KOSTUR IZ ORMARA

Kako državni vrh odabire oko čega stvoriti nacionalnu histeriju, a što vratiti u ormar?

ritn by: Ante Radić | 28.12.2016.
KOSTUR IZ ORMARA: Kako državni vrh odabire oko čega stvoriti nacionalnu histeriju, a što vratiti u ormar?
Kad god ispadne kakav „kostur iz ormara“ predratne, ratne i postratne Hrvatske, kao nedavno u slučaju otvaranja istrage u BiH protiv nekolicine vojnih zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, hrvatska politika, dio nevladine scene i medija, upadnu u neku vrstu lakšeg kolektivnog bjesnila. U zapjenušanoj atmosferi odgovora na „ugrozu izvana“ ne biraju se sredstva kolektivne samoobmane, a uz časne izuzetke, dominiraju litanije u kojima se ne zna više što je pravo, što je državni, što nacionalni interes. Sve smo to već vidjeli toliko puta prilikom haaških optužnica i slučajeva Marić i Purda, ali neke fenomene koji se tu javljaju bilo bi šteta ne primijetiti. Jedan od fenomena koji nas ovdje posebno zanima je selektivnost državne politike u suočavanju „s ispalim kosturom“ iz ormara. Nejasno je kako se, naime, odabire oko čega će se stvoriti nacionalna histerija, a koji će se „kostur“ naprosto previdjeti i(li) pokušati vratiti „u ormar“.

Kad god ispadne kakav „kostur iz ormara“ predratne, ratne i postratne Hrvatske, kao nedavno u slučaju otvaranja istrage u Bosni i Hercegovini protiv nekolicine vojnih zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane Posavine, hrvatska politika, dio nevladine scene i medija, upadnu u neku vrstu lakšeg kolektivnog bjesnila. Nema (još) ujedanja, ali visoka temperatura i zapjenjene reakcije odmah stižu sa svih strana. U zapjenušanoj atmosferi odgovora na „ugrozu izvana“ ne biraju se sredstva kolektivne samoobmane, a uz časne izuzetke, dominiraju litanije u kojima se ne zna više što je pravo, što je državni, što nacionalni interes, kakav je to rat vođen u Bosni i Hercegovini te kako je Hrvatska, i je li uopće, u njemu sudjelovala.

JUGOSLAVENSKI MONETARNI RAT I MIR: Netko i danas plaća ceh u slučaju štediša Ljubljanske banke, nisu skakavci pojeli devize

NUŽNI POTEZ: Spašavanje vojnika Đure

HRVATSKA SABOTIRA BIH ZBOG ZLOČINA U MRKONJIĆU: Krstičević i Gotovina pod istragom zbog 186 ubijenih civila

Sve smo to već vidjeli toliko puta prilikom haaških optužnica i slučajeva Marić i Purda, ali neke fenomene koji se tu javljaju bilo bi šteta ne primijetiti. Jedan od fenomena koji nas ovdje posebno zanima je selektivnost državne politike u suočavanju „s ispalim kosturom“ iz ormara. Nejasno je kako se, naime, odabire oko čega će se stvoriti nacionalna histerija, a koji će se „kostur“ naprosto previdjeti i(li) pokušati vratiti „u ormar“.

Prisjetimo se, niti mjesec dana prije optužnica protiv časnika HVO-a iz bosanske Posavine, Hrvatskoj je adresirana tužba iz Slovenije „teška“ oko tri milijarde kuna, a koja se tiče potraživanja Ljubljanske banke od hrvatskih poduzeća za kredite koji su ostali nevraćeni u zajedničkoj državi i prvim godinama samostalnosti dviju država. Vijest o toj tužbi koja će se rješavati na Europskom sudu za ljudska prava (ECHR) u Strasbourgu, zabilježena je tek toliko u hrvatskim medijima da se ne prešuti, ali malo tko se u hrvatskoj politici osvrnuo na nju, pri čemu formiranje Vlade i saborske većine ne može biti isprika, barem ne za opoziciju. 

Plenković
Jedan od fenomena koji nas ovdje posebno zanima je selektivnost državne politike, jer je nejasno je kako državni vrh odabire oko čega će se stvoriti nacionalna histerija (FOTO: Hina)

S druge strane, kada su hrvatske i bosanskohercegovačke štediše uspjeli dobiti veliku bitku na ECHR-u protiv Ljubljanske banke nakon dva desetljeća pokušaja da se dokopaju svoje štednje, mnogi u Hrvatskoj, s pravom, nisu propustili prigodu da se osvrnu na taj događaj. Kao i uvijek kada su u pitanju sporovi između bivših jugoslavenskih republika, pretežitu javnost u današnjim neovisnim državama zanimaju samo one sudske presude i činjenice koje idu njima u prilog, sve do trenutka dok račun za „neugodne“ presude i činjenice dođe na naplatu. A onda će nastupiti onaj kolektivni „amok“ s početka teksta.

Uglavnom, ako ECHR prihvati slovensku tužbu Hrvatska će se naći pred velikim problemom. Kao što se i Slovenija našla pred velikim problemom kada je opstrukcija te države na pokušaje prevarenih štediša Ljubljanske banke iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine da dođu do svog novca, konačno, u srpnju 2014. godine, slomljena na ECHR-u u čuvenom predmetu „Ališić i ostali“. Slovenija je tako sudskim putem obvezana da donese zakon koji će obeštetiti prevarene štediše, što je i učinila te su u proteklih nekoliko mjeseci krenule prve isplate. Neke procjene kažu da će se iz slovenskog proračuna u tu svrhu izdvojiti oko 300 milijuna eura, no koji god na kraju iznos ispadne, teško je ne primijetiti da su sve na kraju platili slovenski građani, dok Ljubljanska banka koja je dužnik, sada pod imenom Nova ljubljanska banka, ide dalje. 

Odatle nije teško shvatiti motive slovenske države da sada krene u „protunaplatu“ potraživanja Ljubljanske banke kod hrvatskih tvrtki koje su raspad Jugoslavije i stvaranje samostalne Hrvatske iskoristili da ne plate kredite uzete kod Ljubljanske banka Glavne filijale Zagreb. Slovenski mediji pišu da se radi o tridesetak hrvatskih tvrtki dužnika, a da su potraživanja Ljubljanske banke prema njima oko 360 milijuna eura bez kamata

I pravnim laicima je jasno da se pravorijek ECHR-a u korist prevarenih štediša Ljubljanske banke, ne može automatski preslikati na potraživanja banke prema tvrtkama u Hrvatskoj. Po sistemu ako vrijedi dug Ljubljanske banke alias države Slovenije prema štedišama, onda automatski i hrvatska poduzeća duguju slovenskoj državi ono što su ostala dužna Ljubljanskoj banci. Nema u pravnoj znanosti takvih prostih analogija, ali nitko ne dvoji da presuda Suda u predmetu „Ališić i ostali“ može biti od koristi Sloveniji da utuži dug hrvatskih tvrtki prema Ljubljanskoj banci.

Slovenija Hrvatska
Slovenska Vlada u svojoj tužbi navodi da je Hrvatska vršila organiziranu opstrukciju slovenskih zahtjeva preko sudaca i sudova (FOTO: Hina)

Sud u Strasbourgu odlučujući u predmetu „Ališić i ostali“ zauzeo je stajalište da to što su prevarene štediše bili klijenti Ljubljanske banke Glavne filijale Zagreb i Ljubljanske banke Glavne filijale Sarajevo, ne znači da Ljubljanska banka sa sjedištem u Ljubljani nema ništa s tim štedišama. Nego je Sud, pomno proučivši papirologiju iz socijalističkog jugoslavenskog sistema, zaključio da su sve tri spomenute banke bile dio istog sistema, odbacivši pravne manevre koje je Slovenija činila još 1990. godine i kasnije, pogotovo osnivanjem Nove ljubljanske banke u koju je unesena samo imovina Ljubljanske banke, a ne i dugovi koji su ostavljeni Ljubljanskoj banci u zacrtanoj likvidaciji. Drugim riječima, prema presudi „Ališić i ostali“, to što su neovisne države nastale iz bivše Jugoslavije činile kako bi prikrile ili učinile nenaplativima svoje dugove, ECHR ne zanima. Ustanovili smo, kao da želi poručiti Sud, kako su banke nastale, kako su prikupljale štednju, prema tome, izvolite platiti ako imate odakle, a Slovenija ima.

Sada takav pristup ECHR-a predstavlja problem Hrvatskoj. Pokušaji Ljubljanske banke da u Hrvatskoj na sudovima naplati svoje kredite privredi u 90 posto slučajeva, prema tvrdnjama slovenske Vlade, odbacivani su argumentacijom da poduzeća nisu vjerovnici Ljubljanske banke u likvidaciji nego Ljubljanske banke Glavne filijale Zagreb koje više nema. Nešto malo sporova protiv hrvatskih tvrtki Ljubljanska banka Glavna filijala Zagreb je uspjela dobiti, a Vlada u Ljubljani tvrdi da ni to nije naplaćeno.

Gdje je tu, međutim, krivica hrvatske države da ju Slovenija tuži na ECHR-u? Ako je, naime, Ljubljanska banka u likvidaciji neuspješno utuživala ovdašnja poduzeća, nije tužila državu. No, slovenska Vlada u svojoj tužbi navodi da je Hrvatska vršila organiziranu opstrukciju preko sudaca i sudova, da su pritom povrijeđena prava slovenske države kao vlasnika Ljubljanske banke u likvidaciji na pravično suđenje, na jednakost pred zakonom i na prihvatljivu dugotrajnost postupaka. To je sasvim dovoljno da ECHR uzme slovensku tužbu u postupak, što je sud i učinio 15. rujna ove godine. 

Kako će to izgledati u praksi, može ilustrirati potraživanje Ljubljanske banke Glavne filijale Zagreb od osječkog IPK-a, odnosno tvornice šećera koja je radila u sastavu kombinata. Zanimljivo da dug šećerane nije velik, oko 150.000 kuna „glavnice“, Ljubljanska banka godinama ga je pokušavala utjerati na sudovima u Hrvatskoj, konačno je 2006. godine Visoki trgovački sud u Zagrebu odbacio zahtjev te banke s obrazloženjem da se šećerana zadužila kod Ljubljanske banke Glavne filijale Zagreb koja više ne postoji. Zatim je Slovenija taj novac pokušala dobiti na ECHR-u, ali je sud 2007. godine odbacio tužbu s obrazloženjem da se slovenska država ne može pojaviti kao oštećenik u tom postupku već samo Ljubljanska banka u likvidaciji. Drugim riječima, sud se proglasio nenadležnim za tužbu u predmetu „Ljubljanska banka IPK Osijek“.

Ljubjanska banka
Ovako su nekada štediše opsjedale Ljubljansku banku (FOTO: BHdani)

To je, međutim, bilo prije prekretničke odluke u predmetu „Ališić i ostali“, pa Slovenija računa da je nastupila neka druga praksa ECHR-a u ovakvim, prosto rečeno, „sukcesijskim predmetima“. Sada je mnogo toga na vagi u Strasbourgu. Ukoliko ECHR prihvati slovensku argumentaciju da se na sudovima u Hrvatskoj provodi organizirana opstrukcija protiv slovenskih zahtjeva za naplatu duga Ljubljanskoj banci, u Strasbourg će pohitati zastupnici mnogih tvrtki iz bivših jugoslavenskih republika koji ne mogu do svoje imovine u Hrvatskoj. Na udar će, primjerice, doći famozna Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na području Republike Hrvatske iz 1991. godine koja je „razvlastila“ brojna poduzeća iz ostalih bivših jugoslavenskih republika od njihovih odmarališta, podružnica i poslovnih prostora u Hrvatskoj, i nikada nije povučena. Neka od potonjih poduzeća, poput sarajevskih Energopetrola i Šipad Komerca, novosadskog NIS-a i beogradske Jugobanke neuspješno su vodila dugogodišnje pravne bitke u Hrvatskoj kako bi vratile svoje nekretnine u posjed.

Prvih desetak godina nakon ratova na području bivše Jugoslavije izgovor za izostanak bilo kakve prisutnosti pravne države u takvim predmetima bio je da se čeka dogovor između bivših jugoslavenskih republika o imovini koja je „ostala s krive strane granice“. Taj „papir“, Ugovor o pitanjima sukcesije između bivših jugoslavenskih republika, konačno je potpisan u Beču u ljeto 2001. godine. Da je bečki ugovor sproveden ili se bar nastoji sprovesti, ovakvih sporova kakav je Slovenija povela u Strasbourgu ne bi bilo. U aneksu „G“ Ugovora o pitanjima sukcesije koji regulira privatnu imovinu građana i pravnih osoba neke od potpisnica ugovora u drugim državama nastalima raspadom Jugoslavije, navodi se da će takva imovina biti zaštićena i vraćena, ako su potražitelji imali pravo na takvu imovinu dana 31.prosinca 1990. godine. Taj datum nije uzet slučajno već kako bi se anulirale kasnije pravne odluke republika koje su krenule ka osamostaljenju. 

Od svega što regulira spomenuti bečki ugovor (zajednička imovina, jugoslavenski novac na računima u inozemstvu, mirovine stečene „s krive strane granice“, nekretnine poduzeća...) jedino je u ozbiljnoj mjeri sprovedena raspodjela diplomatsko-konzularnih predstavništava bivše Jugoslavije, odnosno raspačavanje novca koji se stekao njezinom prodajom. Tako je nedavno dogovorena i prodaja rezidencije jugoslavenskog ambasadora u New Yorku u samom središtu „Velike jabuke“, vrijedna dvadesetak milijuna dolara, kako bi se novac podijelio među bivšim jugoslavenskim republikama. Umjesto da se, primjerice, ta nekretnina iznajmljuje pa od najma stipendira darovite studente u novonastalim državama ili namire žrtve nekog od zločina u ratovima na prostorima bivše države. 

Apologeti nepogrešivosti država nastalih na razvalinama Jugoslavije uvijek će braniti tezu da „bečki ugovor“ nije nikakav obvezujući akt, nego tek podloga za međudržavne sporazume o sukcesiji koji nikako da uslijede. Pogotovo je taj stav prisutan u Hrvatskoj gdje postoji i jedan neprikriveni osjećaj nadmoćnosti u odnosu na bivše jugoslavenske republike koje nisu, poput Hrvatske, dio Europske unije. To se vidi i sada u dociranju Sarajevu oko optužnica za časnike HVO-a („političke optužnice“, „instrumentirana SIPA“ i tome slično), a vidjelo se, među ostalim, i u onom politički budalastom monologu bivšeg premijera Zorana Milanovića na sastanku s ratnim veteranima. Međutim, i Slovenija je, uostalom, zauzela neprikosnoven gard po bilo kojem pitanju prema Hrvatskoj, dok potonja nije ušla u EU.

Privatizacija
Pretvorba nije vršena u nekim drugim bivšim jugoslavenskim republikama, na isti način kao i u Hrvatskoj (SCREENSHOT: YouTube)

Hrvatska će, uz to, imati dodatnih problema ako izgubi spor koji je upravo pokrenut u Strasbourgu jer je 1990. godine svu društvenu imovinu, među ostalim i na tisuće poduzeća, proglasila državnom u skladu s pretvorbeno-privatizacijskim nagnućima tadašnje vlasti, nagnućima koja su praktički u brojnim sudskim postupcima označena kriminalnim. Takva pretvorba nije vršena u nekim drugim bivšim jugoslavenskim republikama. Dok je u Hrvatskoj, primjerice, kompletna imovina poduzeća pretvorena u državno vlasništvo pa je onda dijeljena između države, mirovinskih fondova i radnika (ako je procijenjeno da im se može dati) pa prodavana izabranim poduzetnicima, u Srbiji je, recimo, imovina poduzeća izuzeta iz dioničkog kapitala koji je prodavan na burzi i drugdje. Tako je, primjerice, učinjeno sa imovinom Beopetrola koju potražuje INA, pa cijela stvar za INU nije izgubljena (u pitanju je oko 200 milijuna eura vrijedne imovine) nakon što je Beopetrol, odnosno njegove dionice, ali ne i nekretnine, prodan Rusima. 

Iz onoga što je uslijedilo nakon podržavljenja kompletne imovine poduzeća u Hrvatskoj 1991. godine, danas se može sagledati kako je to učinjeno i kako bi se prava, dionica i stanova lišili Srbi na područjima koja će ubrzo nakon početka pretvorbe zahvatiti srpska pobuna i rat. Primjer za to je pretvorba petrinjskog Gavrilovića, u kojem je prije rata radilo oko 5.000 Hrvata i Srba, i koja je pretvorba vršena praktički pod kišom metaka i granata. I pitanje pretvorbe Gavrilovića, uzgred, potegnuto je pred sudom u Strasbourgu, ali i pred još nekim sudovima na „dunjaluku“. 

Da ne bude zabune, nijednoj državnoj administraciji, ne samo hrvatskoj, nije stalo da uđe u srž nastanka imovine i prava na imovinu koju sada potražuje jedna od druge bivše jugoslavenske republike. Među ostalim i zato što je zajednička imovina stvarana na principima udruživanja rada i kapitala (koji je opet bio društveni), i to vrlo često iz različitih republika, a ne udruživanja kapitala osvojenog tržišta i prisvojenih plodova ljudskog rada, kao što je to činjeno na Zapadu. Mnogi koji su proučavali raspad Jugoslavije s ustavno-pravnog aspekta ostali su šokirani nalazom da Ustav bivše države praktički nije ni predvidio mogućnost da neka od republika zatraži izlazak iz zajednice, odnosno onoga što se događa kada se to dogodi. Odgovor na pitanje zašto se mogućnost raspada jugoslavenske zajednice od strane njezinih tvoraca nije ni razmatrala možda se krije i u načinu na koji je stvorena zajednička imovina. Možda su procjenjivali da su niti kojima je stvorena kakva-takva osnova privrede tadašnjih republika, tako skrojene da ih je nemoguće raspetljati, pa to nitko neće ni pokušati. Prevarili su se, kako je povijest pokazala, ali ipak ne do kraja, kako pokazuju aktualni sporovi u Strasbourgu. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IVAN ERGIĆ: Povratak

    16.10.2019.

    Ivan Ergić

    IVAN ERGIĆ: Povratak

  2. FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

    01.10.2019.

    Nataša Škaričić

    FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

  3. BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

    30.09.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije