Pročitao sam nedavno jedan članak u kojem se autor sa akademske visine i iz snobovske poze obrušio na (po meni) najboljeg komada iz ovogodišnjeg Big Brothera. Pod 'komad', mislim na osobu u komadu, kompletnu. Naslov članka je bio "Reći NE slavi ili pušenju?", i mislim da vam je autorov pristup temi jasan već iz tog naslova. Ipak, mene je začudilo da netko tko se smatra dovoljno kompetentnim da javno komentira društvena zbivanja, smatra da se slava (što god to kome značilo) stječe boravkom u Big Brother kući i da je to samo za sebe dovoljno.

Možda i jeste tako u društvu na čiju svijest utječu odviše laka štiva, ali kada bi se na fenomen tog tipa show programa gledalo kao na otvoreni pogled u međuljudske odnose, onda bi se drugačije moglo vrednovati televizijski program koji je najmanje namješten i izrežiran od svih ostalih koje imamo prilike gledati. Svaka tv reklama, informativna emisija, dramski, pa čak i sportski program su - slijedom namještenih i tendencioznih pozadina ili komentara - štetniji za zdravlje od te naturščik emisije. No, da se vratim Romini, djevojci koja je iz Big Brother kuće izašla, navodno, zbog toga jer nije mogla izdržati bez cigareta, a odmah po izlasku joj se želja za cigaretama ponešto smanjila.

Gledano sociološki ili psihološki, svaki naš boravak u sredini u kojoj se ne osjećamo ugodno, traži da smirujemo svoje nezadovoljstvo takvom situacijom na način koji smatramo najboljim, ili na onaj koji nam je dostupan. Djevojka je to sama rekla po izlasku iz kuće, pa time nisam ništa novo otkrio većini čitatelja. Dakle, ne treba osuđivati, nego baš suprotno tome - podržati, osobu koja je sposobna biti svjesna porijekla svog unutarnjeg nemira izazvanog okolinom s kojom nije zadovoljna. Big Brother show može biti zanimljiv program onome tko ga poželi pažljivije gledati, pogotovo danas kada smo naviknuti na formu režirane i glumljene spontanosti koja nam se nudi sa ekrana u ostalim emisijama punim "slavnih" ličnosti.

A slava? Ma, molim vas lijepo što je uopće slava? Ne želim ovdje niti spomenuti likove kojima je mjesto u policijskim dosjeima i iza rešetaka, a koji se u našoj zemlji smatraju "slavnim osobama", ali zato mogu spomenuti jedan drugi primjer. Da se, recimo, pitalo neke utjecajne hrvatske akademike, da li gospodin Miroslav Radman zaslužuje slavu, oni bi vam se još do nedavno cinično nasmijali u lice na takvo pitanje. Nasmijali bi se oni i danas, samo s drugačijim predznakom i potvrdnim odgovorom. Očito živimo u društvu u kojem određeni ljudi uvijek znaju odglumiti upravo onu vrstu osmijeha koja će ih zadržati na naslovnim stranicama. Mislim da je upravo njihova tolika prisutnost u našim životima i glavni razlog zašto su proizvođač lijekova i proizvođač cigareta najuspješnija poduzeća u zemlji u kojoj živimo.