Sestra Danijela glavna je medicinska sestra na odjelu. Diskretna, tiha i nenametljiva samo je prva među jednakima, jutrom odredi raspored, a zatim obavlja sve što obavljaju i ostale sestre. Radni dan na odjelu tekao je svojim ustaljenim ritmom, i „povečerje“, kako ga mi iz šale nazivamo, relativan je predah od neprekidna i mukotrpna rada kojeg te žene tako plemenito i svjesno obavljaju. Posao je to u kojem su greške kobne i te vrijedne žene to itekako dobro znaju. Kriva terapija, loše uvedena braunila, minuta nepažnje na neurologiji, znače jedno dijete u životnoj opasnosti. Nema televizora, nema sitcoma, nema opuštanja. Monitori koji prate svaki krevet na odjelu za njih praktički ne služe ničemu, one su te koje motre, paze, obilaze. One su te koje su u dežurstvu.

Noć na neurologiji tiha je kao na svetoj misi. Zvuk tišine remete samo njihovi oprezni koraci, i tipičan zvuk bolnice, šum respiratora i isprekidani „bipovi“ kardioloških monitora. Ponekad mi se učini da samo njihov osmijeh u prolazu remeti tišinu. 

Sestra Danijela imala je težak dan, tri epileptička napada u sobi broj pet, dva mala pacijenta u sobi broj tri koja su pod „kapama“ tj. pod stalnim video nadzorom, i jedan par očajnih roditelja koje je tješila pred opaku operaciju na koju im pripremaju dijete.

Promatrao sam kako se odnosi prema tim očajnim roditeljima, majčinski, strpljivo, brižno i profesionalno. Kako su profesori na brifingu cijelo popodne ona je ta koja im sve mora objasniti, kako da se nose sami sa sobom, svojim užasom, svojim ponorom straha pred kojim oboje stoje kao dva preplašena goluba. Promatrao sam kako ih tješi, kako ih ohrabruje, kako im daje onu nasušno potrebnu snagu koja im treba kao utopljenicima slamka. Sestra Danijela djeluje mirno, sabrano i sigurno, to im ulijeva povjerenje i nadu. Stabilnost i hrabrost koja im treba više no ikada. No kada je završila i kada se povukla u svoju sobu vidio sam kako joj ruke drhte. Stres na njenom licu dopustila je tek sada, kada su roditelji otišli i kada je ostala sama.

Kada proživite dan s tim divnim ženama ostanete zapanjeni što sve prolaze i kako im je svaki dan poseban. Novi dan nosi novi stres, novu situaciju, novog malog pacijenta, novu ljudsku sudbinu, nove očajne roditelje koji zagrljeni sjede pred krevetom svog djeteta. Doručak, ručak, večera, terapije i nadzor, briga, pažnja, savjesnost, empatija, ljudskost, profesionalnost, ali i ona elementarna dobrota koju im vidite na licu, u osmijehu kada vam ga poklone u prolazu. Osmijehu koji razumije, osmijehu koji suosjeća, osmijehu koji vam govori „ne brinite, bit će sve dobro“. I tada znate da ste dijete dali u prave ruke, u ruke koje vas neće iznevjeriti. Zahvalnost koju tada osjetite teško je opisati. Zahvalnost je to prosjaka kojem se pruži topli dlan, hrana i odjeća. Pred tim ženama duša ti je gola. One te utješe i štite od pakla koji se rastvara pred tobom.

Kada proživite dan s tim divnim ženama ostanete zapanjeni što sve prolaze i kako im je svaki dan poseban (FOTO: Lupiga.Com)

Ipak ono najstrašnije što te žene prolaze ljudska je nezahvalnost. U srpnju ove godine Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu podiglo je pred Općinskim sudom u Čakovcu optužnicu protiv hrvatske državljanke zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje. Okrivljenu 53-godišnjakinju tereti se da je 8. ožujka u jednoj zdravstvenoj ustanovi u Čakovcu, rekla medicinskoj sestri da će otići kući po oružje i vratiti se, a kada je k njoj pristupila ravnateljica ustanove rekla joj je da će se danas proliti krv i da će ih pobiti sve redom. Razlog je bio taj što je, kako se naknadnom policijskom obradom utvrdilo, htjela osoblju pokazati kako joj je njen suprug važan i kako će postupiti ako mu se što dogodi. Rekla je da ih je samo htjela „uozbiljiti“ da kojim slučajem ne naprave kakvu pogrešku.

Prije tjedan dana na kriminalno vještačenje priveden je 47-godišnji muškarac koji je liječnicima i medicinskim sestrama splitskog KBC-a telefonski prijetio smrću. U srijedu, oko dva sata iza podne, nazvao je Zavod za kardiologiju, gdje je od medicinske sestre zatražio da ga spoji s doktorom koji liječi njegovu majku. Prijeteći, objasnio je sestri kako ne može doći do doktora koji mu je, kako je naveo, obećao operirati majku do sredine ovog mjeseca. Medicinska sestra pokušala ga je spojiti s liječnikom koji je bio u operacionoj sali, na što je čovjek izgubio živce i kazao: „Onaj momak je ubio trojicu, ako mi se majci nešto dogodi, ja ću vas pobiti barem desetoro, uključujući i tebe!“.

Ta dva događaja duboko su uznemirila i sestre na našem odjelu. Na licima im to ne vidiš, ali nekako znaš. Znaš iz osobnog iskustva koliko te ljudi znaju povrijediti, koliko zapanjiti i koliko prestrašiti. Da ne znaš na što su spremni u ovoj sjebanoj državi u kojoj, naravno, „institucije rade svoj posao“.

Noć na odjelu prolazi mirno. Nema prijetnji, nema pištolja, nema vike, galame, nema ničeg do tihih koraka sestara u dežurstvu, šuma caffe aparata kada uzimaju kavu, i njihovog osmjeha u prolazu koji mi se večeras čini nekako posebnim. Jer znam što prolaze, znam o čemu razmišljaju, i znam koliko su ih ljudi u stanju povrijediti. Njih onako nemoćne da se nose sa ljudskom glupošću, ljudskim bezobrazlukom i ljudskim divljaštvom. Ono nije pravilo, ali nije ni iznimka, ono je samo divljaštvo koje nas najbolje opisuje, i kao društvo, i kao narod. Divljaštvo koje je produkt ovih silnih godina ludila.

Tiho sam zatvorio vrata sobe i izašao na hladni noćni zrak. Bijes zajedno s maglom, onom zagrebačkom koja ti se uvlači u kosti, miješao se sa sramom. Dođu nekad takvi momenti u životu da se sramiš za druge, i zbog drugih. Pa ti taj sram ostane kao tvoj privatni, kada se pozdraviš sa sestrom Danijelom koja će ti do jutra čuvati i paziti dijete. I riječi nekako u tvojoj duši krenu same od sebe, onako privatno i onako za svoju dušu:

Sestro moja vječno nasmijana
Sestro ljudi na kraju svog puta
i na početku i na kraju svog dana
uvijek ista, nikad umorna, nikad ljuta
Sestro moja, Sestro ostavljenih
Sestro uplašene djece bez majki
Sestro slabih, Sestro zaboravljenih
Sestro priča, Sestro utjeha, Sestro bajki
Sestro na tebi ni tragova umora
Sestro nasmijana, Sestro umirućih
Sestro onih što izgubiše od tumora
Sestro bivših, Sestro sadašnjih,
Sestro budućih

Sestro moja jedina u gluhoj noći
kad ni brata, ni prijatelja, ni druga
Sestro onih koji su bez pomoći
kad je noć očajna i duga
Sestro moja vječno nasmijana
utjeho i nado za odbačene ljude
Sestro moja znam ja tvojih rana
mizerne plaće i kada bude
Sestro moja, Sestro uzorita
moja snago, vjero i patnice
Sestro moja dobra plemenita
skromna ženo, majko i ratnice

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay