JEDINSTVENA POJAVA

Lički univerzum Damira Karakaša

ritn by: Mladen Bićanić | 27.11.2018.
JEDINSTVENA POJAVA: Lički univerzum Damira Karakaša
„Kada me pitaju o čemu ja to pišem, o čemu su to moje knjige, rekao bih jednostavno – o slobodi“ - to ćemo čuti od autora, pripovjedača, romansijera, putopisca i, povremeno, dramatičara Damira Karakaša, tako on, najkraće, sažima obrise svoje romaneskne proze ne bez autobiografskog pečata. Karakaš, prozaist, dakle, po vokaciji, jedinstvena je pojava u hrvatskom teatru. Roman i drama, ma koliko povezani i srodni bili, nisu, naravno, prispodobivi po dometima i načinima djelovanja na čitatelja, odnosno gledatelja. Karakaševa ponekad više, ponekad manje naturalistička, gruba, a ne bez poetskog sazvučja romaneskna proza, groteskna pa i satirična, nije imuna na sirenski zov teatra – problem je u pristupu. U romanu mnogo toga može zazvučati puno moćnije i snažnije, na pozornici ono nas može osupnuti slikom, gestom, činom, replikom nas zalediti i zastrašiti, ostaviti bez daha.

„Kada me pitaju o čemu ja to pišem, o čemu su to moje knjige, rekao bih jednostavno – o slobodi“ - to ćemo čuti od autora, pripovjedača, romansijera, putopisca i, povremeno, dramatičara Damira Karakaša, tako on, najkraće, sažima obrise svoje romaneskne proze ne bez autobiografskog pečata. 

INTERVJU – DAMIR KARAKAŠ: Mislio sam da je Pavelić zapravo Che Guevara

FRIC KARAKAŠU: Priznanje "Sjećanju šume", "klasiku" za koji će se još čuti

Karakaš, prozaist, dakle, po vokaciji, jedinstvena je pojava u hrvatskom teatru – od prve dramske minijature kojom ulazi na pozornicu, „Skoro nikad ne zaključavamo“ odigranom unutar predstave „Zagrebački pentagram“ (2009.) sklopljene od djela nekoliko autora u režiji Paola Magellija, a potom, dramskog komada „Snajper“ (2013.) redateljice Franke Perković, obje odigrane u Zagrebačkom kazalištu mladih („Snajper“ će doživjeti i dvije verzije van Hrvatske, u dalekom Abidjanu, u Obali bjelokosti u režiji Ivice Buljana, ali i u Makedoniji, gdje da je režirao Dino Mustafić), sve druge predstave u kojima je potpisan kao autor temelje se na njegovim romanima. „Sjajno mjesto za nesreću“, u dramatizaciji Nine Mitrović, postavio je, kao svoju prvu kazališnu režiju, Dalibor Matanić u HNK „Ivana pl. Zajca“ u Rijeci (2010.), isti redatelj ekranizirao je i njegovu zbirku priča „Kino Lika“, roman „Sjećanje šume“ iz 2016. godine u prošloj sezoni ugledao je svjetla pozornice na daskama GDK Gavella u Zagrebu, autorice dramatizacije dramaturginja Nina Bajsić i redateljica Tamara Damjanović, da bi njegovu prozu iz 2014. godine, roman „Blue Moon“, za otvorenje tekuće kazališne sezone odabralo Satiričko kazalište Kerempuh, u dramatizaciji samog autora, dramaturginje Dine Vukelić i redatelja Borisa Liješevića

Damir Karakaš
Damir Karakaš - jedinstvena pojava u hrvatskom teatru (FOTO: Lupiga.Com)

„Sjećanje šume“, kada se pojavilo, dočekano je s pohvalama i književnim nagradama, o romanu se govorilo širom regije. Među ostalim i Lupigin kolumnist Mile Stojić na RTVBiH: „Ta poezija jednog ruralnog svijeta, u današnjem skorojevićevskom mentalitetu, otkriva se kao oaza čiste umjetnosti i humane ljepote“, Nađa Bobičić u beogradskoj Politici zapisat će: „Karakašev novi roman zato i jeste uspeo jer se autor igra našim sjećanjima na detinjstvo kako bi ga prikazao ne kao idilično mesto već kao mesto nelagode i jeze“; dok će Miljenko Jergović to produbiti i ocijeniti knjigu kao događaj u hrvatskoj prozi: „Njegov realizam je ovdje doista hamsunovski, očaravajući. On realističnim sredstvima postiže nešto što je izvan realizma“. 

Negdje između tih, vrlo točnih i dragocjenih zapažanja, kriju se i glavne zamke u inscenaciji ove proze. Primjerice, kada Karakaš s minimumom riječi stvara atmosferu i sliku, zaokružuje jedan prizor, ali i sasvim precizno definira njegovo značenje u romanu, kao što to savršeno ilustrira početna rečenica poglavlja „Smrt“ u romanu „Sjećanje šume“. Poglavlje se ukotvilo negdje u sredini tog nevelikog romana, a rečenica glasi: „Baka uđe u kuću, priđe šporetu i kaže plavom loncu u kojem se kuha krumpir: 'Umro je Pave'“. I odmah potom slijedi: „Naživio se, kaže moja majka“. I sve je time rečeno o poimanju života i smrti u toj Bogu iza leđa ličkoj zabiti, okruženoj tminom šume do koje nas vode samo sjećanja nekog dječaka. U romanu to funkcionira savršeno – u teatru to baš nije lako postići

„Blue Moon“ je, barem u jednom svom bitnom segmentu, nastavak autorove opsjednutosti svojim rodnim krajem, Likom, (rođen je u selu Plašćica, nedaleko Brinja 1967. godine) i djetinjstvom tamo provedenim. I ovdje je taj lički univerzum protkan mitologikom tog podneblja viđenom iz dječjeg rakursa. Kao i u „Sjećanju šume“ i ovdje se susreću mnoge znane i već opričane teme i likovi – neizbježni autoritarni otac, kao figura kojoj se svi moraju pokoriti u takvoj patrijarhalnoj sredini, nitko mu se ne smije suprotstaviti, on je „padro padrone“ i sam uživa u svojoj ulozi nedodirljivog. „Gospodar kuće je samo onaj koga svi mrze“, reći će za sebe. Majka je blaga i nježna, jedino utočište i pribježište, uz djeda, malom junaku romana, tu su i neizbježni djedovi – ustaše, neki su dobri, neki zli, Karakaš od njih stvara gotovo mitske figure. 

Blue Moon Kerempuh
Do burleske se dovodi zbivanje na fingiranom sprovodu (FOTO: Kerempuh)

Naravno, sve se odvija u vječitom preplitanju života i smrti, autor nam nudi čak dva pogreba jednog istog lica, karikira i do burleske dovodi zbivanje na tom fingiranom sprovodu, publika se lako, nakon teških tema, oduševi gegom i grubim humorom, na premijeri je glumce nagradila pljeskom na otvorenoj sceni. Uz te, ruralne scene, u roman je utkan i gradski štih, pojavljuje se Zagreb krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, mali lički dječačić sada je odrastao, nesvršeni je student poljoprivrede, zaljubljuje se u jednu djevojku, ali on je i obožavatelj Elvisa Presleya, postaje odani poklonik i vjerni pripadnik rockabilly pokreta, gaji i nosi najveću kokoticu u gradu. 

Karakaš tu inicijaciju svog antijunaka Čarlija, igra ga vrlo sigurno, dopadljivo i predano Rakan Rushaidat, taj njegov prvi susret s rockabilly glazbom u klubu Kulušić ovako opisuje: „Polako sam ušao u tu rupu, koju kao da je u brežuljku izdubila divovska krtica, obreo se među mnoštvom kokotica; blistava kugla na niskom stropu vrtjela se i prosipala svjetlost, a te kokotice izgledale su mi kao antene direktno povezane sa samim Bogom glazbe; gledao sam iz polumračnog kuta taj prizor, slušao tu glazbu i činilo mi se da sam, nakon tisuću godina, napokon pronašao svoje pleme.“ 

Opet je na djelu taj Karakašev „očaravajući realizam izvan realizma“, to njegovo grubo tkanje poetskog izraza, koje naravno u sebi sadrži elemente dramskog narativa, samo, paradoksalno, oni su vidljiviji u romanu nego na pozornici. No gradom, riječ je o Zagrebu, tih godina ne vladaju samo frizure kokotice. Slutnja rata i neminovnih strahota što će doći itekako je prisutna, osjeća se neka sveprisutna i gotovo opipljiva „jeza i nelagoda“, Srbi ostaju bez posla, neki mijenjaju imena da bi se zaštitili, kao njegov najbolji frend Džimi, odlična rola Filipa Detelića, a Karakaš ništa od toga ne sakriva. 

„Blue Moon“ nije dakako frivolan roman o nestaloj subkulturi, nego dojmljiv prikaz našega mentaliteta te svojevrsna pasija o hrvatskom nacionalizmu i njegovim (srpskim i hrvatskim) žrtvama. Protagonist Čarli održava napet odnos s ocem, nježan s djedom, ali, općenito uzevši, on je izopćenik. U pozadini priče raste tutanj nadolazeće katastrofe, teče predratno vrijeme, kada se činilo da budućnost nije moguća. O tom vremenu i junacima uhvaćenim u procijep doba i povijesti iz koje se nema pobjeći, na čemu i režija insistira, Liješević kaže: „Bilo je došlo vrijeme kad je valjalo odabrati stranu, vrijeme polarizacije, vrijeme kada se traži da se diše neki nacionalni zrak, vrijeme kad postaje važno tko je koje nacije. A naš junak želi pripadati svojoj, posebnoj, rockabilly naciji. Njezinu genetiku čine muzika, sloboda, sloboda duha, sloboda odlučivanja, biranja garderobe, frizure. U vremenima kad se na čelo meću stare i nove oznake, ideološki znakovi, petokrake, kokarde i neka slova, naš junak na čelo stavlja pramen svoje kokotice“. To je ona sloboda o kojoj i autor govori, kada ga pitaju o čemu piše. 

Blue Moon Kerempuh
Rockabilly pleme (FOTO: Kerempuh)

Roman i drama, ma koliko povezani i srodni bili, nisu, naravno, prispodobivi po dometima i načinima djelovanja na čitatelja, odnosno gledatelja. Karakaševa ponekad više, ponekad manje naturalistička, gruba, a ne bez poetskog sazvučja romaneskna proza, groteskna pa i satirična, nije imuna na sirenski zov teatra – problem je u pristupu. U romanu mnogo toga može zazvučati puno moćnije i snažnije, na pozornici ono nas može osupnuti slikom, gestom, činom, replikom nas zalediti i zastrašiti, ostaviti bez daha. Rečenice poput: „Nikad kod nas rat ni završen“, ili „Kad čovjek ubije čovjeka gubi vjeru u Boga“ ili „Za domovinu ću i u paklu gorjeti ako treba“, tamo, u romanu, vješto umetnute i gotovo prikrivene drugom građom, opisima, likovima, temama, upletene u prirodno tkanje koje nam pisac podastire, moguće da prođu neopaženo, izvučene pod svjetla reflektora, suočene s tragikom lika koji ih izgovara, mogu zadobiti neku novu, gotovo aforističnu vrijednost. 

Scena je ogoljena i gotovo prazna cijelo vrijeme, tako je oblikuju scenograf Igor Pauška, skladatelj Jurica Pađen i oblikovatelj svjetla Aleksandar Saša Mondecar, i jedino ta praznina, odsustvo bilo čega opipljivog na pozornici, potom glazba i umijeće osvjetljivanja pojedinih prizora čine je živom i podatnom za plemenitu vještinu igre – glume, što vrlo dobro usklađen glumački ansambl Kerempuha itekako dobro razumije i koristi. Uz spomenute, prije svega izvanredan je Jerko Marčić, u ulozi Oca, i Vilim Matula, u dvostrukoj roli, ljubljenoga Djeda i strašnoga Điđija, ustaškog koljača, koji se kao opominjuća sjenka nadolazećeg zla pojavljuje uoči ratnog košmara. 

Boris Liješević redatelj je istančanog rukopisa i nekog posebnog senzibiliteta, on, kako sam zna reći, nastoji ući unutar priče koju postavlja, poistovjetiti se sa njenim junacima, shvatiti njihove najdublje tajne i skrivene porive. „Sumnja je moj način borbe“ njegova je misao – borbe u teatru, naravno. Upravo u onim prizorima gdje ta sumnja najglasnije progovara, makar i u tišini jedne jedine slike, u sićušnom trenutku prepoznavanja pisca, glumca i lika kojeg želi ocrtati, najjasnije možemo čuti i pojmiti svijet i misao Karakaševe proze.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kerempuh

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije