DEMASAKRIRANJE SVIJESTI

Ne može se sakriti ono što stvarno nosimo u sebi

ritn by: Mladen Bićanić | 28.12.2016.
DEMASAKRIRANJE SVIJESTI: Ne može se sakriti ono što stvarno nosimo u sebi
Svi će ju iznevjeriti, prevariti, iskoristiti i potom odbaciti. Horváth je u tome neumoljiv, točan do bola, njegova slika Bečke šume, njenih dvonožnih stanovnika zaista je osjenčana svim valerima tame i mraka, jeze i nelagodnosti, neugode i grubosti, sve je tu postavljeno tako jasno i oštro razgraničeno kada treba neljudski i bezobzirno podjarmiti i uništiti Onoga Drugog, kojega se vidi kao prijetnju i opasnost za nesmetano i lagodno vođenje vlastitog života, znači kao opasnost postojećem poretku i odnosu snaga, tako da njeno jedino svjetlo što prodire kroz krošnje te tajanstvene i začarane šume do tla, lik glavne junakinje Marijane, zamire i gasi se kako predstava protječe i bliži se konačnom nestanku - neminovnom tragičnom završetku. Torbica upravo tako i čita Horvátha.

Mladog beogradskog redatelja Igora Vuka Torbicu zagrebačka kazališna publika već dobro poznaje – njegovu inscenaciju von Kleistove drame „Razbijeni krčag“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu iz Beograda vidjela je ne tako davno na jednom gostovanju u Zagrebu, u Zagrebačkom kazalištu mladih. U studenom prošle godine postavio je „Hinkemanna“ njemačkog dramatičara ekspresionizma Ernsta Tollera, a upravo je s dasaka gradskog Dramskog kazališta Gavella sišla njegova najnovija predstava, „Priče iz Bečke šume“ također pisca njemačkog govornog područja, Ödöna von Horvátha. 

U „Hinkemannu“ je Torbica, inače diplomant katedre za kazališnu i radijsku režiju beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti u klasi profesorice Alise Stojanović, barokno razigran, cirkuski razbarušen, ali ne bez mraka i mutnih tokova podsvijesti Tollerovih antijunaka, što će sve zadržati i u svom viđenju Ödöna von Horvátha, no znatno smirenije i tiše, igrajući na one gotovo neuhvatljive, a kazalištu tako drage i prisne titraje izgubljenih duša u kaosu svijeta u koji su bačene. Njegov tragični Hinkemann, po sazvučju i nesnalaženju u tom i takvom svijetu tako blizak i srodan jednom drugom velikom nesretniku njemačkog teatra, Woyzecku genijalnoga Georga Büchnera, netko je tko vidi, tumači Torbica „dalekosežne posljedice rata ne samo na svom tijelu i u svom životu, nego i sve ono što rat mnogo godina nakon završetka donosi, kao plodno tlo za razvoj fašizma…“

Hinkemann je drama ratnog povratnika koji na frontu, uslijed ranjavanja, gubi muškost, vraća se kući ili onomu što je od tog gotovo nepostojećeg doma još uopće preostalo i pokušava se ponovno uklopiti u svakodnevicu – naravno bez uspjeha. Jer, poručuje Toller kroz lik svog Mefista nalik klaunu, ceremonijal – majstora u cirkusu ljudskih patnji, čežnji, snova i bola: „Priroda nije nikakva ravnoteža, priroda je oduvijek bila i jest jedna ogromna i neprestana katastrofa. Zemlja je kao i svemir nastala iz jednog razornog praska, koji traje i dalje, dakle zemlja je jedan veličanstveni kaos! I nema to nikakvog smisla, nema tu nikakvog reda, jer je upravo to prirodan poredak stvari…“ 

Priče iz Bečke šume Gavella
„Priče iz Bečke šume“ čitava su jedna freska, panorama likova i zbivanja u Beču prvih desetljeća prošloga stoljeća, u toj nekadašnjoj prijestolnici velike i moćne K und K habsburške monarhije (FOTO: gavella.hr)

Ernst Toller (1893.-1939.) praktično je suvremenik Ödöna von Horvátha (1901.-1938.) koji će za svoje komade izričito navesti: „Svi su moji igrokazi tragedije – oni će biti komični jer su neugodni i jezivi. Ono nelagodno, nezgodno i jezivo mora biti prisutno. I svi oni imaju jednu, jedinu dramsku temu – borbu socijalne svijesti protiv asocijalnoga nagonskog života i obratno. Svi su moji igrokazi tragedije, odnosno, svi su moji motivi tragični.“ 

To je dakle njegov spisateljski, dramski i kazališni credo, a takvo poimanje kazališta neposredno je vezano uz još jednu zadaću što si je postavlja u teatru - reafirmirati pučki komad, kao kazališnu formu i to tako da se razori njegov dotadašnji izgled kako bi se pronašao novi oblik i stvorilo istinito pučko kazalište „koje se obraća instinktima, a ne intelektu naroda.“ Pa kaže: „Bit sinteze ozbiljnosti i ironije je demaskiranje svijesti. Možda se sjećate jedne rečenice iz moje 'Vrtne zabave' koja glasi - svi međusobno izgledaju tako bljutavo jednaki, a rado postaju tako uobraženo samopouzdani.“

Od tih tako sjajno poopćenih, a izrazito precizno uočenih jedinki koje odišu upravo tom „bljutavom jednakošću i uobraženim samopouzdanjem“ Horváth gradi i svoje remek djelo, ingeniozne „Priče iz Bečke šume“ što su ga ovjenčale najvećim kazališnim uspjehom za života nakon praizvedbe u studenom 1931. godine u Berlinu – Deutsches Theater Maxa Reinhardta. I baš od tih neprepoznatljivih i bezobličnih pojedinaca on stvara svoje antijunake što blude i glavinjaju mračnim zakucima Bečke šume, on kreira malograđanina prvoga reda, soj ljudi koji će, kada se dostigne kritična točka u formiranju te amorfne mase što će se pretvoriti u razularenu i podivljalu gomilu, zagospodariti svim drugima oko sebe, zavladati svijetom. Jer zlo nije nešto strano i nepoznato, ono je u nama, skriveno među našim najdubljim tajnama, u samoj našoj nutrini i samo čeka pogodan trenutak da počne djelovati, povijest ljudskih zabluda, promašaja i stranputica stalno nas u to uvjerava

Pri
Sve vodi neminovnom tragičnom završetku (FOTO: gavella.hr)

„Ne vjerujem u čovjekovu zlu prirodu. Vjerujem da čovjek čini najstrašnije stvari zbog nedostatka mašte, zbog tromosti srca“, govorio je Toller i skončao život samoubojstvom. Oba ova autora s njihovim ključnim, amblemskim komadima, doveo je Torbica, prošle i ove sezone u zagrebački teatar, sa svojom uhodanom ekipom – dramaturginjom Katarinom Pejović, scenografom Brankom Hojnikom te skladateljima Nenadom i Alenom Sinkauzem.

„Priče iz Bečke šume“ čitava su jedna freska, panorama likova i zbivanja u Beču prvih desetljeća prošloga stoljeća, u toj nekadašnjoj prijestolnici velike i moćne K und K habsburške monarhije koju je netom završeni Veliki rat pomeo sa svjetske pozornice, no njeni žitelji nastavljaju kao da se ništa dramatično nije dogodilo, njihova ukalupljenost u izabrani model življenja, taj mentalni sklop malograđanskog, uskog i ograničenog vlastitim potrebama i poimanjima „dobroga, lagodnog i pristojnog“ života, taj pogled na svijet i ljude ostaje nedodirnut i neprikosnoven, nikakva revolucija niti promjena tu nisu moguće. Ta tragičnost u svijetu običnosti kobna je za glavnu junakinju drame, neprilagođenu tom sustavu surovosti i bezobzirnosti, netolerancije i samoživosti u koje su ogrezli svi drugi likovi njena života. Tu mladu djevojku Marijanu – igra je vrlo tankoćutno, iznijansirano i uz puno osjećanje uzaludnosti bilo kakvog otpora spram sredine u kojoj živi, Nataša Janjić – ništa neće moći obraniti od tragičnog kraja. Njen partner i ljubavnik, Alfred, čovjek sumnjiva morala i nečasnih pobuda (vrlo dobro pogođena rola Igora Kovača), njen nesuđeni muž, smušeni mesar Oskar (igra ga sa finom dozom pomiješanosti infantilnosti, neprilagođenosti i prirodne dječje surovosti Filip Križan), prijetvorni i zlokobni Ferdinand (Franjo Dijak), zla gospođa Čarobnjak (u izvrsnom tumačenju Jelene Miholjević), priglupi kavalerijski kapetan (Siniša Ružić), njena Majka i Baka, svaka ušančena u vlastitim rovovima mržnje i gramzivosti spram života što su netragom prohujali pored njih (igraju ih decentno Ksenija Pajić i Perica Martinović) – sve su to likovi s kojima će Marijana, u određeno vrijeme i na nekom mjestu, biti u nekoj posebnoj vezi, trajnijoj ili potpuno nevažnoj, sasvim svejedno. 

Svi će oni nju iznevjeriti, prevariti, iskoristiti i potom odbaciti. Horváth je u tome neumoljiv, točan do bola, njegova slika Bečke šume, njenih dvonožnih stanovnika zaista je osjenčana svim valerima tame i mraka, jeze i nelagodnosti, neugode i grubosti, sve je tu postavljeno tako jasno i oštro razgraničeno kada treba neljudski i bezobzirno podjarmiti i uništiti Onoga Drugog, kojega se vidi kao prijetnju i opasnost za nesmetano i lagodno vođenje vlastitog života, znači kao opasnost postojećem poretku i odnosu snaga, tako da njeno jedino svjetlo što prodire kroz krošnje te tajanstvene i začarane šume do tla, lik glavne junakinje Marijane, zamire i gasi se kako predstava protječe i bliži se konačnom nestanku - neminovnom tragičnom završetku

Priče iz Bečke šume Gavella
Svi ti njihovi zaigrani, na prvi pogled bezbrižni trenuci nikada ne mogu sakriti ono što stvarno nose u sebi (FOTO: gavella.hr)

Torbica upravo tako i čita Horvátha. On je redatelj s iznimnim osjećajem za cjelinu prizora u nekoj kazališnoj sceni, nekoliko momenata u predstavi to zorno ilustrira. Prije svega scena na ladanju, kupanje i izlet na obali vječno plavog Dunava, sred proplanaka Bečke šume, no bogatstvo i ljepota raskoši tih trenutaka nisu nikada sami sebi svrha niti dovoljni: ispod ljepote i zavodljivosti tih šarenih slika uvijek se osjeti potmuli huk podzemnih voda, skriveni tokovi podsvijesti likova koje gledamo u naoko bezazlenim situacijama. No, ti njihovi zaigrani, na prvi pogled bezbrižni trenuci nikada ne mogu sakriti ono što stvarno nose u sebi, a što će tako sudbinski odrediti živote drugih protagonista drame. Kao u antologijskoj sceni zajedničkog pjevanja himne – budnice „Tomorrow belongs to me“ iz danas već kultnog filma „Cabaret“, koja, onda u filmu kao i danas prevedena na jezik teatra, opominjući raskrinkava buđenje aveti fašizma, ukorijenjene u najskrivenijim zakucima našeg bića, odmah tu, u nama, pokraj nas, a ipak tako teško prepoznatljive

U jednom davnom razgovoru iz 1933. godine, Horváth će reći i ovo: „Kazalište kao umjetnička forma ne može propasti iz jednostavnog razloga jer ga ljudi trebaju. Za mene je to čvrsta i razumljiva činjenica. Kazalište mašta za gledatelja i istovremeno mu daje i da doživi proizvode te mašte.“ „Priče iz Bečke šume“ Ödöna von Horvátha u režiji talentiranoga Igora Vuka Torbice lako se uklapa u takvo poimanje važnosti i trajnosti istinskog kazališnog čina.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: gavella.hr

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

    19.10.2017.

    Nataša Škaričić

    „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

    26.09.2017.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

    19.09.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije