U ovom bilingvalnom intervju svjetla Lupiginog „Reflektora“ su uperena na problem migracijske krize. Iako je prošlo šest godina od početka krize, migracije i danas ostaju nerazriješeni problem Europske unije, Hrvatske i svih drugih zemalja koje se nalaze na migrantskoj ruti. Dok mediji kontinuirano izvještavaju o nezakonitom nasilju hrvatske policije nad migrantima, nevladine udruge nastoje migrantima dati usluge i podršku koja im je potrebna da zaštite svoja prava i ljudsko dostojanstvo. 

Gosti u emisiji koju Lupiga realizira u suradnji s partnerskim Radiom 808 su Tea Vidović iz Centra za mirovne studije i Sam, odnosno Salam Al-Nidawi, koji je kao izbjeglica 2016. godine u Hrvatsku stigao iz Iraka te vrlo brzo naučio hrvatski jezik te diplomirati na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i danas je član Savjetodavne skupine migranata Vlade Republike Hrvatske. 

Sam iznosi svoje vlastito iskustvo integracije u hrvatsko društvo, reći će kako voli druženja na kavi, navija za Dinamo i trenutno radi kao prevoditelj i kulturni medijator u Rehabilitacijskom centru za stres i traumu. 

„Bilo mi je jako teško kad sam došao. Naravno, novi jezik, nova kultura, puno različitosti između Iraka i Hrvatske. Sada je puno lakše. Jezik je bio najveći problem. On je ključ za sve“, objašnjava Sam kojem je, dok nije naučio hrvatski, pomoglo znanje engleskog. 

Tea Vidović će također istaknuti jezik kao jedan od velikih problema u integraciji, kao i nepotpuno provođenje zakonskih odredbi. 

„Često su mjere samo slovo na papiru koje se u praksi zapravo i ne provode. Prema Zakonu o međunarodnoj zaštiti, Hrvatska je obavezna organizirati tečaj jezika za ljude koji dobiju zaštitu, kako bi se lakše integrirali, a to se događa samo periodičnu. Jedne godine ga ima, druge godine ga nema. Pa, eto, imamo Sama koji je sam platio tečaj hrvatskog jezika“, kaže Vidović.

Integracija je dvosmjerni proces, za one koji su došli i za one s kojima se oni susreću, pojasnit će Sam i nadovezati se na sugovornicu.

„Ja bih rekao da zakon daje puno prava ljudima sa statusom tražitelja azila, ali problem je u praksi. Na primjer imam pravo na zdravstvenu zaštitu, ali kad odem u bolnicu i kad sestre vide moje papire one ne znaju što da rade sa mnom“, samo je jedan od svakodnevnih primjera problema s kojima se susreće.

Kada su ga voditelji „Reflektora“, Goran Pirš Piro i Ilko Čulić, pitali koja bi bila osnovna razlika između ljudi u Iraku i ljudi u Hrvatskoj, Sam će primijetiti kako mu je bilo neobično i smiješno to da se u Hrvatskoj ljudi često žale.

„Žale se kad je vruče, žale se kad je hladno, žale se kad je zima, žale se kad je snijeg, žale se kad je kiša …“, uz smijeh će Sam.

Vidović je pojasnila slabosti u praksi obrade zahtjeva za azilom te kakvi će biti učinci novog pakta o migracijama Europske unije. Primijetila je kako je pandemija usporila migracije i smanjila broj deportacija koje države članice Europske unije rade zbog tzv. dublinskog sustava. Posebno su rizične situacije, napomenut će, razdvajanje obitelji na migracijskom putu, kao i djeca bez pratnje. 

Upitana koliko je predrasuda kod hrvatskih građanima prema izbjeglicama, Vidović će se pozvati na istraživanje koje je Centar za mirovne studije proveo 2013. i 2016. godine.

„Pokazalo se da su izbjeglice treća najnepoželjnija društvena skupina, odmah nakon Srba i Roma, tako da postoji određena količina predrasuda“, odgovorila je Vidović.

Sam smatra kako mediji i njihovo izvještavanje imaju jako bitnu ulogu u formiranju negativnih javnih narativa o migrantima. 

„Nije lako biti sam u drugoj zemlji, ali s pomoći ljudi je lakše“, reći će.

Iako se njegovi prijatelji tome čude, on svoju budućnost vidi u Hrvatskoj. 

„Mi u praksu vidimo asimilaciju, naravno da ima dobrih primjera, ali više je trnovit put tih ljudi, nego lak, stvari su dobro osmišljene, ali bilo bi dobro kada bi ih se kontinuirano provodilo“, zaključit će Tea Vidović.

Okrenuti budućnosti, sugovornici „Reflektora“ razmatraju fenomen eko-izbjeglica i eko-sukoba koji su direktna posljedica klimatskih promjena.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga