Lozina ih je sve oslobodio. Onako u rinfuzi, odjednom. U ratnoj luci Lora tijekom 1991. i 1992. godine nije bilo zlostavljanja zarobljenika. Bar je takvo stajalište Županijskog suda u Splitu. To, doduše, vjerojatno nije kraj ovog slučaja, jer će žalba vjerojatno ići na Vrhovni sud Lijepe naše, koji će još jednom prožvakati ovaj proces za anale hrvatskog sudstva.
Za one neupućene, sudski proces se vodio protiv stražara u tadašnjem priručnom zatvoru Lora, u koji su dovođeni pripadnici srpske manjine i oni Hrvati za koje se smatralo da mogu biti protudržavni elementi. Navodno je tada bilo raznih, ajmo reć, nepravilnosti. Čak se našao i Vojni policajac tadašnjeg ZNG-a koji je posvjedočio o stvarima koje su se dešavale u Lori (batinanja, rezanje ušiju i slično).
Većina onih Srba koji su izvukli živu glavu nisu htjeli svjedočiti u procesu. Naime, veći dio ih je otišao u susjedne nam države. Oni rijetki koji su ostali, poput doktora Parpure, dali su svoj iskaz. No, to nije bilo dostatno za bilo kakvu kaznu.
Neumitno je da će se trakavica nastaviti. Presuda suca Lozine ima brojne rupe, za koje će se tužiteljstvo uhvatiti. Slučaj se vrlo vjerojatno seli u Zagreb, Vrhovni sud je slijedeća institucija. Ovo do sada će ostati upamćeno kao najzanimljiviji sudski proces u Hrvata od osamostaljenja. Naime, ostati će zapisano da je na suđenju povremeno vladala nogometna navijačka atmosfera. Zatim, odluka o puštanju iz pritvora svih osam osumnjičenika bila je baš redikulozna.
Objašnjenje je bilo da ako su zločini i počinjeni, nisu napravljeni na osobito težak način. I onda se sudac začudio kad je nekoliko okrivljenika isparilo u nepoznatom pravcu.
Sve u svemu, kada bi ovo bio kraj slučaja Lora, sve bi ostalo visiti u zraku. Ipak, za nadati se da će neki drugi sudac presuditi na nekakav normalniji i smisleniji način. Za ponos i nekakvu diku hrvatskog pravosuđa.