun mržnje, na raznim stranama. Zabrinjava me podijeljenost češkog društva, to što se svatko mora postaviti na jednu stranu, što nema razgovora, konstruktivnog dijaloga, svatko se beskompromisno drži svog stava. Ne popuštaju ni za pedalj ni oni koji smatraju da misle i čine dobro. To na koncu nema pozitivni efekt, naprotiv, situacija se samo zaoštrava, a podjela na dva tabora ne vodi ničemu dobrom”, viđenje je stvari našeg sugovornika.

Auschwitz me oslobodio straha, a strah je čovjeku potreban

Nakon povratka iz Auschwitza četrnaestogodišnji Tomáš Radil vratio se u svoj rodni kraj. Većinom je putovao sam, veliki dio pješke. Tokom puta je bolovao od tuberkuloze. Trebalo mu je više od dva mjeseca da stigne do cilja. Izliječio se od tuberkuloze, popravio kuću zajedno s ocem koji se vratio iz logora Dachau. Svi ostali članovi iz uže i šire obitelji pobijeni su ili pomrli u nacističkim logorima. Završio je medicinski fakultet u Pragu, specijalizirao neurofiziologiju i postao znanstvenik u Institutu za fiziologiju Češke akademije znanosti. O sebi, međutim, kaže da nije napravio ništa posebno, samo ono što je u danom trenutku mogao te da nije imao puno izbora. A kad je mogao birati, kaže da je uvijek birao težu varijantu.

U jednom razgovoru o iskustvima iz Auschwitza profesor Radil je rekao da ga je logor smrti i osnažio i oštetio na razne načine, a da je najupečatljivije to što više nije osjećao strah.

“Ako se bojiš, to je samoobrambeni mehanizam, to ti pomaže i sprječava te da uletiš u opasnu situaciju. A ja sam to nekako zaboravio, ne bojim se ničega, što je u osnovi za ljudsko biće jako loše. Nije ostalo ništa čega bih se plašio”, objašnjava Radil.

Na koncu smo ga, ipak, upitali strahuje li od novih masovnih ubojstava, da li je moguć novi holokaust. Odgovorio je potvrdno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ujzso.com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

  2. SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

    25.11.2020.

    Marko Tomaš

    SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

    09.11.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije