UZ ZAVRŠETAK ZAGREBAČKE SEZONE

Od klasike do suvremenog pisma

ritn by: Mladen Bićanić | 25.05.2018.
UZ ZAVRŠETAK ZAGREBAČKE SEZONE: Od klasike do suvremenog pisma
U osam-devet minuta publika će saznati da je u predstavi riječ o ženi, zove se Branka, doputovala je iz Bosne u Zagreb, u potrazi za poslom, kojeg tamo nije uspjela naći, jer je „krive“ nacionalnosti, nije naime pripadnica većinskog naroda i prepreke da se zaposli gotovo su nepremostive… Preostalo vrijeme predstave što se igra oko 80 minuta, na pozornici svjedočimo njenom bezuspješnom pokušaju da taj naum ostvari ovdje, u Hrvatskoj, ali i brojnim gorkim, smiješnim, trpkim i nevjerojatnim epizodama, anegdotama, pojavama i scenama iz hrvatske svakodnevice, tu, pokraj nas, koje često ne vidimo ili se pravimo da ih nismo opazili: govoru mržnje, zastranjenjima kada je u pitanju „kriva“ nacionalnost, konkretno Srbi, ili netko tko je drugačiji, recimo gay, malim zluradostima i pakostima koje svakodnevno činimo jedni drugima…

U Gradskom dramskom kazalištu Gavella izvedena je, sredinom svibnja, posljednja premijera dramskog repertoara na zagrebačkim pozornicama u netom završenoj kazališnoj sezoni 2017./2018.. Izbor je pao na komad „Slikari rudari“ engleskog dramatičara i scenarista Leeja Halla (Newcastle 1966.). Režiju i scenografiju potpisuje Samo M. Strelec, Hallov vršnjak (Ptuj 1966.) i nije mu prvi put da radi u Gavelli. Kostimografkinja je Marita Ćopo, a prevoditelj Tomislav Kuzmanović. 

Vrlo uigran i skladan glumački ansambl predvodi izvrstan, konačno u glavnoj roli, glumac Đorđe Kukuljica, koji igra zanosno, svježe i nadahnuto, mijene glavnog lika, slikara rudara Olivera Kilbourna – a riječ je o stvarnoj, nekada živućoj ličnosti, članu u svijetu slikarske naive poznate i priznate Ashingtonske grupe nastale tridesetih godina prošloga stoljeća u sjeveroistočnom dijelu Velike Britanije – donosi besprijekorno, oživljavajući sve dvojbe, nedoumice i previranja u čovjeku što se neočekivano nađe na prekretnici života, razmeđi svjetova – onoga rudarskog, u kojem je ponikao i kojega pozna, i onoga umjetničkog, slikarskog konkretno, u koji je tek zakoračio, a ne zna da li da mu se potpuno preda i stopi s njim. Uz njega, impresivne glumačke kreacije nose Dražen Kühn, Franjo Dijak, Filip Križan i Ranko Zidarić, kao njegovi kompanjoni iz rudarskog šahta, sada sa kičicom u ruci, njihov mentor, Hrvoje Klobučar, u ulozi profesora koji će ih potaknuti da se pronađu u svijetu umjetnosti, te jedine dvije glumice, Anja Đurinović Rakočević i Anja Šovagović Despot. 

Suštinu drame „Slikari rudari“ (praizvedena 2007. godine, Live Theatre Newcastle) najbolje ocrtava sam autor: „Naši rudari nisu se mogli zadovoljiti time da tek promatraju, već su i sami morali stvarati umjetnost, i po tome, barem za mene, mogu poslužiti kao primjer. Ako kulturu ili visoku umjetnost promatramo kao nešto izdvojeno, kao nešto što se može tek kontemplirati, kupovati i prodavati, daleko smo od ideje kulture i umjetnosti i načina na koji su se one upražnjavale tisućama godina prije industrijske revolucije. Kultura se mora živjeti, umjesto da se njome trguje, a u umjetnosti treba sudjelovati. Prava je umjetnost zajednička i aktivna; nitko je ne posjeduje, ona treba biti intelektualni i emocionalni zrak koji dišemo.“

Negdje na tom tragu, pa bio on i utopijski i neostvariv, naivan poput te umjetnosti same, nastaje i predstava „Slikari rudari“ životna prije svega zahvaljujući neiscrpnoj glumačkoj energiji protagonista, koji će dati sve od sebe da, barem ta dva i pol sata pod svjetlima reflektora u mraku kazališne dvorane pokušamo pojmiti i prihvatiti mogućnost da je „umjetnost putovanje, da može trajati cijeli život i da je upravo umjetnost mjesto iz kojeg se može shvatiti cijeli život“. 

Nakon hit-predstave na samom početku sezone 2017./2018., „Tko pjeva zlo ne misli“ prema filmskom scenariju Kreše Golika nastalom po „Dnevniku maloga Perice“ Vjekoslava Majera, a u režiji Renea Medvešeka, koji će u novoj, nastupajućoj sezoni, tik pred Novu godinu, režirati predstavu „Svaki tvoj rođendan“, prvi komad ikad Mire Gavrana na sceni matične nacionalne kazališne kuće, završetak protekle sezone protekao je u znaku slavnog Norvežanina Henrika Ibsena i njegovog smušenog junaka Peera Gynta iz istoimene drame, u režiji gosta iz Osla Erika Ulfsbyja, kao koprodukcijski projekt tamošnjeg teatra i Hrvatskog narodnog kazališta. Tu dramsku poemu velikog Nordijca, Ulfsby ljušti poput luka da bi došao do jezgre, ključnog pitanja: „Što zapravo znači biti svoj?“

Peer Gynt
Predstavu redatelj počinje sa samog kraja petog, završnog čina, da bi se ubrzo vratio u neku sliku prvog, ili drugog, ili četvrtog ili trećeg (FOTO: HNK)

On, praktično, sasvim dekomponira i dekonstruira izvorni spjev protkan elementima norveških folklornih priča, saga i mitova, preokreće redoslijed scena u pojedinim činovima, preskače ono što smatra otežavajućim za praćenje te fantazmagorične, začudne storije o fantastičnim dogodovštinama i putovanjima, izmišljenim ili istinskim, sasvim svejedno, lakoumnog Peera Gynta. 

Predstavu počinje sa samog kraja petog, završnog čina, da bi se ubrzo vratio u neku sliku prvog, ili drugog, ili četvrtog ili trećeg, već kako mu njegov osjećaj za novu kompoziciju komada nalaže. Ujedno, dodjeljuje pojedine etape života glavnog lika različitim glumcima, na sceni ih se smjenjuje šestoro, svatko od njih igra svog Peera, iz određenog vremenskog razdoblja njegova života, uz sedmog, to je onaj koji je stalno s nama na pozornici, igra ga vrlo utemeljeno Siniša Popović, on je povremeno u dijalogu sa svojim avatarima, komentira ili ponavlja njihove kretnje, geste i replike bez da su oni toga svjesni, a najvećim dijelom predstave u razgovoru je i raspravi s Ljevačem pucadi, fenomenalna rola Alme Price, misterioznim likom iz košmarnih snova Ibsenovih. On je izaslanik Velikog Meštra, dakle Smrti same, i došao je po njegovu dušu… i da bi konačno saznao odgovor na svoje životno pitanje: „Što zapravo znači biti svoj?“, a koji je vrlo enigmatski i zagonetan - „Biti svoj ubiti sebe sama znači!“. 

U nizu vrlo zanimljivih i intrigantnih predstava Zagrebačkog kazališta mladih, „Tit Andronik“ Williama Shakespearea u režiji gosta iz Beograda, Igora Vuka Torbice, iz ožujka, nedvojbeno je na samom vrhu top-izvedbi. Sam Tit Andronik, kako je primijetio i Josip Torbarina, „zanimljiv je kao anticipacija zrelih tragedija što će uslijediti“. Prvih četrdeset minuta Torbičine predstave protječe pod punim svjetlom u gledalištu i na pozornici, sve zapravo počinje za stolom na podignutom podiju, kao da smo u prvim danima proba. 

Likovi nas postupno uvode u tragična zbivanja što se događaju u starom Rimu, historijska točnost i usporedivost sa stvarnim zbivanjima tog doba nije ni Shakespeareu, a niti redatelju, bitna – ono što je važno jeste otkriti taj zagonetni i nesavladivi mehanizam mržnje, netrpeljivosti, nasilja i zla što se od prvih minuta do kraja te dvoipolsatne predstave odvija pred nama. Otvara ga sam Tit ubojstvom jednog od zarobljenih Gota, sinova Tamore, njihove kraljice, potom on ubija i vlastitog sina, ne mogavši se zaustaviti i svladati u nastupu bijesa, ta suluda, krvava bujica ubojstava, silovanja i strahota nastavlja se nesmanjenom žestinom. Put ka mračnom ponoru u kojem će na kraju gotovo svi nestati je prokrčen, spiralni lanac osvete, poniženja i obrane narušene časti i ugrožene moći nedodirljivog JA zbrisati će ih konačno s lica zemlje. 

Torbica taj kriptogram zla usložnjava, dodaje mu nove zagonetke, neke začudne metafore i skrivena, kodirana značenja, kloni se direktnog prikazivanja grozote ubojstava, ali to i ne skriva, umata ih u neki veo kroz koji jasno razaznajemo što se događa, a ipak nam ne želi potpuno otkriti tminu u koju sve uranja. 

Velika, glumačka ansambl-predstava, vodi je Sreten Mokrović kao naslovni lik drame u kojoj glumci imaju potpunu slobodu, ali prema vrlo čvrstom, promišljenom konceptu i konstruktu što slijedi klasičnu tragediju uz specifičnu komiku i ironiju prisutnu u oblikovanju nekih prizora i likova. 

Veliki mag svjetskog teatra, Robert Wilson, jednom je rekao i ovo: „Razgrćem, ulazim u drugu stranu stvarnosti, puštam da me ona udara u leđa, otraga, želim pokazati da osim dobro poznatoga – jedan plus jedan jesu dva – može postojati i premisa – dva jest jednako jedan“. Takvom poimanju kazališta, u „Titu Androniku“, kao da teži i Igor Vuk Torbica. 

Satiričko kazalište Kerempuh, krajem ožujka, oprostilo se od ove sezone praizvedbom autorskog projekta Bobe Jelčića „Govori glasnije!“, on je, naravno, autor, redatelj, odabrao je i glazbu, kostimografkinja je Ana Paulić, a scenograf Miljenko Sekulić. Igra poslovično dobri glumački ansambl Kerempuha, Nikša Butijer, Vilim Matula, Nina Erak - Svrtan, Petra Svrtan, Damir Poljičak, Marko Makovičić, pojačani sjajnom Jadrankom Đokić, gošćom iz HNK Zagreb, u glavnoj roli Branke, imigrantice iz Bosne. 

Bobo Jelčić (Mostar, 1964.) renomirano je ime u segmentu teatra kojeg često podvodimo pod pojam autorsko kazalište, ili autorski projekt u kazalištu. Njegova najnovija predstava počinje fingiranom tehničkom pogreškom, ona kao ne može početi jer se zastor ne može otvoriti, a tu pauzu dok se tobožnji kvar ne otkloni glavna glumica, Jadranka Đokić, iskoristit će da zabavi i pouči gledatelje uvodeći ih u „radnju“, objašnjavajući im o čemu se u predstavi koja nikako da počne, zapravo, „radi“. Sve to traje oko osam do devet minuta: to poigravanje s iluzijom teatra i našom zbiljom iz koje to doživljavamo, taj pomalo pirandelovski pomak i preokret ka nečem čega nema u „normalnom“ komadu, taj koliko autoironijski koliko i komikom apsurda prožet prizor nagovijestiti će odmah i samu okosnicu i nit vodilju predstave – ništa nije onako kako se čini, kaže ili vidi i izgleda, događaji i život sam odvijaju se prema nekim posve drugačijim, teško shvatljivim i razumljivim, ponekad samoj spoznaji nedostupnim zakonitostima koje će glavnu junakinju, a to postaje tokom igre sve izvjesnije, postupno potpuno udaljiti i isključiti iz glavnog toka „radnje“. 

U tih osam-devet minuta publika će saznati da je u predstavi riječ o ženi, zove se Branka, doputovala je iz Bosne u Zagreb, u potrazi za poslom, kojeg tamo nije uspjela naći, jer je „krive“ nacionalnosti, nije naime pripadnica većinskog naroda i prepreke da se zaposli gotovo su nepremostive… Preostalo vrijeme predstave što se igra oko 80 minuta, na pozornici svjedočimo njenom bezuspješnom pokušaju da taj naum ostvari ovdje, u Hrvatskoj, ali i brojnim gorkim, smiješnim, trpkim i nevjerojatnim epizodama, anegdotama, pojavama i scenama iz hrvatske svakodnevice, tu, pokraj nas, koje često ne vidimo ili se pravimo da ih nismo opazili: govoru mržnje, zastranjenjima kada je u pitanju „kriva“ nacionalnost, konkretno Srbi, ili netko tko je drugačiji, recimo gay, malim zluradostima i pakostima koje svakodnevno činimo jedni drugima… 

Ključna pitanja postavit će Branka, odnosno njen alter ego, Jadranka, na samom kraju predstave: „Mogu li se ja ovdje osjećati kao kod kuće? Kao osoba druge nacionalnosti? Je li ovo i moja zemlja ili nije? Je li tu ima mjesta za nekoga druge nacionalnosti? Ja se ustvari pitam ima li za mene mjesta u vama, ima li mjesta u vašim srcima?“. I odlazi. Ne želi da više smeta. Nakon toga, uz akorde elegične „Bilećanke“, poentira druga glumica, Hrvatica koja je Branku primila u kuću dok se ne snađe, sa završnom replikom - „Nakon ovoga prizora će pasti mrak i ja se bojim da će taj mrak biti rječitiji od svega što smo mi večeras rekli. Svi znate na što taj mrak asocira. A ja ću se vratiti u laž koju živim zadnjih 20 godina“. 

Tako danas piše i režira Bobo Jelčić, a taj mrak koji nam svima prijeti, teatar pokušava, bar na trenutak, osvijetliti i rastjerati. To mu je oduvijek bila i jedna od primarnih zadaća.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gavella

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Zato i jesmo konobari, po nacionalnosti, a ne po zanimanju

    16.08.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Zato i jesmo konobari, po nacionalnosti, a ne po zanimanju

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

    18.07.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

  3. BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

    12.07.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije