Istraživanja u medijima pokazuju da je televizija ljudima uvelike zabavnija od čitanja, ali da je užitak prilikom čitanja neke knjige puno veći nego što je to slučaj s televizijom. Njemački profesor književnosti na Sveučilištu u Marburgu (nedaleko od Frankfurta), Thomas Anz, autor je jedne novoobjavljene knjige simpatičnog naslova. "Književnost i zabava. Sreća i nesreća pri čitanju", knjiga je koja uspoređuje ova dva užitka i njihovu međusobnu sličnost. Izgleda da je naš profesor jedan od onih autora koji na književnost gleda kroz igru. Tako Anz tvrdi da se prilikom čitanja i drugih igračkih aktivnosti, pozornost može toliko usredotočiti na neki predmet tako da se stopi zajedno s njim. Jedna od najbitnijih komponenti jest opuštanje i odmor od svakodnevnih briga i trzavica. Kao usporedbu profesor Anz naveo je prijašnja mišljenja i istraživanja psihologa i nekih drugih autora o istoj temi. Victor Nell, psiholog je koji navodi primjer čitatelja, koji putuje u mašti i
rado se gubi u pričama, jer mu to pomaže da intenzivnije živi. Bode Franzmann pak tvrdi da je intenzivno čitanje emocionalno vođena koncentracija (ovo fakat lijepo zvuči). To što ljudi čitajući knjigu zaborave na vrijeme, čitajući katkad noćima, se u naše vrijeme, misli on, događa i češće nego uz televiziju, računala i Internet. Mihaly Csikszentmihalyi, američki je psiholog koji kaže da je riječ o iskustvu uronjenosti u neku djelatnost pri kojoj sve ostalo gubi na značaju. Tu uronjenost djeca doživljavaju u igri, ali je u svojim aktivnostima doživljavaju i drugi, primjerice, planinari, šahisti ili kirurzi. Kako bilo, i čitanje i igra moraju se učiti i vježbati, tvrde suvremeni filozofi i teoretičari, ali svesti igru samo na pedagoški značaj bilo bi veliko kršenje pravila. Što vi mislite?