IVICA PRTENJAČA

Bekim, Riječanin

ritn by: Ivica Prtenjača | 24.05.2020.
IVICA PRTENJAČA: Bekim, Riječanin
Davno sam upoznao Beksa. Mesokombinat je upravo završavao smjenu, nekoliko stotina metara sjevernije od Rječine, mesari su otvorili ventil da se isprana krv izlije u mutnu zelenkastu rijeku, pa onda i prelije u Mrtvi kanal. Tu, na jednoj klupici, na putu prema Kontu, sreo sam jednog prijatelja iz Pomorske škole, s njim je bio Bekim. Pružili smo si ruke, bila je ‘87., ili ‘88., ne znam sad, ali taj momak sa širokom, toplom šakom govorio je riječki, izgledao riječki, pozvali su me u Kont. I tako smo se sretali, na koncertima, na Kontu, u Palachu. Često je nekud odlazio, netko ga je čekao, nekome je išao. Tek sam kasnije saznao da je on ustvari iz Brčkog. Kasnije ću ja otići u vojsku, a kad se vratim dočekat ću Beksa u klupama tadašnjeg Pedagoškog fakulteta. Neko smo vrijeme i sjedili zajedno. Sve ga je zanimalo. Mene malo što.

I naravno ne samo to i ne to najviše, ali i to. Nisam zavičajni zaljubljenik, svoje ljubavi biram po nekom drugom ključu. Mislim da je to za pisca u dobroj mjeri presudno. Takav je bio i Bekim. Birao je, često i iz nekoliko nemogućih varijanti koje bi onda zbog njegove pameti, šarma i karizme postale moguće. Izgradio je ne jedan grad na vodi, da bi ga potom srušio, pa se onda bavio njegovim krhotinama. 

Davno sam upoznao Beksa. Mesokombinat je upravo završavao smjenu, nekoliko stotina metara sjevernije od Rječine, mesari su otvorili ventil da se isprana krv izlije u mutnu zelenkastu rijeku, pa onda i prelije u Mrtvi kanal. Tu, na jednoj klupici, na putu prema Kontu, sreo sam jednog prijatelja iz Pomorske škole, s njim je bio Bekim. Pružili smo si ruke, bila je ‘87., ili ‘88., ne znam sad, ali taj momak sa širokom, toplom šakom govorio je riječki, izgledao riječki, pozvali su me u Kont. Brzo smo prešli most preko skoro ružičastih leđa Mrtvog kanala. Tamo smo, pod kestenjem, sreli i druge, pankere, alternativce, umjetnike u nastajanju i sličnu našu, domaću ekipu. Bliskost. Svijet dodirnut rukama. I naravno boce s pivom, cigarete. Uz nas su stajali riječki šminkeri s podignutim kragnama na la coste majicama i superga špagericama. Njihov svijet bio je gelirana krajnost, djevojke s plavim kosama i puloverima prebačenim preko ramena, nehajno svezanim u čvor ponad zlatnih lančića. 

I tako smo se sretali, na koncertima, na Kontu, u Palachu. Često je nekud odlazio, netko ga je čekao, nekome je išao. Tek sam kasnije saznao da je on ustvari iz Brčkog. Govorio je riječki, posve, strastveno, mogao je biti maneken tog urbaniteta. Za razliku od mene koji se i danas trebam potruditi da bih bio maneken ičega. Kasnije ću ja otići u vojsku, a kad se vratim dočekat ću Beksa u klupama tadašnjeg Pedagoškog fakulteta. Neko smo vrijeme i sjedili zajedno. Sve ga je zanimalo. Mene malo što. 

Bekim Sejranović
(FOTO: Lupiga.Com)

Uskoro će Bekim nestati iz Rijeke. Mnogo kasnije saznat ću da su ga lovili i htjeli deportirati da bi ga netko u Bosni mobilizirao. Tu je apsurd zatvorio svoj krug. Najprije, nekoga toliko nezainteresiranog za državu i njezine zveckave, oružane ukrase, tjerati u rat, pa potom u državu u kojoj ne živi već godinama, iz grada iz kojeg se u rat odlazi u Liku, a ljude poput njega zatvara u vojarne dok se ne pronađe neko zgodno rješenje, i sve redom tako. 

Bekim je nestao. I tu se okončava naše riječko vrijeme. Ono koje nas je u sljedećim susretima, na festivalima, promocijama ili sajmovima znalo opet privući za neki šank, uz pivo. Nitko me u književnom svijetu, a sad više ni u jednom drugom, ne zove Ive, to je, s glasnim riječkim akcentom činio samo Beks. I kad bi se to Ive odnekud prolomilo, znao sam da je taj veliki, lijepi, nesretni i dobri čovjek u blizini.

Sreli bismo se u Puli, on bi me pitao, ideš šta u Rijeku. Ne. Ni ja, a trebo bi. Sreli bismo se u Zagrebu. Ive, ideš šta u Rijeku? Ne. Ni ja, a trebo bi.

Nije otišao. Nije stigao. Meni se ponekad čini da iz te Rijeke nikad nije ni odselio. Ne pada mi na pamet u ovom času ljepši kompliment tome gradu kojeg je Beks volio. Bilo bi dobro, jednom, stajati nasred ulice ili trga koji će nositi njegovo ime, otvoriti hladnu limenku pive i glasno pustiti pjesmu "Hey" od Pixiesa

Žalim Beks, toliko žalim.

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

    23.06.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

  2. IZBORNO SILOVANJE: Kasno Križar u parlament stiže

    19.06.2020.

    Nataša Škaričić

    IZBORNO SILOVANJE: Kasno Križar u parlament stiže

  3. OTETO IZ TMINE: Izazov zlikovačkih lista

    18.06.2020.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Izazov zlikovačkih lista

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije