ISTA OGLEDALA DRUŠTVA

„Hotel Zagorje“ Ivane Bodrožić i „Ukulele jam“ Alena Meškovića

ritn by: Mladen Bićanić | 10.03.2020.
ISTA OGLEDALA DRUŠTVA: „Hotel Zagorje“ Ivane Bodrožić i „Ukulele jam“ Alena Meškovića
Ono o čemu pišu Ivana Bodrožić i Alen Mešković ogledalo je društva na ovim prostorima tih devedesetih godina, u njemu se zrcali život, tuga i male radosti prognanika i izbjeglica iz vizure jedne devetogodišnjakinje, odnosno jednog tek stasalog tinejdžera. Prikaz je to užasa rata i strahota progonstva, sunovrat i nestanak nekih osnovnih ljudskih vrednota, dugo putovanje kroz noć koja se nadvila tih ratnih devedesetih, noć koja traje. Obje predstave zadržavaju tu dokumentarnost građe na kojoj su nastale, prate vjerno što se sve događa s junacima romana, one su istinite koliko i ispovjedne, sve se to zaista dogodilo: no ono kako jedna devetogodišnja djevojčica i jedan petnaestogodišnjak, kroz godine progonstva koje su pred njima, doživljavaju svijet u koji su, bez svoje volje i krivnje, surovo ubačeni, a koji se, zbog ratnih pustošenja i razaranja, potpuno promijenio, kako se u njemu snaći i, osnovno, kako preživjeti.

Godina je 2010., Ivana Bodrožić, hrvatska pjesnikinja i spisateljica, objavljuje svoj prvi roman „Hotel Zagorje“ temeljen na vlastitom prognaničkom iskustvu – rođena je 1982. godine, izgnana kao devetogodišnja djevojčica, zajedno s bratom i majkom, iz Vukovara, da bi nekoliko slijedećih godina provela u hotelu Zagorje u Kumrovcu, u zgradi nekadašnje elitne Političke škole „Josip Broz Tito“ za rukovodeće kadrove, naravno s partijskim pedigreom, u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji. 

Godinu dana kasnije, u Danskoj, izlazi roman „Ukulele jam“ bosanskohercegovačkog pisca Alena Meškovića, rođenog u Derventi 1977. godine, danas stanovnika Danske, koji će istih tih ratnih devedesetih biti prognan s domaćeg ognjišta i zajedno s majkom i ocem smješten u jedan izbjeglički kamp na Jadranu, također u Hrvatskoj. 

Tijekom prošlog mjeseca oba ova romana doživjela su svoju dramatizaciju i izvedena u dva teatra. „Hotel Zagorje“ na scenu Gradskog dramskog kazališta u Zagrebu postavio je dobro znani kazališni tandem Anica Tomić/Jelena Kovačić – obje potpisuju dramatizaciju, Anica Tomić je redateljica, a Jelena Kovačić dramaturginja. „Ukulele jam“ u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici režira Dino Mustafić, dramaturginja je Emina Omerović, ona potpisuje i dramatizaciju romana. 

Ono o čemu pišu Ivana Bodrožić i Alen Mešković ogledalo je društva na ovim prostorima tih devedesetih godina, u njemu se zrcali život, tuga i male radosti prognanika i izbjeglica iz vizure jedne devetogodišnjakinje, odnosno jednog tek stasalog tinejdžera. Prikaz je to užasa rata i strahota progonstva, sunovrat i nestanak nekih osnovnih ljudskih vrednota, dugo putovanje kroz noć koja se nadvila tih ratnih devedesetih, noć koja traje. 

Ivana Bodrožić, u doba izlaska romana, već je afirmirana pjesnikinja, iza nje je zbirka poezije tiskana 2005. godine „Korak u tamu“, ovjenčana malim Goranovim vijencem i Kvirinom, nagradom što se dodjeljuje za najbolju pjesničku knjigu autora starosti do 35 godina. U njoj nailazimo i na pjesmu „Soba 325“, čiji početni stihovi glase: „Svijet se događa oko mene/Ja živim u hotelu i svaki dan kad idem u školu/na recepciji ostavljam ključ/u maloj kućici 325, malo manjoj od sobe u kojoj živimo/mama, brat i ja/televizor koji će nam/možda jednom/reći gdje mi je tata …“ 

Uskoro, u romanu, ta mala soba prerast će u stambeni kompleks hotela Zagorje. Za roman autorica odmah dobiva renomiranu književnu nagradu Kiklop, a o temi obje knjige sama će reći: „Tema o kojoj sam progovorila, trauma rata, progonstva, žrtve, poraća, gubitka identiteta za mene je vrlo važna, smatram da je opširna i da zadire u sve segmente i pojedinca i društva … Ne znam u kojoj je mjeri 'Hotel Zagorje' dokument, trudila sam se vjerno zabilježiti ono čega se sama sjećam, i tu je dokument moje osobne povijesti…“! 

Mlada dramaturginja Emina Omerović vrlo slično promatra i ono o čemu piše Alen Mešković u romanu „Ukulele jam“: „Priča je to o odrastanju i formiranju identiteta u periodu devedesetih kada je jedini važan identitet bio onaj nacionalni. Tada je bilo najvažnije tko kako govori, tko se kako zove i odakle dolazi. Prebrojavala su se krvna zrnca, a svakog tko je imao 'miješanu krv' gledalo se 'krivo'. Nisu se slušale pjesme na ekavici i dominiralo je mišljenje da se ne možeš zvati Emir i slušati Metallicu. Veličali su se ratni zločinci i aplaudiralo se autorima koljačkih numera. Sve to vrijeme izbjeglice su bile zarobljene u kampovima, daleko od svojih domova i čekale što će reći oni s vrha“. 

Jelena Kovačić, dramaturginja predstave „Hotel Zagorje“ pak zapisuje: „Čitavo vrijeme balansiramo između ležernog tona hotelske glazbe i vrlo jake emocije, na razini iskonskog i bakhantskog. Naša predstava pokušava pričati o vremenu koje nas je nepovratno obilježilo i o zemlji koja ne zna kako razriješiti prošlost, o procijepima koje te mračne devedesete uvijek vješto nađu kako bi se uvukle u našu sadašnjost. Svaka od tih sobica simbolički priča o Hrvatskoj – maloj, klaustrofobičnoj zemlji s velikim prozorima kroz koje ulazi svjetlo i koji gledaju na zelenilo, ali prozori su zatvoreni i zavareni. I ne postoji način da se otvore, osim da ih se razbije…“ 

Autor glazbe je Nenad Kovačić, scenograf i autor video projekcija Igor Vasiljev (cijelo vrijeme gledamo fotografije danas derutnog i uništenog, nekada velebnog zdanja političke škole), koreografkinja je Lada Petrovski Ternovšek, a kostimografkinja Marita Ćopo.

Oba romana počivaju na stvarnim životima i sudbinama svojih autora, temelje se na doživljenom, činjenicama i faktima upisanim u sjećanje: Ivana Bodrožić rođena je Vukovarka, s još 500 žitelja tog razorenog grada, beskućnika kao i ona i njena obitelj, stanovnica je jedne od 145 soba hotela Zagorje, opisuje vlastito djetinjstvo provedeno na tom mjestu, svi likovi u romanu zaista su postojali i ona je živjela zajedno s njima u hotelu Zagorje – majka, brat, stalno se spominje i nestali otac koji je zadnji put viđen na Ovčari i koji se više nikada neće pojaviti u njihovim životima, teta Slavica, baka, djed, prijateljice, prijatelji … 

Slično je i s nešto, par godina, starijim Alenom Meškovićem: i on je, zajedno s roditeljima, bio prisiljen napustiti rodno mjesto, prilagoditi se novoj sredini, i oni su ovdje strpani u malu sobicu nekadašnjeg vojnog odmarališta, tu mora spoznati dubinu pada, žudjeti za izlazom, i on ima izgubljeno drago biće, brata, za kojeg ne zna da li je uopće živ. Razlika je jedino u tomu što Ivana Bodrožić sve o čemu piše imenuje pravim imenom, od vlastite osobnosti do mjesta u koje je protjerana – dok kod Meškovića junak nosi drugo ime, kroz predstavu nas vodi Miki, to je on, ali preimenovan, sve se događa u izbjegličkom kampu u nepostojećem Vešnju, ustvari riječ je o Banjolama pokraj Pule, čak i rock klub „Ukulele“ je postojao, no zvao se „Uljanik“ i nalazio se u Puli. 

Obje predstave zadržavaju tu dokumentarnost građe na kojoj su nastale, prate vjerno što se sve događa s junacima romana, one su istinite koliko i ispovjedne, sve se to zaista dogodilo: no ono kako jedna devetogodišnja djevojčica i jedan petnaestogodišnjak, kroz godine progonstva koje su pred njima, doživljavaju svijet u koji su, bez svoje volje i krivnje, surovo ubačeni, a koji se, zbog ratnih pustošenja i razaranja, potpuno promijenio, kako se u njemu snaći i, osnovno, kako preživjeti, ono je što pada na teret dara i spisateljskog talenta oboje autora, njihovih sposobnosti da pojme i objasne ta tako neočekivana zbivanja oko sebe i u sebi, da to iznesu u čitljivoj i svježoj književnoj formi. A kada je riječ o predstavama, nužno je bilo pronaći kazališni postupak i jezik koji bi taj romaneskni narativ suvislo pretočio u dramsku formu i teatru pogodan scenski izričaj.

Ukulele jam
"Ukulele jam" - ansambl–predstava s dvadesetak sudionika (FOTO: BNP Zenica)

I zagrebačka i zenička predstava vrlo su slične po strukturi iznošenja materijala, u obje glavnu riječ ima glavni junak, on je ujedno narator, onaj koji vodi kroz predstavu i upoznaje nas s drugim protagonistima. U „Hotelu Zagorje“ to je Ivana, autorica romana, ona oko koje se pletu sve vezne niti romana i predstave, a u komadu „Ukulele jam“ to je Miki, odnosno Alen Mešković, i tu se sve odvija iz njegovog očišta, on je središnji lik te kazališne pripovijesti. 

Glumačka postava u „Hotelu Zagorje“ gotovo je u potpunosti ženska, likovi su jasno profilirani, snažno odigrani, vjerni ideji predstave da žene pričaju glavninu priče, jer one su te koje u ratna vremena postaju hraniteljice i braniteljice, „one utišane borkinje koje ne smiju zaboraviti vjerovati u bolju budućnost nego, stalno, ali tiho da ih nitko ne čuje, ustrajno ponavljati: izdrži, izdrži, izdrži…“ (A. Tomić – J. Kovačić). U glavnoj roli Ivane gledamo Dijanu Vidušin, uz nju tu su mama (Ksenija Pavić), baka (Perica Martinović), teta Slavica (Bojana Gregorić Vejzović), a druge uloge igraju odlična Lana Meniga, Antonija Stanišić Šperanda, Ivana Bolanča, Tena Nemet Brankov i jedan tihi glumac iz pozadine, Đorđe Kukuljica. 

U zeničkoj predstavi, zbog velikog broja likova, jer riječ je o zaista ansambl–predstavi s dvadesetak sudionika, samo njih četvoro tumače po jedan lik: vrlo siguran i odlično pripremljen Zlatan Školić, u ulozi Mikija, koji nosi predstavu i svih je 145 minuta na pozornici, pokreće sva zbivanja, tumači ih i skokovito preskače vrijeme i prostor radnje. Uz njega su, najčešće, mama (igra je vrlo emotivno Fikreta Salihbegović – Avdagić), otac kojega zovu Stari (mala, ali itekako upečatljiva rola Zijaha A. Sokolovića) i brat Neno, za kojega ćemo doznati da je ipak živ, u tumačenju uvijek pouzdanog Enesa Salkovića. Zajedno sa njima u predstavi pratimo vrlo zapažena glumačka ostvarenja, prave male glumačke minijature, Muhameda Bahonjića, Harisa Burine, Mugdima Avdagića, kao i gotovo kompletan zenički glumački ansambl: igraju, s puno žara i elana, Snežana Vidović, Selma Mehanović, Nusmir Muharemović, Adis Mehanović, Benjamin Bajramović, Adem Smailhodžić, Robert Krajinović, Saša Handžić, Lana Delić, Lana Zablocki, Anđela Ilić, Adna Hasanić, Sabina Kulenović, Ermina Nišić, Siniša Vidović i Miroljub Mijatović.

Hotel Zagorje
Glumačka postava u „Hotelu Zagorje“ gotovo je u potpunosti ženska (FOTO: Gavella)

Život prognanika i izbjeglica, bilo u hotelu Zagorje ili u izbjegličkom kampu u Vešnju, kažem, vrlo je sličan. Na samom početku predstave „Ukulele jam“ (scenografija Vedran Hrustanović, kostim Lejla Hodžić, scenski pokret i koreografija Ena Kurtalić, muzika grupa Konvoj: Hamdija Salihbegović i Nedžad Medžanović), glavni lik, Miki, daje osnovna objašnjenja: „Ukulele je vešnjanski rock klub u kojem sam proveo većinu svojih tinejdžerskih izbjegličkih dana. Jam je muzička improvizacija koja u romanu postaje improvizacija moje prošlosti…“ Na toj muzičkoj improvizaciji počiva dramatizacija romana, ili, još točnije, riječ je o scenskoj improvizaciji Mikijeve priče u kojoj nas on, kao frontmen, vodi kroz numere svog života. Iz toga logički proizlazi da će predstava varirati i meandrirati muzičkim i dramskim tokovima, prelijevati se iz glazbenih u dramske forme, uz puno koreografskih točaka, ali i dosta monologa iz kojih saznajemo ono što autori misle da je bitno da nam prikažu. 

Te numere, naime, ono su što i život Mikija i njegovih najbližih, život u tom izbjegličkom kampu, sjećanja su to na ratna događanja kod kuće, izgone, maltretiranja, torture, preseljavanja i potucanja od nemila do nedraga, manje-više ironijske i duhovite opaske o politici i onima koji su je u to doba provodili, susrećemo se, uostalom kao i u „Hotelu Zagorje“, s dovijanjima i domišljanjima kako proslaviti rođendane i Nove Godine, opisana su prva zaljubljivanja, prvi poljupci, seksualne fantazije, maštanja o konačnom odlasku negdje daleko, van svog tog krvoprolića, tuge i samoće progonstva, nailazimo na sukobe s birokracijom voditelja tih ustanova koja je svuda i uvijek ista, hladna i bešćutna, neumoljiva, neosjetljiva i neprijateljska. Uz vječna prepucavanja tko smo mi, a tko su oni drugi, čije su namjere časne, a čije podle, koja je pjesma „balijska“, ili „srpska“, ili „hrvatska“, ili naprosto „pravovjerna“ …

Jedna scena to izuzetno dobro ilustrira u predstavi „Ukulele jam“, Mišo, jedan od likova iz plejade prognanih, reći će u obranu jedne pjesme. „To je pjesma koju si i ti do juče pjevao, pa ti preko noći počela smetati! Kao što vam smeta Dinamo i petokraka na grbu Hajduka. Ne jedete više paradajz, nego rajčicu, samo čekam da vam počne smetati što je crvena pa da je prefarbate! Bojite se izgovoriti Jugoslavija, pa postade region! Ma, ne možete vi za 100 godina uništiti ono što je Tito izgradio za 50! Mijenjate imena ulica i trgova, rušite spomenike antifašizmu! Šta je sljedeće? Dizanje spomenika fašistima?! Govorite o mračnoj prošlosti, a šta je ovo što sad živimo?!“

„Hotel Zagorje“ također će se osvrnuti na prošlost i upitati gdje to danas živimo, komunicirati će glumice sa publikom, pitati ih:„…a što se vama čini, ovdje, sada, gdje živimo, kako živimo, je li vrijedilo sve to skupa, ja ne znam, zato pitam?“. Druga će glumica nastaviti: „… nekima jeste, nekima je to baš dobro došlo! To što nama nije, jebi ga! Zato mi imamo svoju predstavu!“ A u obje će se raspresti ta sumorna i olovna atmosfera čekanja, koprena koja se nadvila nad sve prognanike i izbjeglice, čekanje kao način života: „… čekali smo da nam se muževi vrate, čekali da dobijemo stan, čekali smo da završi rat, čekali smo da neko odgovori na naša pisma ili da ih barem pročita … čekao sam da 'i ovo prođe', da se nešto dobro desi, ali ništa nije prolazilo i ništa se dobro nije dešavalo“.

Ukulele jam - Zijah Sokolović
Zijah Sokolović ima malu, ali itekako upečatljivu rolu (FOTO: BNP Zenica)

Zato i Miki, glavni junak u predstavi „Ukulele jam“ na kraju odlazi, kaže da više ne može podnijeti da, kad „konačno misliš da si s druge strane minskog polja, onda dođu novi luđaci i živiš s njima…“ U „Hotelu Zagorje“ Ivana zamišlja kako su protekle zadnje minute u životu njenog oca prije nego što mu se izgubio zadnji trag na Ovčari, i, prirodno, odlazi u poeziju, pjesma se zove „Hotel Dunav“, bilo je to njegovo radno mjesto, pjesma i predstava završava stihovima te pjesme: „Ove pretanke ruke dobila sam od njega/volim se ponekad i dobro napiti/kao prava kćer šefa hotelske sale/lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu/skrivena iza poker aparata, dobro podmićena/čokoladom iz duty free shopa koja je u Vukovar/stigla prekasno/kao i međunarodni crveni križ/kao i ljudskost/kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni/u ovaj dio svijeta/ove pretanke ruke dobila sam od njega/nije mi krivo zbog mene/nego, kako se njima mogao braniti kad su ga tukli.“ 

Dino Mustafić i Anica Tomić tu emociju u kojoj su ukotvljene obje predstave stavljaju na prvo mjesto, njoj je sve podređeno, uz kopče sa suvremenošću, sa stvarnosti u kojoj živimo, stvarnosti koja i ne može sakriti ožiljke tog vremena i tih događanja. Jedna rečenica iz predstave „Ukulele jam“, misao koja ostaje lebdjeti nad pozornicom i gledalištem nakon što svi, i glumci i gledatelji, napuste teatar, kao da u sebe uključuje sve ono što je bitno izrečeno u tim predstavama. Ona glasi: „Život treba živjeti, a ne se zajebavat!“ Mislim da je to njihov zaštitni znak, lajtmotiv, svod kojem se utječemo dok vani vlada noć i bjesni oluja. U kritičnim situacijama, u izbjegličkom kampu ili logoru, onda, u devedesetima, kada smo sami bili ratom pogođeni, ili danas, kada te rijeke izbjeglica možemo pratiti svakodnevno, u žiži migrantske krize koja zahvaća i naše prostore, ali ovaj put pate neki drugi ljudi, ne mi osobno, ta potreba da se život, jedan i jedini, neponovljiv, i neprenosiv, proživi dostojno čovjeka, zaista nema alternativu, sve drugo izgleda beznačajno i tako malo važno. I o tomu govore zagrebačka i zenička predstava, i u tomu je njihova snaga, vrijednost i značaj, danas više nego ikad. Da nas ne bi prekrila neka „siva tama“, kao u pjesmi Splićanina Ante Zlatka Stolice, iz knjige „Blizina svega“, promovirane u Zagrebu ovih dana. Pjesma se zove „Đurđevac“ i glasi: „mali maks priča svoj san:/dođe iz svemira neka siva tama/pa krene prekrivati zemlju/i uništavati sve pred sobom/jedino ostane đurđevac/a onda prekrije i đurđevac/i sve nestane“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gavella

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Josipa Rimac je to radila u fušu

    03.06.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Josipa Rimac je to radila u fušu

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mala kritika škole za proizvodnju poslušnika

    01.06.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mala kritika škole za proizvodnju poslušnika

  3. KORONA, PRVI KRUG: Što ako egoizam postane dominantno moralno načelo?

    28.05.2020.

    Predrag Finci

    KORONA, PRVI KRUG: Što ako egoizam postane dominantno moralno načelo?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije