Žižekov najbolji put u pakao
Autor je bosanskohercegovački književnik, rođen 1956. godine u Visokom. Danas živi i piše u Italiji.
Upitan, u određenim prilikama, čitam li Slavoja Žižeka i šta mislim o tom “Elvisu filozofije” koji, ni to nije promaklo mojim italijanskim sagovornicima, sebe smatra “najopasnijim filozofom današnjice”, odgovarao sam da sam pročitao neka od njegovih brojnih djela, ali niti jednom se nisam vratio iznova. Kad izletnički bazam kroz filozofiju naše epohe (mislim na period od kraja Velikog rata do danas), čitam neke druge, meni ozbiljnije mislioce. Kad kažem ozbiljnije, mislim prije svega na njihov odnos prema univerzalnim pitanjima individue i ljudskog društva. Pominjem samo neke, a bez pretenzije da tvrdim kako sam ih potpuno razumio: Husserl, Bauman, Kolakowski, Arendt, Sloterdijk … Ovdje, u Italiji, rado čitam Cacciarija i Galimbertija.
“Pa… Žižek je mnogo čitan!”, tako mi je odgovorio jedan od njih.
Već prethodno iznenađen mojim odgovorom, zaćutao je kad sam dodao: “Pa, čitaniji je autor Da Vincijevog koda!”
Ipak, nije se predao: “Znate li vi da se za njegove nastupe u teatrima traži karta više?”
Šta mi je preostalo nego da kažem kako je to ipak sjajno? Eto, ne stoji se u redu samo za izložbe Marine Abramović, koncerte Lady Gage ili za nove romane J. K. Rowling o Harryju Potteru. Žižekovoj popularnosti se ne čudim, još manje je negiram – mogla bi, jednostavno, biti shvaćena kao bijedan iskaz lične zavisti. Baš tako, i to bez obzira što je, barem u posljednjih pola stoljeća, lako uočiti podjelu na ličnosti koje se znaju nametnuti (raznim sredstvima, a češće ne birajući ih) i one koji djeluju kao tihi radnici na svom polju, ne obzirući se mnogo na reflektore javnog života.
Ne vidim ništa loše ni u pristanku Žižeka Opasnog da učestvuje u takozvanim filozofskim teatrima. U dva navrata sam gledao televizijski prenos Žižekovih „big“ predstava. Ipak, niti jednu od tih nisam gledao iznova. Dakle, sasvim spokojno mogu izletovati u prostorima filozofije bez pomoći refleksija “najopasnijeg filozofa današnjice”, koji je sebe nazvao i “komunistom u kvalificiranom obliku”, naravno i bez njegovih koketiranja sa liberaldemokratskim idejama.
Istina, kad mi “naleti” u mreži neki njegov članak, pročitam ga. Priznajem – ne uvijek do kraja. Elvis filozofije je toliko produktivan da, valjda u brzini onih koji svakog dana moraju ne samo mudrovati već to i napisati (što je prokleto teška zadaća, ali o tome, nažalost, još nisu primili informaciju), k tome i predati za objavljivanje, pa onda sve i naplatiti, jezikom se bavi sve manje. Vrijeme je isuviše dragocjeno da bih ga luksuzno trošio na skokovito sročene članke u kojim Opasni zaboravlja na značaj artikulacije refleksija i strukture teksta.
Ipak, nedavno objavljeni prijevod Žižekovog članka „Pacifizam je pogrešan odgovor na rat u Ukrajini“ pročitao sam do kraja. Ali, nemam razloga da se bavim ničim drugim osim prvim, uvodnim, tj. da se ne zavaravamo, udarnim dijelom tog teksta. (Sve je u tom članku Slavoja Žižeka politički korektno, pa mi se činilo da čitam tekstove komentatora italijanskih korparativnih dnevnika: La Repubblica ili La Stampa ili Corriere della Sera – kojeg je jedan ovdašnji profesor, još krajem februara, prekrstio u Corriere della Nato). Sitna odstupanja u članku su podsjećanja na američke vojne intervencije i kritika na račun progonitelja Juliana Assangea, što može zbuniti samo blaženo neupućene u metodu pisanja koji podrazumijeva i contradictio in adiecto: dolje pacifizam, dolje ratne intervencije, naprijed sa naoružanjem i vojnim savezima.
SLAVOJ ŽIŽEK: Pacifizam je pogrešan odgovor na rat u Ukrajini
“Oduvek sam smatrao da je Lenonov megahit 'Imagine' popularan iz pogrešnih razloga. Ukratko, zamislite da je plan ‘svet će živeti kao jedan’ najbolji put u pakao. Insistiranje na pacifizmu pred ruskim napadom na Ukrajinu jedna je verzija tog puta. Zamislite svet u kome se tenzije više ne rešavaju oružanim sukobima… Evropa je istrajavala u tom zamišljenom svetu, ignorišući brutalnu stvarnost van svojih granica. Vreme je za buđenje…”, smatra Žižek.
Treba li da nas čudi kad Žižek istrgne iz konteksta pjesme „Imagine“ stih o svijetu koji će živjeti kao jedan i proglasi ga putem prema paklu? (FOTO: Mara Bratoš/hnk.hr)
Čini mi se evidentnim da su, koliko nepoznavanje historije, toliko i selektivan pristup učiteljici života, opasni u svakom tekstu koji se odnosi na temu rata i(li) mira, a ove, 2022. godine i na tragediju ukrajinsko-ruskog rata. Naravno, ono opasni je lako zamjenjivo poželjnim. Nije Žižek od juče, on je javna ličnost koja poznaje težinu izgovorenog i napisanog (bez obzira što – starimo li to, filozofe? – sve lakše zaboravlja ono što je mislio juče ili prekjuče, pogotovo o svekolikoj krizi Zapada). Koliko se sjećam, on je koncem osamdesetih napustio Savez komunista Jugoslavije, dakle bacio crvenu knjižicu i osudio militarizaciju društva u Jugoslaviji. Ako me oči, uši i kusur mozga u ovom najnovijem svjetskom zlovremenu ne varaju, ta militarizacija – u poređenju sa ovom, koju nam sve ubrzanije priprema NATO – jeste mačji kašalj.
Žižek odlično zna i gdje treba napisati/opisati udarnu stvar. Dakle, na početku. A za početak napada na pacifizam (i sve što mu je blisko u traganju za mogućim mirnim rješenjem ratova), koga drugog da odabere već Lenona. Kad to veli Opasni, treba mu – nego šta! – povjerovati. Na riječ. Bez možda. Bez ikakve želje i namjere da se objasni period u kojem je nastao Lenonov “megahit”. Pustite to, ljudi! Povjerujte Opasnom što je i kakav je “najbolji put u pakao”! Ali, to nije sve. Opasni ima sliku Evrope ogrezle u pacifizmu, “dakle u ignorisanju brutalne stvarnosti izvan svojih granica”. Dakle, svako pamćenje o proizvodnji oružja u toj i takvoj “uspavanoj” Evropi, svaka evropska militantna čizma koja je ostavila traga van njenih granica u posljednjih 30 godina, sve to više je no suvišno. Hm, zapravo ničeg od svega toga nije ni bilo? Dakle, ni prodaje oružja učesnicima desetina ratova diljem svijeta.
Evropa jest jednako pacifizam. Prema Opasnom, naravno. Malo sutra, prema onima koji nisu natakli naočale svrstanih uz isključivo ratna rješenja kriza.
I… treba da se probudi. U redu, ali zašto za buđenje ne dati lični primjer? Kaciga na tintaru, ćebe preko leđa, mitraljez na rame, naravno čizme na papke i – avanti, ali neka to učini “najopasniji filozof današnjice”.
Sve u svemu, treba li da nas čudi kad Žižek istrgne iz konteksta pjesme „Imagine“ stih o svijetu koji će živjeti kao jedan i proglasi ga putem prema paklu? Lenon je sanjao o parametrima, barem nekim, koji bi svijet mogli učiniti boljim i pravednijim svim stanovnicima Planete. Žižek ne sanja, on razmišlja, a to čini politički korektno. Toliko korektno da čitalac njegovog članka može pomisliti da nema razlike između filozofa i ratnih huškača, koji uživaju na putevima svog Raja.
Ali, na Žižekovu žalost, ima filozofa – i te kakvih. S tim da filozof nije ratni huškač. U svojoj „Istoriji filozofije“ Jeanne Hersch nas podsjeća da je Hegel razlikovao pojam dobre i pojam rđave beskonačnosti. Prvu je predstavljao sferom, a drugu pravom linijom bez kraja i početka. U našem danas Žižek je – koliko na svoju vlastitu žalost? – na liniji. Za spoznaju sfere je potreban i logos, a ne samo dnevno oko oportunizma.
Možda će se jednog dana (a može biti i prije) neko latiti istraživanja ne samo Žižekovog načina komunikacije, već i jezika. Koliko u usmenoj, toliko u pisanoj formi. A tu bi bilo posla za njegov uzor, koliko znam i učitelja, Jacquesa Lacana (1901. – 1981.), francuskog psihoanalitičara, psihijatra i filozofa. Podsjetimo se: Lacan je izmjestio u logiku moduse funkcionisanja nesvjesnog. Nesvjesno je, prema njemu, “strukturirano kao jezik”, što znači da je nesvjesno poput mreže koja funkcioniše prema određenoj logici iako ista nije onog svjesnog Ja.
Dakle?
Sjajan primjer je, vjerujem, i tekst ovog Žižekovog svojevrsnog ataka na svaku misao o miru u svijetu. Između brojnih pitanja na koja me podsticao njegov tekst, jedno mi se čini strašno značajnim. Zašto u Raj sasvim mogućeg Trećeg svjetskog rata nije pozvao samo svoje istomišljenike, a nama, nižoj rasi zabrinutih za budućnost naše djece i unuka ne ostavi Pakao mira?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Novilist.hr/Wikimedia
Uvjerenja su mu, čini mi se, uvijek populistička, ali je čudno da vodeći filozof ne razumije vječiti filozofski fokus ljevice i potpuno brka temeljne pojmove. Naravno da se Putinu ne bi smjelo dopustiti mnogo toga, uključujući agresiju, ubijanje i sve ostalo, ali ne vidim tu dalje nikakvu vezu sa eventualnim stavom ljevicom. Žižeku bi barem to trebalo biti jasno, a ne da ga uči priučeni ekonomista moga kalibra. Nisu se naši djedovi i babe (mislim na ljevičare naravno) borili da ne poginu, već da nam stvore bolje i pravednije društvo. Time su ustanovili i granice u kojima čak i moderni desničari i turbofašisti traže smiraj i zahtjevaju suverenost, ubjeđujući nas, koji iole tražimo pravdu i poštovanje makar za naše pretke, da smo neki "retro" produkt. Fokus ljevice u smislu slobode, to bi svaki đak morao da zna, nikada nisu bile ljudske žrtve, već: rad, sredstva za rad i predmeti rada. Vlasništvo nad navedenim je to koje izjednačava životni standard ljudi i oslobađa ih ropstva, po uvriježenom mišljenju svakoga ko je imalo socijalistički nastrojen (bolje grob nego rob i slične floskule). U tome leži ključ problema, jer je iskrenom ljevičaru podjednako neprihvatljivo da je, na primjer, vlasnik ukrajinskih energenata Putinova švalerka ili Bajdenov sin, te je iskreno objašnjenje razloga rata ustvari ključ za aktivniji angažman ljevice. Ako u Ukrajini ljudi ginu da bi ukrajinski narod obezbjedio sebi vlasništvo nad vlastitom zemljom, onda se svaka žrtva, odvratno rečeno, isplati zarad budućih generacija. U tom slučaju bi ljevica imala svaku moralnu odgovornost da čvrsto i jasno zauzme stav i stane na stranu Ukrajinaca. Ali koliko razumijem zasada to nije ponuđena opcija. A ako se neko poput Žižeka slučajno pita: koja je budućnost Ukrajine nakon rata, koji se vodi u datim okolnostima, bez obzira na ishod sukoba i broj žrtava, dovoljno je samo da pogleda moju rodnu BiH ili zemlje u okruženju i biće mu sve jasno. Par srećnika, koji su više produkt statističke greške, likuje nad postignutim rezultatima etičkog kolapsa, krčmi opštinske budžete po kuplerajima i sl, dok se iole normalnim ljudima prevrće želudac ili bježe glavom bez obzira u neki zamišljeni prosperitet. Elem, da ne dužim više, ljudi poput Žižeka su, po mome ličnom ubjeđenju, populisti i loši ljudi, a samim tim i loši i površni filozofi, i loši u svemu ostalom. Zato su, npr Ivančić i Dežulović dosljedni u svojim uvjerenjima od 80-ih do danas, a on nije. Oni su provjereni kosmopoliti, što je temeljna odlika iskrene ljevice, dok je Žižek, po meni, izgubio svako pravo da tumači bilo šta o bilo čemu, naročito da se predstavlja kao samozvani ljevičar. Vjerujem da je Žižek zaslijepljen samoljubljem i neopravdanom idolopokloničkom podrškom kvazi intelektualaca i zato izbacuje iz sebe misli kojima više odražava vlastite ambicije i trenutno stanje duha, nego neku ozbiljno argumentovanu društvenu realnost. U tome najčešće rezonuje pogrešno i ne razmišlja o eventualnim posljedicama, jer ga se realno i ne dotiču po novčaniku, slično kao i ostali "vodeći umovi" ranih 90-ih. Bez obzira na "vremenske kapsule" u kojima smo zarobljeni ili ne, neke stvari se nikada neće promjeniti u fabričkim postavkama bilo socijalizma ili imperijalizma, sviđalo se to nekome ili ne. Zato je plitko očekivati da će rat između dva suprotstavljena imperijalizma namamiti ljevičare i socijaliste kao muhe na med. Samo ukoliko nam opet neko drugi ne odluči sudbinu, pa za uključivanjem bude postojala prijeka i egzistencijalna potreba. Vjerujem da je ovo stav većine dobronamjernih ljudi koji i dalje ne dozvoljavaju sebi da ih opije populizam, lažni komfor nacionalizma i nesređeni repovi užasnih grešaka iz prošlosti. Naravno, ovo je striktno moje lično mišljenje, uz puno demokratsko poštovanje svih neistomišljenika, koji su evoluirali pa su više duhom i tijelom u ovom sadašnjem vremenu i njegovim novopečenim vrijednostima, nego u nekoj "zaleđenoj ljevičarskoj kapsuli" u kojoj uspješno obitava moja malenkost zadnjih 40 i kusur godina.